Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-279/09 (E. T.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
- Radni odnos
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o radu · čl. 8
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-279/09
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 279/09, rješavajući apelaciju Emire Tabučić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Emire Tabučić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-001746 od 21. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P.1383/05 od 2. oktobra 2006. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Emira Tabučić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Adil Lozo, advokat iz Travnika, podnijela je 28. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001746 od 21. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.1383/05 od 2. oktobra 2006. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog pravobranilaštva Tuzla zatraženo je 15. i 18. maja 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su 19. maja i 11. juna 2009. godine odgovore na apelaciju. Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla nije dostavilo odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 22. septembra 2009. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je 8. augusta 2005. godine podnijela tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja. U obrazloženju tužbenog zahtjeva apelantica je istakla da je bila u stalnom radnom odnosu kod tuženog od 1994. godine do 2001. godine kada je prekinula radni odnos, da je 9. juna 2003. godine ponovno primljena u radni odnos na određeno vrijeme, koji je u dva navrata produžavan i to 4. maja 2004. godine i 5. maja 2005. godine, zaključno sa 31. julom 2005. godine. Kako je kod tuženog bez prekida radila dvije godine i dva mjeseca, to je podnijela tužbu radi utvrđenja da je stekla status uposlenika na neodređeno vrijeme.
7. Podneskom od 7. septembra 2005. godine apelantica je precizirala tužbeni zahtjev, a tuženi je u odgovoru na tužbu od 11. novembra 2005. godine osporio apelanticin tužbeni zahtjev.
8. Općinski sud je donio Presudu broj P.1383/05 od 2. oktobra 2006. godine kojom je odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su nezakonita rješenja tuženog od 27. jula 2005. godine i 12. augusta 2005. godine, utvrđivanje statusa uposlenika na neodređeno vrijeme, vraćanje na posao, uspostavu svih prava po osnovu radnog odnosa, povezivanje radnog staža počevši od 1. augusta 2005. godine, te isplatu plaća u iznosu od po 392,70 KM mjesečno, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom obavezana je apelantica da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 568,96 KM, dok je višak zahtjeva tuženog za naknadu troškova postupka odbijen.
9. Obrazlažući odluku, Općinski sud je naveo da iz rješenja tuženog od 3. juna 2003. godine slijedi da je apelantica primljena u radni odnos na određeno vrijeme dok traje potreba za realizaciju projekta CIPS-a, a najdulje godinu dana, da iz rješenja od 27. aprila 2004. godine proizlazi da je apelantica također iz istih razloga primljena u radni odnos, i opet na određeno vrijeme počevši od 4. maja 2005. godine, zatim da iz rješenja od 23. maja 2005. godine slijedi da je apelantica primljena u radni odnos na određeno vrijeme u trajanju od tri mjeseca počevši od 5. maja 2005. godine, a najdulje do 31. jula 2005. godine, da iz rješenja od 27. jula 2005. godine proizlazi da apelantici koja je primljena u radni odnos radi realizacije projekta CIPS na određeno vrijeme u trajanju od tri mjeseca počevši od 5. maja 2005. godine, a najdulje tri mjeseca, prestaje radni odnos sa 31. julom 2005. godine, te da iz rješenja od 12. augusta 2005. godine slijedi da je odbijen apelanticin prigovor na rješenje od 27. jula 2005. godine kao neosnovan.
10. Općinski sud je istakao da je zasnivanje radnog odnosa službenika u organima uprave uređeno odredbama člana 8-18. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakona o radnim odnosima), odnosno da je odredbama člana 18. navedenog zakona propisano na koji način i pod kojim uvjetima se vrši prijem radnika na određeno vrijeme, odnosno da se radni odnos na određeno vrijeme zaključuje samo u određenim situacijama za obavljanje određenih poslova, a najdulje godinu dana. Budući da je u konkretnom slučaju apelanticin rad trajao dulje, to znači da navedenim zakonom nije uređen predmetni odnos, tako da ima mjesta primjeni čl. 19, 20, 21. i 21a. Zakona o radu na koje upućuju odredbe člana 7. Zakona o radnim odnosima. Dalje, odredbe člana 19. Zakona o radu propisuju da ako uposlenik izričito ili prešutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period dulji od dvije godine bez prekida, takav ugovor će se smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije uređeno. Dakle, u smislu navedenog, uvjet da se ugovori o radu na određeno vrijeme koji traju dulje od dvije godine bez prekida smatraju ugovorom o radu na neodređeno vrijeme jeste da je između poslodavca i uposlenika zaključivan i obnavljan ugovor o radu. Budući da između apelantice i tuženog nikada nije zaključen ugovor o radu, nego je tužiteljicin radnopravni status određen rješenjima, a kako rješenja imaju obilježja pismene izjave koja sadrži podatke koje određuje član 21. Zakona o radu, to se član 19. Zakona o radu ne može primijeniti. Općinski sud je zaključio da je apelantici zadnjim rješenjem tuženog od 23. maja 2005. godine uspostavljen radni odnos na određeno vrijeme počevši od 5. maja 2005. godine, a najdulje do 31. jula 2005. godine, nakon čega joj je prestao radni odnos zasnovan na određeno vrijeme, tako da iz tih razloga nije mogao «prerasti» u radni odnos na neodređeno vrijeme.
11. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-06- 001746 od 21. novembra 2008. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu odluku. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelantica neosnovano prigovora da prvostepeni sud nije brižljivo i savjesno ocijenio sve dokaze, jer je prvostepeni sud obrazložio one dokaze za koje je smatrao da su bitni za odlučivanje, odnosno da nije bio obavezan obrazlagati svaki pojedini dokaz, nego da je dužan dati valjane i jasne i razloge za utvrđivanje bitnih činjenica na kojim zasniva svoje zaključke. Budući da je predmet tužbenog zahtjeva da se utvrdi da su rješenja tuženog od 27. jula 2005. godine i od 12. augusta 2005. godine nezakonita, utvrđenje da je apelantica stekla status radnika na neodređeno vrijeme, te vraćanje na posao, prvostepeni sud nije počinio povrede odredaba parničnog postupka kada nije posebno obrazlagao akt od 4. januara 2002. godine ili rješenje od 23. aprila 2002. godine, jer ovi dokazi ni na koji način nisu mogli utjecati na odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu. Dalje je navedeno da nije od utjecaja to što je apelantica radila na poslovima stalnog karaktera, jer zasnivanje radnog odnosa nije uvjetovano povremenim poslovima nego obimom poslova koji su neopravdano povećani, kako je to propisano odredbama člana 18. Zakona o radnim odnosima. Kantonalni sud je, dalje, naveo da apelantica i sama vidi nezakonitosti u činjenici da je kod tuženog radila neprekidno više od godinu dana, a ustrajava na tvrdnji da se ima smatrati da je zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme na osnovu nezakonitog statusa.
12. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe člana 18. Zakona o radnim odnosima, te da je dao razloge zašto nema mjesta primjeni odredaba Zakona o radu. Naime, odredbe Zakona o radu ne mogu se primijeniti, ne zato što između apelantice i tuženog nije zaključen ugovor o radu nego zato što je odredbama člana 8-
18. Zakona o radnim odnosima u cijelosti reguliran postupak zasnivanja i trajanja radnog odnosa pa i na određeno vrijeme, a u smislu člana 7. Zakona o radnim odnosima, odredbe Zakona o radu primjenjuju se samo na one odnose koji nisu regulirani Zakonom o radnim odnosima, što je pravilno zaključio prvostepeni sud.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantica navodi da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica ističe da je presuda prvostepenog suda nejasna, proturječna i nerazumljiva, prvenstveno zbog toga što sud prvo konstatira da se može primijeniti Zakon o radu, a zatim da se odredbe člana 19. Zakona o radu ne mogu primijeniti jer između nje i tuženog nije nikada zaključen ugovor o radu, nego da joj je radnopravni status određen rješenjima koja imaju obilježja pismene izjave, u smislu člana 21. Zakona o radu. Dakle, iz navedenog se ne može zaključiti zbog čega je prvostepeni sud odbio njen tužbeni zahtjev.
14. Apelantica, dalje, navodi da drugostepeni sud konstatira da prvostepeni sud nije morao uzeti u obzir sve dokaze, nego samo one koji su od odlučujuće utjecaja, međutim, ti dokazi su itekako relevantni jer ukazuju na sistematsko i kontinuirano kršenje prava na rad i jednakost pred zakonom, što su konstatirali i Institucija ombdusmena i upravna inspekcija. Međutim, tuženi nije nikada postupio po njihovim preporukama, nego, naprotiv, dopustio je da apelantica radi na određeno vrijeme niz godina i na taj način zloupotrijebio odredbe zakona u tom pogledu. Cilj zakonodavca bio je da se rad na određeno vrijeme zasniva samo izuzetno, a ne kontinuirano. Dalje, drugostepeni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 18. Zakona o radnim odnosima i dao pravilno obrazloženje zašto se ne mogu primijeniti odredbe Zakona o radu, međutim, taj zaključak je kontradiktoran, jer je upravo prvostepeni sud konstatirao da ima mjesta primjeni odredaba čl. 19, 20, 21. i 21a. Zakona o radu. Apelantica ističe i da je kontradiktoran stav drugostepenog suda da, zato što je odredbama člana 8-18. Zakona o radnim odnosima u cijelosti reguliran postupak zasnivanja radnog odnosa, ne mogu se primijeniti odredbe Zakona o radu, međutim, prvostepeni sud je upravo suprotno konstatirao da, zato što navedenim odredbama nije u cijelosti reguliran apelanticin radni odnos, mogu se primijeniti odredbe Zakona o radu. Dalje, u postupku je nesporno utvrđeno da je ona više od dvije godine radila bez prekida, da je u tom periodu ocjenjivana kao uspješna, a da se prema zakonu ocjenjivati mogu samo radnici koji su radili više od šest mjeseci u jednoj kalendarskoj godini. Apelantica ističe da ovo pravno pitanje nije bilo regulirano Zakonom o radnim odnosima, ali se iz odredbe člana 30. važećeg Zakona o namještenicima može zaključiti da postoji mogućnost «prerastanja» iz radnog odnosa na određeno u radni odnos na neodređeno vrijeme.
15. Apelantica ističe: «Bitno je napomenuti da [je] presuda donesena tek nakon dvije godine od podnošenja žalbe iako je u pitanju radni spor koji se mora rješavati po hitnom postupku…».
b) Odgovor na apelaciju
16. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani apelanticini navodi, te je predložio da se apelacija odbije.
17. Općinski sud je istakao da navode iz apelacije smatra neosnovanim, te je naveo hronologiju postupanja u predmetu i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 13/98) relevantne odredbe glase: Član 7.
Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori.
Član 15.
Rješenje o prijemu u radni odnos sadrži lične podatke kandidata, datum kad primljeni kandidat treba da počne da radi, naziv organizacione jedinice i radnog mjesta na koje se raspoređuje, osnovno službeno zvanje i vrijeme trajanja radnog odnosa (neodređeno ili određeno vrijeme).
[...].
Član 18.
Za obavljanje izvanrednih ili privremenih ili povremenih poslova ili poslova čiji se opseg privremeno i nepredviđeno povećao, a koji nisu trajnijeg karaktera, kao i radi zamjene duže vrijeme odsutnog službenika, može se vršiti prijem u radni odnos na određeno vrijeme dok traju potrebe za obavljanjem tih poslova, odnosno do povratka odsutnog službenika, a najduže godinu dana.
Član 19.
Prijem u radni odnos na određeno vrijeme vrši se prema odredbama čl. 8. do 17. ovog zakona.
19. Zakon o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 19.
Ugovor o radu zaključuje se:
1. na neodređeno vrijeme;
2. na određeno vrijeme.
Ugovor o radu koji ne sadrži podatak u pogledu trajanja smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.
Ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se zaključiti na period duži od dvije godine. Ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno.
Član 21.
Ugovor o radu zaključuje se u pismenoj ili usmenoj formi.
Ugovor o radu u pismenoj formi sadrži, naročito, podatke o:
1. nazivu i sjedištu poslodavca;
2. imenu i prezimenu, prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika;
3. trajanju ugovora o radu;
4. danu otpočinjanja rada;
5. mjestu rada;
6. radnom mjestu na koje se zaposlenik zapošljava i kratak opis poslova;
7. dužini i rasporedu radnog vremena;
8. plaći, dodacima na plaću, naknadama, te periodima isplate;
9. trajanju godišnjeg odmora;
10. otkaznim rokovima kojih su se dužni pridržavati zaposlenik i poslodavac;
11. druge podatke u vezi sa uvjetima rada utvrđene kolektivnim ugovorom.
[...].
Član 21a.
Ako poslodavac ne zaključi ugovor o radu sa zaposlenikom u pismenoj formi iz člana 21. ovog zakona, dužan je da zaposleniku uruči pismenu izjavu koja sadrži podatke iz člana 21. stav 2. ovog zakona.
Pismenu izjavu iz stava 1. ovog člana poslodavac je dužan uručiti zaposleniku:
1. u roku od jednog mjeseca od dana kada zaposlenik otpočne da radi kod poslodavca kada se radi o ugovoru o radu na neodređeno vrijeme;
2. najkasnije na dan kada zaposlenik otpočne da radi za poslodavca kada se radi o ugovoru o radu na određeno vrijeme.
Ako poslodavac ne uruči pismenu izjavu o ugovoru o radu na određeno vrijeme, takav ugovor smatrat će se ugovorom zaključenim na neodređeno vrijeme, ako to nije drugačije utvrđeno kolektivnim ugovorom, ili ako poslodavac dokaže da je ugovor o radu bio zaključen na određeno vrijeme.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001746 od 21. novembra 2008. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 2. decembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 28. januara 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelantica osporava presude redovnih tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
25. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na radni spor, dakle, na predmet građanskopravne naravi, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Ustavni sud, prije svega, nalazi da je suština apelanticinog tužbenog zahtjeva utvrđenje da li su se stekli uvjeti da se apelanticin radni odnos na određeno vrijeme smatra radnim odnosom na neodređeno vrijeme budući da je više od dvije godine neprekidno radila kod tuženog na osnovu rješenja kojim je primana u radni odnos na određeno vrijeme. Međutim, sudovi su odbili njen tužbeni zahtjev zato što se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti Zakon o radu na osnovu kojeg bi mogao biti usvojen njen tužbeni zahtjev, nego Zakon o radnim odnosima koji je regulirao zasnivanje radnog odnosa u organima uprave po svim pitanjima pa tako i po pitanju radnog odnosa na određeno vrijeme.
27. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
28. Također, Ustavni sud ukazuje na to da su, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno obrazložiti razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
29. Iz obrazloženja Općinskog suda slijedi da je zasnivanje radnog odnosa službenika u organima uprave uređeno odredbama Zakona o radnim odnosima, odnosno da je odredbama člana 18. istog zakona propisano na koji način i pod kojim uvjetima se vrši prijem radnika na određeno vrijeme, tj. da se radni odnos na određeno vrijeme zaključuje samo u određenim situacijama za obavljanje određenih poslova, a najdulje godinu dana. Kako je apelanticin rad trajao dulje, to znači da navedenim zakonom nije uređen predmetni odnos, tako da se, u smislu člana 7. Zakona o radnim odnosima, mogu primijeniti odredbe čl. 19, 20, 21. i 22a. Zakona o radu. Dalje, odredbe člana 19. Zakona o radu propisuju da ako uposlenik izričito ili prešutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period dulji od dvije godine bez prekida, takav ugovor će se smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, što ukazuje na to da je potrebno da između poslodavca i uposlenika bude zaključen i obnavljan ugovor o radu. Kako između apelantice i tuženog nikada nije zaključen ugovor o radu, nego je tužiteljicin radnopravni status određen rješenjima, to se član 19. Zakona o radu ne može primijeniti. Dalje, iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 18. Zakona o radnim odnosima, te dao razloge zašto nema mjesta primjeni odredaba Zakona o radu. Kantonalni sud je ukazao na to da se odredbe Zakona o radu ne mogu primijeniti, ne zato što između apelantice i tuženog nije zaključen ugovor o radu nego zato što je odredbama čl. 8-18. Zakona o radnim odnosima u cijelosti reguliran postupak zasnivanja i trajanja radnog odnosa pa tako i radnog odnosa na određeno vrijeme. Budući da se, u smislu člana 7. Zakona o radnim odnosima, odredbe Zakona o radu primjenjuju samo na one odnose koji nisu regulirani Zakonom o radnim odnosima, a što u konkretnom predmetu nije slučaj, to se ne mogu primijeniti odredbe Zakona o radu.
30. U skladu sa citiranom praksom, Ustavni sud će se ograničiti na ispitivanje da li je primjena zakona u konkretnom slučaju bila proizvoljna i da li osporene odluke sadrže odgovor na suštinsko pitanje od kojeg zavisi ishod predmetnog spora. Ustavni sud uočava da iz obrazloženja, prvenstveno Kantonalnog suda, slijedi da, zato što je odredbama čl. 8-18. Zakona o radnim odnosima u cijelosti reguliran postupak zasnivanja i trajanja radnog odnosa, pa tako i radnog odnosa na određeno vrijeme, nema mjesta primjeni odredaba Zakona o radu koje predviđaju mogućnost «prerastanja» ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Ustavni nalazi da odredbe člana 18. Zakona o radnim odnosima propisuju: «Za obavljanje izvanrednih ili privremenih ili povremenih poslova ili poslova čiji se opseg privremeno i nepredviđeno povećao, a koji nisu trajnijeg karaktera, kao i radi zamjene duže vrijeme odsutnog službenika, može se vršiti prijem u radni odnos na određeno vrijeme dok traju potrebe za obavljanjem tih poslova, odnosno do povratka odsutnog službenika, a najduže godinu dana». Ustavni sud primjećuje da je navedenim odredbama regulirano u kojim situacijama je moguće vršiti prijem u radni odnos na određeno vrijeme i pod kojim uvjetima, a da ne propisuju mogućnost da ako radni odnos na određeno vrijeme traje dulje od propisanog da se može smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Dalje, odredbe člana 7. istog zakona propisuju: «Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori». Iz navedenog slijedi da je predmetna situacija regulirana odredbama Zakona o radnim odnosima, kao lex specialis u odnosu na Zakon o radu, tako da samo u situaciji da nije, imalo bi mjesta primjeni Zakona o radu, konkretno odredbi iz člana 19. Zakona o radu za koje apelantica smatra da su trebale biti primijenjene u ovom slučaju. Međutim, kako je veće rečeno, odredbama člana 18. Zakona o radnim odnosima regulirano je tzv. «primanje u radni odnos na određeno vrijeme» radnika u organima uprave, na kojim odredbama redovni sudovi (i) zasnivaju svoje odluke kada su odbili apelanticin zahtjev da bude primjena u «stalni radni odnos» na osnovu odredaba člana 19. Zakona o radu. U skladu sa navedenim, Ustavni sud ne može konstatirati da je u konkretnom slučaju primjena zakona bila proizvoljna, odnosno ne može naći da je izostalo obrazloženje redovnih sudova glede suštinskog pitanja u ovom sporu.
31. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
32. U odnosu na apelanticine navode da joj je postupak po žalbi trajao nerazumno dugo, Ustavni sud nalazi da je period u kojem Kantonalni sud nije donio odluku, a koji je, prema apelanticinom mišljenju, trajao nerazumno dugo, period od dvije godine. U takvim okolnostima, prilikom ocjene da li se zaista radilo o periodu koji je trajao nerazumno dugo, Ustavni sud je imao u vidu trajanje postupka kao cjeline, te svoju dosadašnju praksu u sličnim predmetima. Naime, predmetni postupak trajao je ukupno tri godine i tri mjeseca i u tom periodu su donesene dvije odluke u rokovima koji, prema mišljenju Ustavnog suda, nisu prešli granice «razumnog roka», u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je duljina trajanja postupka bila razmjerna okolnostima konkretnog slučaja, tako da Ustavni sud ove apelanticine navode ocjenjuje neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud nalazi da apelantica nije dala relevantne navode u pogledu pozivanja na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku (npr., u čemu se sastoji doprinos suda koji je navodno doveo do povrede ovog prava itd.) već se navodi o povredi ovog prava svode na paušalnu konstataciju da je bitno napomenuti da je presuda donesena tek nakon dvije godine od podnošenja žalbe iako je u pitanju radni spor koji se mora rješavati po hitnom postupku… S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred Kantonalnim sudom.
33. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da apelantica, osim navoda o povredi ovog prava, nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnost da je diskriminirana, Ustavni sud smatra da navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nisu osnovani.
VIII.Zaključak
34. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada redovni sudovi nisu na arbitraran način primijenili odredbe materijalnog prava rješavajući o apelanticinom tužbenom zahtjevu kojim je, između ostalog, tražila da se utvrdi da se njen radni odnos na određeno vrijeme, koji je trajao neprekidno više od dvije godine, smatra radnim odnosom na neodređeno vrijeme, te kada obrazloženja odluka redovnih sudova sadrže odgovor na suštinsko pitanje u predmetnom sporu.
35. Također, nisu osnovani apelanticini navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti da joj je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku pred Kantonalnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović