Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-447/09 (H. S., S. H., S. T., E. S., R. O., E. N., B. M., R. M., A. S., E. P., A. G. i V. L.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Zakon o visini stope zatezne kamate · čl. 106
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o visini stope zatezne kamate
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 420
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-447/09
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 447/09, rješavajući apelaciju Huskana Selimanovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Huskana Selimanovića, Saliha Hamzića, Semira Topovčića, Eniza Selimanovića, Ramiza Osmića, Ediba Nalića, Bahrudina Mahmića, Razudina Mušića, Amira Srabovića, Elvira Pašića, Amira Ganjge i Vehada Lekića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-002432 od 25. maja 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Huskan Selimanović, Salih Hamzić, Semir Topovčić, Eniz Selimanović, Ramiz Osmić, Edib Nalić, Bahrudin Mahmić, Razudin Mušić, Amir Srabović, Elvir Pašić, Amir Ganjgo i Vehad Lekić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Edhem Mehinović, advokat iz Tešnja, podnijeli su 16. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) u predmetu koji se u trenutku podnošenja apelacije vodio pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) pod brojem 009-0-Gž-08-000661.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 19. maja 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od ovog suda je 23. juna 2011. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj 009-0-Gž-08-000661.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. juna 2009. godine, a 13. jula 2011. godine je dostavio na uvid spis broj 009-0-Gž-08-000661.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju Kantonalnog suda dostavljen je apelantima 5. jula 2009. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelanti su 19. aprila 2006. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), radi isplate novčanih potraživanja iz osnova radnog odnosa. U tužbi navode da su kod tužene bili u radnom odnosu u svojstvu profesionalnih vojnika i podoficira, da su za vrijeme trajanja radnog odnosa ostvarili pravo na plaću za februar i mart 2001. godine i naknadu na ime korištenja godišnjeg odmora (regres) za 1999, 2000, 2001. i 2002. godinu, što im tužena nije nikad isplatila.
7. Općinski sud je održao tri ročišta (13. augusta 2006. godine, 19. maja i 22. novembra 2007. godine), koja su održana u prisustvu uredno obaviještenih stranaka u postupku.
8. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-06-001986 od 22. novembra 2007. godine tuženoj je naloženo da apelantima isplati dospjela a neisplaćena novčana primanja iz radnog odnosa i to potraživanja na ime plaća za februar i mart 2001. godine u iznosima pobliže naznačenim izrekom ove presude, kao i naknade za korištenje godišnjeg odmora, regresa za godine i u iznosima također pobliže označene izrekom presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom od momenta podnošenja tužbe (19. april 2006. godine), pa do isplate, po stopi utvrđenoj članom 1. Zakona o visini stope zatezne kamate. Istom presudom tuženoj je naloženo da apelantima na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 2.335,00 KM.
9. Protiv Presude Općinskog suda broj 065-0-P-06-001986 tužena je 7. decembra 2007. godine izjavila žalbu Kantonalnom sudu.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-000661 od 28. maja 2009. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda je preinačena tako da su tužbeni zahtjev apelanata i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijeni kao neosnovani.
11. Apelanti su 26. decembra 2005. godine izjavili reviziju Vrhovnom sudu protiv presude Kantonalnog suda od 22. novembra 2007. godine.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-002432 od 25. maja 2010. godine revizija apelanata je djelimično usvojena, drugostepena presuda u odnosu na apelanta Huskana Selimanovića je preinačena tako da je žalba tužene u dijelu za isplatu regresa za 2002. godinu u ovom dijelu odbijena kao neosnovana i u tom dijelu je prvostepena presuda potvrđena, a u preostalom dijelu revizija je odbijena kao neosnovana.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelanti su naveli da im je zbog nedonošenja odluke u postupku koji su tužbom pokrenuli 19. aprila 2006. godine povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao jedan od osnovnih principa pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi, apelanti se žale da je u vrijeme podnošenja apelacije postupak pred Kantonalnim sudom još uvijek bio u toku, tako da od podnošenja tužbe predmetni postupak traje skoro tri godine. Stanovište o povredi prava na suđenje u razumnom roku apelanti zasnivaju na odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koje, kako navode, obavezuju sudove da u parnicama iz radnog odnosa obrate osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. Stoga, postupanje drugostepenog suda smatraju nedopustivim zbog toga što, kako ističu, vodi pravnoj nesigurnosti radnika u ostvarivanju osnovnih ljudskih prava.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da postupanjem ovog suda nisu povrijeđena prava apelanata propisana odredbama člana 6. Evropske konvencije jer je predmet u ovom sudu zadužen 30. januara 2008. godine, pa, s obzirom na velik broj predmeta u radu ovog suda, smatra da je odluka u ovom predmetu donesena u realno mogućem i razumnom roku. V.Relevantni propisi
15. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
16. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 277.
(1)Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikova zakašnjenja.
Član 279. stav 3.
Na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.
Član 372.
(1)Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja) pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinačnog davanja.
(2)Isto važi i za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuje glavnica i kamata, ali ne važi za otplate u obrocima i druga djelimična ispunjenja.
17. U Zakonu o radu FBiH («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 106.
Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno.
18. Zakon o visini stope zatezne kamate («Službene novine FBiH» broj 27/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom propisuje se visina stope zatezne kamate za dužničko-povjerilačke odnose, u slučaju kada dužnik kasni sa ispunjenjem novčane obaveze.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. Apelanti su se Ustavnom sudu obratili zbog činjenice da predmetni postupak nerazumno dugo traje, te da je postupak u vrijeme podnošenja apelacije još uvijek bio u toku pred Kantonalnim sudom. Dakle, apelanti ističu da u njihovom slučaju nije u «razumnom roku» donesena odluka u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija bila dopustiva i u vrijeme njenog podnošenja, iako je u međuvremenu, 28. maja 2009. godine, Kantonalni sud donio Presudu broj 009-0-Gž-08-000661, a Vrhovni sud Presudu broj 070-0-Rev-09-002432 od 25. maja 2010. godine, kojom je predmetni postupak okončan. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelanti se žale da im je zbog nerazumno dugog trajanja postupka koji su tužbom pokrenuli pred Općinskim sudom 19. aprila 2006. godine, posebno pred Kantonalnim sudom koji ni nakon tri godine od podnošenja tužbe nije donio odluku povodom žalbe tužene, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – razuman rok
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
a) Relevantni principi
26. Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
27. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
28. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji su apelanti tužbom pokrenuli pred Općinskim sudom 19. aprila 2006. godine, radi isplate novčanih potraživanja iz osnova radnog odnosa, a koji je nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu okončan Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-002432 od 25. maja 2010. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom tužbe apelanata na sve tri sudske instance je trajao četiri godine i jedan mjesec, pa je to period koji će biti predmet analize Ustavnog suda u sljedećim stavovima.
c) Analiza dužine trajanja postupka
30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su, iako je riječ o novčanim potraživanjima apelanata, osnov njihovih potraživanja prava iz osnova radnog odnosa, pa se, dakle, predmetni postupak tiče radnog spora. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radi o jednostavnom sudskom postupku, budući da se postupak praktično svodio na tumačenje relevantnih odredbi propisa koji reguliraju potraživanja po osnovu radnog odnosa. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da je riječ o radnom sporu koji je po prirodi hitan i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja.
31. Što se tiče postupanja strana u postupku, Ustavni sud uočava da su apelanti 19. aprila 2006. godine Općinskom sudu podnijeli tužbu protiv tužene, da je Općinski sud odluku o njihovom tužbenom zahtjevu donio u roku od jedne godine, sedam mjeseci i tri dana (presuda donesena 22. novembra 2007. godine). Imajući u vidu relevantne odredbe ZPP, tj. da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji je hitne prirode, Ustavni sud smatra da period od jedne godine, sedam mjeseci i tri dana ne predstavlja «razuman rok» za postupanje ovog suda. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud o izjavljenoj žalbi tužene na prvostepenu presudu odlučio nakon jedne godine i sedam mjeseci, što se, također, ne može smatrati razumnim rokom, zbog toga što je taj sud nakon izvršenog uvida u spis predmeta prvostepenog suda zaključio da je, u skladu sa relevantnim odredbama ZOO-a i ZOR-a, tužbeni zahtjev podnesen nakon proteka zakonom propisanog roka (tri godine), tj. da je nastupila zastara predmetnog potraživanja. Uvidom u spis predmeta proizlazi da Kantonalni sud u navedenom periodu nije preduzimao bilo kakve procesne radnje s ciljem okončanja postupka pred tim sudom. Osim toga, u odgovoru na apelaciju Kantonalni sud nije ponudio razloge koji bi opravdali trajanje postupka u periodu od jednu godinu i sedam mjeseci, niti je dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka, pri tome imajući u vidu odluku ovog suda. Isto tako, obrazloženje Kantonalnog suda o preopterećenosti tog suda velikim brojem predmeta nije opravdanje za ovako dugo trajanje postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu postojale nikakve okolnosti koje bi opravdale dužinu trajanja postupka pred ovim sudom. Što se tiče postupanja Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da je postupak pred ovim sudom okončan u relativno kratkom periodu, odnosno za 11 mjeseci i 27 dana.
32. Međutim, imajući u vidu da se radi o predmetu koji je hitne prirode, te uzimajući u obzir obavezu sudova koji su u skladu sa odredbama ZPP dužni obratiti osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova, Ustavni sud smatra da period ukupnog trajanja predmetnog postupka od četiri godine i jedan mjesec svakako ne predstavlja «razuman rok» za rješavanje takvog predmeta, posebno imajući u vidu postupanje Općinskog i Kantonalnog suda pred kojim je postupak trajao tri godine, jedan mjesec i devet dana, kao i činjenicu da se radi o jednostavnom postupku koji nikako ne može opravdati dužinu trajanja ovog postupka više od četiri godine. Prema tome, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja predmetnog postupka u cijelosti može staviti na teret postupanju sudova u cjelini, pogotovo što nema doprinosa apelanata, a time ni njihove odgovornosti. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od temeljne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog roka, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinaca njegovih prava i do gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem države.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni radni spor, koji je po zakonu hitne prirode, trajao četiri godine i jedan mjesec i nije okončan u rokovima koji se mogu smatrati razumnim, a ta dužina postupka se u cijelosti može staviti na teret nadležnim sudovima.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović