Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3557/08 (A. H.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Prekid postupka
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Razvod braka
  • Jednakost supružnika
  • Porodični život
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Dijete
  • Miješanje u porodični život
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3557/08

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3557/08, rješavajući apelaciju Amera Hrnjičevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Amera Hrnjičevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž- 08-001 516 od 19. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-Su-08-001 107 od 22. maja 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Amer Hrnjičević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 10. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-001 516 od 19. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-Su-08-001 107 od 22. maja 2008. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od Melise Hrnjičević (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 26. marta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 2. aprila 2009. godine, a Općinski sud 6. aprila 2009. godine. Tužiteljica nije dostavila odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog i Općinskog suda dostavljeni su apelantu 22. maja 2009. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Tužiteljica je 10. decembra 2007. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv apelanta, radi razvoda braka i donošenja odluke sa kojim roditeljem će živjeti njihovo maloljetno dijete. U tužbenim navodima tužiteljica je, između ostalog, navela da su parnične stranke zaključile brak 10. novembra 2004. godine, da su u bračnoj zajednici stekli jedno dijete, kćerku D. H. Međutim, bračna zajednica ne egzistira od 10. novembra 2005. godine i od tada tužiteljica i apelant kao tuženi ne žive zajedno. Tužiteljica je ukazala na to da je sud već donio odluku o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti, o kontaktima, o načinu održavanja ličnih i neposrednih kontakata, kao i o visini doprinosa izdržavanja, te je istovremeno predložila da sud izmijeni odluku i to u dijelu u kojem su određeni kontakti vjerskim i državnim praznicima i to na način da ih precizira, da tačno odredi koji dan praznika će otac (apelant) imati lični i neposredni kontakt sa djetetom.

7. Općinski sud je, ocjenjujući sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, donio Presudu broj 043-0-P-07-001433 od 20. juna 2008. godine kojom je razveo brak zaključen između tužiteljice i apelanta 10. novembra 2004. godine. Istom presudom određeno je da će zajedničko maloljetno dijete parničnih stranaka, rođeno 8. oktobra 2005. godine, dalje živjeti sa majkom – tužiteljicom, koja će ostvarivati roditeljsko staranje kao zakonski staralac djeteta, a apelant će se kao otac djeteta zajedno sa majkom djeteta starati o zdravlju djeteta i svim važnijim pitanjima vezanim za dijete, uz obavezu majke djeteta da će obavještavati apelanta o svim bitnim promjenama vezanim za dijete. Također, određeni su lični i neposredni kontakti između maloljetnog djeteta i apelanta kao oca djeteta, koji će se «odvijati svake srijede u vremenu od 17,00 do 19,00 sati, svake subote u mjesecu u vremenu od 10 do 13 sati, kao i za vrijeme državnih i vjerskih praznika i to drugog dana vjerskog i državnog u vremenu od 10,00 do 13,00 sati i svakog 8. oktobra (na rođendan) u vremenu od 16 do 19 sati. Otac će dijete preuzimati ispred ulaza zgrade u kojoj majka i dijete žive i na istu adresu vraćati». Apelant je obavezan da se pridržava toga i da poštuje precizirane kontakte, a tužiteljici je određena obaveza da omogući i poštuje kontakte koji su utvrđeni. Istom presudom apelant je obavezan da na ime svog doprinosa za izdržavanje maloljetnog djeteta doprinosi mjesečno 170,00 KM sa početkom od 20. juna 2008. godine, kao dana donošenja presude, pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uvjeti.

8. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je apelant, prije početka glavne rasprave, predložio da «sud prekine postupak dok se ne riješe postupci pokrenuti pred ovim sudom protiv Javne ustanove Centar za socijalni rad i UŽ Medica Zenica». Općinski sud nije prihvatio apelantov prijedlog obrazlažući da je članom 273. stav 1. Porodičnog zakona Federacije BiH («Službene novine FBiH» br. 35/05 i 41/05; u daljnjem tekstu: Porodični zakon) propisano da su radnje u postupcima iz člana 272. st. 1. i 2. Porodičnog zakona hitne prirode (bračni sporovi i sporovi iz odnosa roditelja i djece), te da navedeni zakon ni jednim članom nije ostavio mogućnost sudu da prekine postupak i čeka rješenje nekog drugog postupka. Općinski sud predmetnu tužbu nije odbacio budući da je u fazi ispitivanja konkretne tužbe ocijenio da je tužba uredna i da je zakonom propisani postupak posredovanja okončan, te da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 49. i 52. Porodičnog zakona za odbačaj tužbe. Dalje je obrazloženo da je samo posredovanje propisano čl. 45-52. Porodičnog zakona, međutim, postupak posredovanja sud niti kontrolira, niti ima ovlaštenja za to, odnosno sud nije ovlašten da ulazi u to kako i na koji način je posrednik, bilo da je fizičko ili pravno lice, obavio posredovanje. Općinski sud je naglasio da je sud dužan samo da pri ispitivanju tužbe utvrdi da li je uz tužbu podnesen i zapisnik o posredovanju, da je sud u tom smislu postupio, te je iz istih razloga odbio grafološko vještačenje apelantovog potpisa na pozivima vezanim za prisustvo u postupku posredovanja.

9. Općinski sud je istakao da su na glavnoj raspravi izvedeni dokazi vršenjem uvida i čitanjem izvoda iz Matične knjige vjenčanih, Matične knjige rođenih, Presude Općinskog suda broj P 1269/07 od 23. marta 2007. godine, zapisnika o posredovanju, nalaza psihologinje Elmedine Ćuruković od 20. novembra 2006. godine i 5. marta 2007. godine, podneska JU Dom zdravlja Zenica, ambulanta porodične medicine, od 6. novembra 2007. godine, podneska Kantonalne bolnice Zenica – Služba za psihijatriju, od 7. novembra 2007. godine, rada stručnog tima JU Centar za socijalni rad od 6. marta 2008. godine i njihove analize socijalne anamneze, nalaza psihologa i nalaza pedagoga, Zapisnika o radu stručnog tima broj 02/5-35-6-315 od 29. maja 2008. godine. Također, u postupku su kao stranke saslušani tužiteljica i apelant kao tuženi.

10. Općinski sud je ocijenio da među parničnim strankama nije sporno da je bračna zajednica prekinuta budući da bračni partneri ne žive u porodičnoj zajednici od 8. novembra 2005. godine, da su odvojeni od stola i postelje, te da od tada maloljetno dijete živi sa majkom. Općinski sud je naveo da je nesporno iz tužiteljicinog iskaza da ne želi nastavljati zajednicu života, odnosno da kod nje uopće ne postoji volja za zajedničkim životom, dok je apelant istakao da sa tužiteljicom želi živjeti i da prema njoj gaji određene emocije, želi potpunu porodicu i protivi se razvodu braka. Dalje je istaknuto da je Presudom Općinskog suda broj P 1269/07 od 23. marta 2007. godine, zbog toga što roditelji ne žive zajedno, donesena odluka o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti, načinu održavanja ličnih i neposrednih kontakata oca i djeteta, roditeljskom staranju i sl. Općinski sud je, imajući u vidu odredbe čl. 6. i 41. Porodičnog zakona, ocijenio da je u konkretnom slučaju bračna zajednica teško i trajno poremećena, da je društveno, a i za same stranke nekorisno formalno održavanje bračne zajednice koja praktično više ne egzistira. Općinski sud je naglasio da se u konkretnom slučaju izgubila zajednica života, volja za zajedničkim životom, budući da kod tužiteljice te volje uopće nema, naprotiv, imenovana je kategorična da želi razvod. Općinski sud je zaključio da ni jedan bračni partner ne može drugom uskratiti pravo na razvod jer se brak sklapa voljom bračnih partnera, a ako nema te volje, brak ne može ni egzistirati.

11. U odnosu na tužiteljicin prijedlog da sud izmijeni Odluku Općinskog suda broj P 1269/07 od 23. marta 2007. godine, sud je naglasio da nije mijenjao prethodnu odluku, obrazlažući da u slučajevima kada je sud odlučivao o maloljetnom djetetu prije razvoda braka, u odluci o razvodu braka koju donosi, sud je dužan donijeti novu odluku. Dalje, Općinski sud je naveo da među parničnim strankama kao roditeljima nije sporno da maloljetna kćerka treba i dalje živjeti sa majkom, nije ni sporno da se apelant kao otac treba zajedno sa tužiteljicom kao majkom i dalje brinuti o djetetu, međutim, sporan je način održavanja kontakata, vrijeme, odnosno kvalitet kontakata. Općinski sud je, imajući u vidu član 124. stav 2. i član 142. st. 1. i 2. Porodičnog zakona, obrazložio da dijete, prije svega, ima pravo živjeti sa roditeljima, što podrazumijeva da roditelji imaju obavezu da se brinu o djetetu i to na način što će se brinuti o zadovoljenju njegovih fizioloških potreba, higijenskih i zdravstvenih potreba, zaštiti od ugrožavanja života djeteta, ističući da se obaveza čuvanja djeteta odnosi na zaštitu od svih vidova nasilja. Da bi dijete ostvarilo navedeno pravo, kao i da bi roditelji u cijelosti ispunili svoju obavezu, neophodno je da dijete živi sa roditeljima. Međutim, ukoliko dijete ne živi sa roditeljima, odnosno ukoliko živi samo sa jednim roditeljem, dijete ima pravo da održava neposredne i lične kontakte sa drugim roditeljem. Navedeno je da sud kada odlučuje o načinu održavanja ličnih i neposrednih kontakata, mora imati u vidu interes djeteta i pri tom ocijeniti i činjenice od značaja za duhovni i fizički razvoj djeteta.

12. Dalje, Općinski sud je istakao da je članom 140. Porodičnog zakona propisano da roditelji imaju pravo živjeti sa djetetom, osim ako to nije u interesu djeteta, a ako ne žive sa djetetom, oba roditelja su dužna održavati lične odnose i neposredne kontakte sa djetetom i poštovati veze djeteta sa drugim roditeljem, ukoliko sud drugačije ne odluči. Imajući u vidu član 142. stav 3. Porodičnog zakona, te ocjenjujući da je to u najboljem interesu djeteta, sud je smatrao da roditelj sa kojim dijete ne živi, budući da dijete ima pravo da kontaktira sa oba roditelja, treba da i dalje učestvuje aktivno u životu djeteta i to na taj način što će otac djeteta, kao roditelj sa kojim dijete ne živi, i dalje brinuti o zdravlju djeteta kao i o važnijim pitanjima vezanim za dijete. Navedeno je da je, u skladu sa članom 305. stav 1. Porodičnog zakona, sud zatražio mišljenje i prijedlog organa starateljstva s ciljem donošenja odluke iz člana 304. stav 1, tj. s kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, održavanje ličnih i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem, kao i roditeljsko staranje. Također, imajući u vidu činjenicu da apelant nije pristupio u JU Centar za socijalni rad Zenica, koji je u konkretnom slučaju organ starateljstva, sud je zatražio dopunu anamneze kako bi mogao odlučiti o neposrednim i ličnim kontaktima oca i djeteta. Ocjenjujući sve dokaze, iskaz roditelja, kao i prijedlog organa starateljstva o načinu održavanja kontakata, u čijem je sklopu i nalaz psihologa, Općinski sud je prijedlog organa starateljstva u cijelosti prihvatio i odredio kontakte kako je organ starateljstva predložio, imajući pri tome u vidu da apelant-otac i dijete imaju dobre odnose. Također, Općinski sud je ocijenio da prisustvo majke za vrijeme kontakata nije neophodno, odnosno da dijete treba ostajati samo sa ocem, kako bi se uspostavila još bliža veza između oca i djeteta, te da se pri tom stvore i preduvjeti da dijete, kada bude većeg uzrasta, može i duži period boraviti kod oca. Općinski sud je naglasio da prijedlog organa starateljstva ne obavezuje sud, budući da ga sud ocjenjuje u sklopu svih drugih provedenih dokaza.

13. Ocjenjujući apelantov prijedlog, sud je obrazložio da se lični i neposredni kontakti ne mogu odrediti na način kako je to apelant predložio, zbog toga što u situaciji kada roditelji ne žive zajedno nije moguće vrijeme podijeliti matematički, tako da dijete pola vremena živi sa ocem, a pola sa majkom, što ne bi ni bilo u interesu djeteta. Naime, dalje je navedeno da se kontakti trebaju odvijati na način da zadovolje interes djeteta, trebaju imati dobar kvalitet, a roditelji su dužni da se trude i da djetetu omoguće što bolje uvjete života. Općinski sud je naveo da je ocijenio apelantove primjedbe na rad organa starateljstva, pogotovo na nalaz psihologa od 20. novembra 2006. godine, međutim, Općinski sud je zaključio da navedene primjedbe nisu mogle utjecati na drugačiju odluku suda, tim prije što je sud ponovo zatražio, i to u 2008. godini, da se obavi razgovor sa roditeljima, te je sudu dostavljen i novi prijedlog, a sporni nalaz nije ni imao utjecaja na odluku suda.

14. Općinski sud je naglasio da se konkretne vrste odluka mogu i mijenjati kada se izmijene okolnosti u odnosu na one koje su postojale u momentu donošenja prvobitne odluke. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je u trenutnoj situaciji u interesu djeteta da sa ocem održava redovne lične i neposredne kontakte, kako bi se na taj način nastavila održavati emocionalna veza između oca i kćerke, koja već postoji i koja je bitna za razvoj djeteta. U skladu sa članom 308. stav 1. Porodičnog zakona, sud je donio odluku o izdržavanju djeteta.

15. Kantonalni sud je, odlučujući u vijeću o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude Općinskog suda broj 043-0-P-07-001 433 od 20. juna 2008. godine, svojom Presudom broj 004-0- Gž-08-001 516 od 19. augusta 2008. godine djelimično uvažio žalbu, te je osporenu presudu u dijelu izreke kojom je određeno da će se lični i neposredni kontakti između maloljetnog djeteta i apelanta odvijati svake srijede u vremenu od 17,00 do 19,00 sati preinačio uz određenje da će se lični i neposredni kontakti između maloljetnog djeteta i apelanta odvijati svake srijede u vremenu od 16,00 do 19,00 sati. U preostalom dijelu žalba je odbijena i osporena presuda je potvrđena. Istom presudom odbijena je apelantova žalba protiv Rješenja Općinskog suda broj 043-0-Su-08-001 107 od 22. maja 2008. godine, kojim je odbijen zahtjev za izuzeće sutkinje Slavice Džaferović.

16. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke, između ostalog, naveo da je žalba djelimično osnovana budući da se žalbom osnovano ukazivalo na to da prvostepeni sud lične i neposredne kontakte između maloljetnog djeteta i apelanta nije odredio u skladu sa prijedlogom Centra za socijalni rad. Dalje, Kantonalni sud je istakao da, iako je u zapisniku o radu stručnog tima JU Centar za socijalni rad od 29. maja 2008. godine predložena mjera da se lični i neposredni kontakt između maloljetnog djeteta i oca odvija, između ostalog, i na način da maloljetno dijete kod apelanta boravi svake srijede u vremenu od 16,00 do 19,00 sati, prvostepeni sud je u svojoj odluci lične i neposredne kontakte između maloljetnog djeteta i oca odredio u kraćem trajanju, odnosno na način da maloljetno dijete kod apelanta boravi svake srijede u vremenu od 17,00 do 19,00 sati. Zbog navedenog, Kantonalni sud je na osnovu člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) uvažio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu u tom dijelu preinačio.

17. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenice koje su odlučne za presuđenje predmetnog spora i da je na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te razveo brak stranaka, odredio da će zajedničko maloljetno dijete živjeti sa majkom, zatim odredio lične i neposredne kontakte između djeteta i apelanta, te obavezao apelanta da za izdržavanje djeteta plaća mjesečno po 170,00 KM. Kantonalni sud je zaključio da apelantova žalba u preostalom dijelu nije osnovana. U tom smislu, Kantonalni sud je istakao da je apelant u žalbi ponavljao navode i prigovore koje je isticao u toku prvostepenog postupka, što je prvostepeni sud već ocijenio i za svoju odluku dao pravilne i logične razloge, koje je prihvatio i ovaj sud, budući da dati razlozi imaju činjenični i pravni osnov u izvedenim dokazima, a nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima. Naime, o tome zašto nije odbacio tužiteljicinu tužbu, prvostepeni sud je naveo da je u fazi ispitivanja tužbu ocijenio i utvrdio da je uredna, budući da je postupak posredovanja okončan. Kantonalni sud je naglasio da je Općinski sud pravilno zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za odbačaj tužbe propisani čl. 49. i 52. Porodičnog zakona, a da prvostepeni sud nije ovlašten da ocjenjuje postupak obavljenog posredovanja, te je iz istih razloga pravilno odbio i apelantov prijedlog da se provede grafološko vještačenje.

18. Također, istaknuto je da je apelant podnio žalbu i protiv Rješenja Općinskog suda broj 043- 0-Su-08-001 107 od 22. maja 2008. godine kojim je odbijen zahtjev za izuzeće sutkinje Slavice Džaferović od suđenja u prvostepenom postupku, u kojoj je naveo da odbijanje izvođenja dokaza grafološkog vještačenja na okolnost da li su potpisi na dostavnicama JU Centar za socijalni rad falsificirani ukazuje na sumnju u nepristranost sudije, smatrajući da je na taj način onemogućen u raspravljanju. Kantonalni sud je ocijenio da je predmetna žalba neosnovana zaključujući da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi za izuzeće sudije iz člana 357. ZPP, a da apelant razlozima za izuzeće ustvari ukazuje na povrede pravila postupka o kojima odlučuje drugostepeni sud u žalbi protiv konačne odluke, a ne predsjednik suda prilikom odlučivanja o zahtjevu za izuzeće u smislu člana 359. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant se žali da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo redoslijed događanja u konkretnom slučaju, te istakao da je u toku postupka pred Općinskim sudom «učinjeno niz povreda zakonskih odredaba, osporena su prava apelanta i njegovog mldb. djeteta na pravično suđenje, uskraćeno mu je pravo na potpuno utvrđivanje svih činjenica, povrijeđena su procesna pravila i materijalni propisi». Apelant je posebno naveo da je u svom odgovoru na tužbu istakao da je predmetnu tužbu trebalo odbaciti u skladu sa članom 52. Porodičnog zakona zbog toga što postupak posredovanja nije proveden u skladu sa čl. 47-50. Porodičnog zakona, jer nikada nije uredno pozvan, a da je posrednik u istom postupku iskoristio izuzetak propisan članom 49. stav 2. Porodičnog zakona. Apelant je naglasio «da nije nasilnik nego suprotno, prema njemu je izvršeno nasilje otimanjem mu djeteta iz zajedničkog doma, nije uredno pozvan na postupak posredovanja, a organ starateljstva je posredovanje proveo suprotno članu 47. Porodičnog zakona». Apelant je naveo da je intervenirao u smislu ulaganja prigovora, te je Federalno ministarstvo rada i socijalne politike svojim aktom broj 05-35/19-775/08 od 22. aprila 2008. godine obavijestilo apelanta da nije predviđena mogućnost ulaganja žalbe na postupak posredovanja, ali da sve prigovore istakne pred sudom u brakorazvodnoj parnici. Dalje, apelant je naveo da je lično pristupio na pripremno ročište i Općinskom sudu predložio izvođenje dokaza vještačenjem vještaka grafologa, kako bi se utvrdila odlučna činjenica da nije uredno pozvan na postupak posredovanja, međutim, sud je odbio izvođenje navedenog dokaza. Nakon toga, apelant je «ustao tužbom kod Općinskog suda u cilju utvrđivanja neistinitosti isprave-zapisnika o postupku posredovanja broj 02/5-35-14-681 od 27. novembra 2007. godine, kao i podnošenjem tužbe protiv UŽ „Medica“ Zenica, radi klevete».

20. Apelant smatra da je postupak brakorazvodne parnice nastavljen i da je brak razveden bez zakonito provedenog postupka posredovanja, a da mu je presudom oduzeto roditeljsko staranje nad maloljetnim djetetom, te ostavljeno samo majci djeteta kao zakonskom staraocu djeteta. Također, smatra da je zadužena sutkinja Slavica Džaferović bila «pristrasna u ovoj pravnoj stvari, jer je odbila prekinuti postupak dok se ne riješi prethodno pitanje, utvrde relevantne činjenice (istinitost zapisnika o posredovanju)».

21. Kako apelant ističe: «Sud [je] pogriješio kada je prijedlog apelanta za kontaktiranje sa mldb. djetetom okarakterisao kao „matematički“, zaboravljajući na pravo djeteta da živi sa oba roditelja, te da maloljetnom djetetu uskraćuje to pravo ukoliko mu ograničava kontakt sa ocem dva puta po 2 do 3 sata sedmično. Sud je dužan u skladu sa čl. 145. stav 3. Porodičnog zakona, neposredne kontakte djeteta sa roditeljem ograničiti ili zabraniti samo radi zaštite interesa djeteta, što u ovom slučaju to nije u pitanju. Ukoliko postoje mogućnosti, kao što su u ovom slučaju (udaljenost mjesta stanovanja majke i oca djeteta je oko 300 metara) djetetu se ima omogućiti normalan razvoj i odrastanje uz oba roditelja, koji će zajedno ostvariti roditeljsko staranje». Apelant je naglasio da je određivanje termina viđanja sa maloljetnim djetetom za njega neprihvatljivo, jer se ne može smatrati ravnopravnim učesnikom u odgoju s obzirom na to da mu je pristup djetetu određen u značajno kraćim terminima nego majci. Smatra da odredba člana 142. Porodičnog zakona nije isključivala mogućnost da se donese odluka kojom bi oba roditelja imala ista prava, obaveze i mogućnosti kontakta sa djetetom, odnosno nije isključivala mogućnost ravnopravnog učešća roditelja u odgoju i donošenje odluke kojom bi dijete bilo dodijeljeno na roditeljsko staranje istovremeno i majci i ocu sa ravnopravnim terminima viđanja djeteta, što bi, prema apelantovom mišljenju, bilo u skladu sa osnovnim principima Porodičnog zakona, čiji član 141. propisuje da se roditelji zajednički staraju o djetetu. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama nezakonito oduzeto roditeljsko staranje i dodijeljeno majci.

b) Odgovor na apelaciju

22. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju osporio osnovanost navoda apelacije, te istakao da su Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-001516 od 19. augusta 2008. godine, Presuda Općinskog suda broj 043-0-P-07-001433 od 20. juna 2008. godine i Rješenje Općinskog suda broj 043-0-Su-08-001107 od 22. maja 2008. godine zasnovani na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je pri tome pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredbe Porodičnog zakona, kao i odredbe ZPP.

23. Općinski sud (sutkinja Slavica Džaferović) u odgovoru na apelaciju ističe da su neosnovani apelantovi navodi da je Općinski sud trebao tužbu odbaciti zato što posredovanje nije obavljeno u skladu sa članom 49. Porodičnog zakona, jer sud nije nadležan da ocjenjuje da li je posredovanje obavljeno u skladu sa navedenim članom, budući da je propisano da se u slučajevima gdje ima maloljetno dijete ne može pokrenuti postupak ukoliko posredovanje nije obavljeno. Kako je u konkretnom slučaju uz tužbu dostavljen zapisnik o postupku posredovanja, samim tim su ostvarene pretpostavke da se započne postupak razvoda braka. Dalje je navedeno da su neosnovani i apelantovi navodi da mu nije ostavljeno pravo na roditeljsko staranje, odnosno da je on ograničen u staranju, zbog toga što, shodno odredbama novog Porodičnog zakona, oba roditelja i dalje se nastavljaju zajednički brinuti o djetetu i to o svim važnijim pitanjima za dijete, a pri tom je roditelj sa kojim dijete živi dužan obavijestiti roditelja sa kojim dijete ne živi o svim bitnim promjenama vezanim za dijete, a što je i presudom ovog suda i odlučeno. Također, navedeno je da nisu prihvatljivi apelantovi navodi da je sud trebao donijeti odluku da majka i otac ravnopravno «dijele vrijeme» koje će dijete provoditi sa roditeljima, zbog toga što bi na taj način interes djeteta bio ugrožen, jer dijete tada ne bi znalo gdje mu je dom, niti bi imalo mjesto koje bi smatralo svojim domom. Upravo navedeni razlozi i obavezuju sud da donese odluku sa kojim roditeljem će dijete živjeti, a u zaštiti i interesu maloljetnog djeteta sud je dužan odrediti lične i neposredne kontakte, što je sud i učinio. Naglašeno je da nisu prihvatljivi ni navodi apelacije da je sud donio odluku na konkretan način, odnosno zbog toga što majka maloljetnog djeteta radi u Općinskom sudu, jer je sud u svakom slučaju nepristran, a sama činjenica da je majka zaposlena u tom sudu nije bila odlučujuća niti je uopće utjecala na donošenje odluke.

V.Relevantni propisi

24. U Porodičnom zakonu («Službene novine Federacije BiH» br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:

Član 41.

Bračni partner može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni.

Član 49.

(1) Ako se oba bračna partnera, uredno pozvana, ne odazovu na poziv da učestvuju u postupku posredovanja, a ne opravdaju svoj izostanak, postupak će se obustaviti. (2) Izuzetno, postupak se neće obustaviti u slučaju izostanka bračnog partnera koji se nasilnički ponaša prema drugom bračnom partneru.

(3) Ako nakon obustave postupka iz stava 1. ovog člana bude podnesena tužba ili zahtjev za sporazumni razvod braka, sud će taj podnesak odbaciti.

Član 51. stav 1.

(1) O postupku posredovanja ovlašćena osoba sastavit će zapisnik.

Član 52.

Ako se tužba ili zahtjev za sporazumni razvod braka podnese prije okončanja postupka posredovanja, sud će taj podnesak odbaciti.

Član 124.

(1) Dijete ima pravo na staranje o životu, zdravlju i razvoju osobnosti.

(2) Dijete ima pravo živjeti sa roditeljima. Ako ne živi sa oba ili sa jednim roditeljem, pravo je djeteta da redovno održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi.

(3) Dijete ima pravo na zaštitu od nezakonitog miješanja u njegovu privatnost i porodicu.

Član 140.

Roditelji imaju pravo živjeti sa svojim djetetom, osim ako to nije u interesu djeteta. Ako ne žive sa djetetom, oba roditelja dužna su održavati osobne odnose i neposredne kontakte sa djetetom i poštovati veze djeteta sa drugim roditeljem ukoliko sud ne odredi drugačije.

Član 142. st. 1-5.

(1) Ako roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj sa kojim dijete živi. U slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu, ili je nepoznatog boravišta, ili ne izvršava obavezu izdržavanja, ili je nedostupan, roditelj sa kojim dijete živi samostalno odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i nije potrebna saglasnost drugog roditelja. (2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.

(3) U odluci iz stava 2. ovog člana sud će odlučiti, osim ako je to u suprotnosti sa interesom djeteta, da roditelj sa kojim dijete ne živi obavlja pojedine dužnosti, a naročito da se stara o zdravlju djeteta i o njegovom školovanju, da ga zastupa u nekim poslovima ili da učestvuje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djeteta, te da upravlja njegovom imovinom.

(4) Roditelj sa kojim dijete ne živi i koji ne obavlja dužnosti utvrđene u stavu 3. ovog člana, ima pravo da bude informiran od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta. Ako se ne slaže sa nekim postupkom ili mjerom drugog roditelja, može se obratiti sudu koji će u vanparničnom postupku odlučiti o prigovoru.

(5) Ako su oba roditelja nesposobna ili spriječena starati se o djetetu, sud će odlučiti o smještaju djeteta kod druge osobe ili u ustanovu.

Član 145. stav 1.

(1) U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. i čl. 143. i 144. ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.

Član 215.

Roditelji su dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju te obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti.

Član 287. stav 1.

Postupak u bračnim sporovima pokreće se tužbom.

Član 304. stav 1.

Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji […] ili se razvodi […] kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje […] o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem […].

Član 305. stav 1.

Prije donošenja odluke iz stava 1. član 304. ovog Zakona sud će zatražiti mišljenje i prijedlog organa starateljstva. U slučaju razvoda braka roditelja, organ starateljstva dužan je uzeti u obzir mišljenje osobe ovlašćene za posredovanje.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 15. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-001516 od 19. augusta 2008. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 10. septembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 10. novembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant opovrgava osporene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[...]

31. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, budući da se radi o postupku u kojem je odlučivano o apelantovim građanskim pravima i obavezama, tj. razvodu braka zaključenom između apelanta i tužiteljice, određivanju s kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, utvrđivanju načina održavanja odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem-apelantom i o roditeljskom staranju, kao i doprinosu izdržavanja maloljetnog djeteta.

32. Apelantovi navodi u odnosu na povredu prava na pravično suđenje odnose se na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu i nepravilnu primjenu Porodičnog zakona. Apelant smatra da je postupak posredovanja proveden suprotno relevantnim odredbama navedenog zakona, da je zadužena sutkinja zanemarila njegove prijedloge za vještačenje vještaka grafologa, u odnosu na propuste u postupku posredovanja, te da je neosnovano odbijen njegov prijedlog da se prekine postupak dok se ne riješi prethodno pitanje. Apelant, također, navodi nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu i nepravilnu primjenu materijalnog i procesnog zakona u daljnjem postupku koji se odnosio na određivanje s kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete i utvrđivanje načina održavanja odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem.

33. Međutim, Ustavni sud uočava da su sudovi nespornim utvrdili da je, prije svega, uz tužbu priložen i zapisnik o obavljenom postupku posredovanja kao uvjet za otpočinjanje postupka pred sudom. Dalje, sudovi su, suprotno apelantovim navodima, dali razloge zašto apelantovi navodi vezani za postupak posredovanja ne mogu utjecati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, odnosno zašto nisu ispunjeni uvjeti vezani za prekid postupka. Stoga, u situaciji kad iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je uz tužbu, u smislu relevantnih odredbi Porodičnog zakona, dostavljen i zapisnik o posredovanju, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju osporenih odluka, odnosno u postupanju redovnih sudova kada su ocijenili da je apelantov prijedlog za prekid postupka neosnovan budući da nisu ispunjeni uvjeti za prekid postupka propisani čl. 49. i 52. Porodičnog zakona. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud obrazložio da nema ovlaštenje za kontroliranje postupka posredovanja koji provodi drugi organ (Centar za socijalni rad), zbog čega je odbio grafološko vještačenje apelantovog potpisa na pozivima vezanim za prisustvo u postupku posredovanja, te da su redovni sudovi, u kontekstu apelantovih tvrdnji o pristranosti suda vezanih za provođenje ovog dokaza u postupku ocjenjivanja apelantovog zahtjeva za izuzeće sudećeg sudije, dali razloge zašto su ovi navodi neosnovani, a koje obrazloženje Ustavni suda ne smatra proizvoljnim.

34. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon što je u postupku izvršena ocjena svih relevantnih činjenica i dokaza, utvrdio da su bračni odnosi između tužiteljice i apelanta teško i trajno poremećeni (oni već godinama žive odvojeno) i da su ispunjeni uvjeti iz člana 41. u vezi sa članom 287. Porodičnog zakona za razvod bračne zajednice. Nakon toga, sud je donio odluku o povjeravanju maloljetnog djeteta tužiteljici, u skladu sa članom 142. st. 1. i 2. Porodičnog zakona, na osnovu stručne ocjene i svih odlučnih činjenica, te u najboljem interesu maloljetnog djeteta. Dakle, sud je, ocjenjujući iskaze parničnih stranaka, mišljenja, nalaze i prijedloge stručnih lica i institucija koje su Porodičnim zakonom ovlaštene za davanje prijedloga o povjeravanju maloljetnog djeteta na staranje jednom od roditelja, donio odluku kojom je maloljetno dijete povjerio tužiteljici-majci. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odluku o održavanju ličnog kontakta između apelanta i maloljetnog djeteta donijeli na osnovu odredbi čl. 142. stav 3. i

124. Porodičnog zakona ocjenjujući da djeca imaju pravo da žive sa roditeljima, da održavaju neposredne kontakte sa roditeljima sa kojim ne žive, istovremeno uvažavajući i pravo apelanta kao roditelja.

35. U situaciji kada su sudovi na osnovu provedenih dokaza i primjenom relevantnih odredbi Porodičnog zakona ocijenili da su ispunjeni uvjeti za razvod bračne zajednice apelanta i tužiteljice, nakon čega su na osnovu ocjene svih odlučnih činjenica donijeli odluku da će maloljetno dijete i dalje živjeti sa majkom koja će ostvarivati roditeljsko staranje kao zakonski staralac djeteta, kao i odluku o održavanju kontakata između apelanta i maloljetnog djeteta, pri tome dajući jasne i argumentirane razloge za takvo odlučenje, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti i elemente koji bi ukazivali na to da sud nije ocijenio bitne činjenice. Ustavni sud smatra da su sudovi prilikom donošenja osporenih odluka poštovali relevantne odredbe Porodičnog zakona, ispitali su konkretnu situaciju i činjenice vezane za život parničnih stranaka, pružili mogućnost i apelantu i tužiteljici da na sudu iznesu sve činjenice koje bi išle u prilog tome da sud donese pravičnu odluku povodom svih navedenih pitanja koja su raspravljana u konkretnom postupku.

36. Vezano za apelantove navode u odnosu na proizvoljnost primjene zakona, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud zatražio dopunu anamneze kako bi mogao odlučiti o neposrednim i ličnim kontaktima oca i djeteta, te je, ocjenjujući sve dokaze (iskaz roditelja, te prijedlog organa starateljstva o načinu održavanja kontakata, u čijem je sklopu i nalaz psihologa), prijedlog nadležnog organa starateljstva u cijelosti prihvatio i odredio kontakte. Dalje, Ustavni sud zapaža da je propuste prvostepenog suda (vezano za termine kontakata apelanta i djeteta) otklonio Kantonalni sud, te je presudu Općinskog suda djelimično preinačio na način da je odredio da će se lični i neposredni kontakti između maloljetnog djeteta i apelanta odvijati svake srijede u vremenu od 16,00 do 19,00 sati, tj. na način kako je predložio stručni tim Centra za socijalni rad. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporene odluke nisu donesene proizvoljno, budući da su nadležni sudovi svoje odluke donijeli u skladu sa relevantnim odredbama Porodičnog zakona i na osnovu mišljenja stručnih lica i institucija određenih zakonom.

37. Ustavni sud, također, podsjeća na to da i jurisprudencija Evropskog suda za ljudska prava pitanje brige o djeci i njihovog povjeravanja jednom od roditelja ili u, izuzetnim slučajevima, nekoj ustanovi, smatra pitanjem široke slobode nadležnih organa u procjeni svih relevantnih činjenica u okvirima pozitivnog nacionalnog zakonodavstva. Uvijek je primarna procjena, što je konkretan interes djece. Evropski sud za ljudska prava priznaje nadležnim vlastima pravo slobodne procjene o tome kakva je odluka u interesu djece i ne smatra neophodnim da mijenja odluke nacionalnih sudova vodeći računa o prevladavajućim društvenim i kulturnim okolnostima. Sud je izrazito svjestan činjenice da su odluke o povjeravanju djece jednoj ili drugoj strani ne samo jako osjetljive prirode nego vremenom dovode i do uspostavljanja novih društvenih veza, koje se ne mogu prekinuti ni obnovljenim kontaktima sa roditeljima. Zato sud u ovakvim slučajevima svoju ulogu vidi prvenstveno u nadgledanju zakonitosti u procesu odlučivanja i donošenja kvalitetnih odluka o povjeravanju djece na daljnju brigu i čuvanje (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Olsson v Sweden, presuda od 27. novembra 1992. godine, serija A, broj 250, stav 90; i Evropski sud za ljudska prava, Johansen v Norway, presuda od 7. augusta 1996. godine, 23 EHRR 33, stav 64).

38. Imajući u vidu da u konkretnom slučaju nije utvrđeno da su bilo koje od odredaba relevantnog materijalnog i procesnog prava bile proizvoljno primijenjene, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na nediskriminaciju

39. Apelantovi navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije odnose se na povredu prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i povredu prava na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

40. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

41. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema tužiteljici u istoj situaciji. Dalje, Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

a) U vezi sa pravom na porodični život

42. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

43. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na porodični život, naglašavajući da je «udaljenost mjesta stanovanja majke i oca djeteta oko 300 metara, pa se djetetu ima omogućiti normalan razvoj i odrastanje uz oba roditelja, koji će zajedno ostvarivati roditeljsko staranje».

44. U tom kontekstu, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi presudu Berhebab od 21. juna 1988. godine), podsjeća na to da «od trenutka rođenja djeteta i samom činjenicom njegovog rođenja postoji između njega i njegovih roditelja veza koja predstavlja porodični život, čak i ako roditelji ne žive zajedno» iz čega proizlazi da ovi odnosi ulaze u domen prava koja su zaštićena članom 8. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, podržavajući vlastitu jurisprudenciju u sličnim predmetima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 60/03 od 23. jula 2004. godine, tačka 27), Ustavni sud zapaža da član 8. Evropske konvencije ne sadrži specifične propise koji se tiču pitanja koji roditelj treba da dobije staranje nad djetetom. Ukoliko se porodična zajednica raspadne razvodom, o tim pitanjima se u principu odlučuje na osnovu relevantnog domaćeg zakona. Iz člana 8. Evropske konvencije, dakle, ne može se izvući prioritet za bilo kojeg od dva roditelja. Svaka odluka oko davanja starateljstva nad djecom podrazumijeva miješanje u pravo na poštivanje porodičnog života jednog ili oba roditelja.

45. Dovodeći navedeni stav u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, za Ustavni sud je neupitno da osporene odluke predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na porodični život. Međutim, Ustavni sud smatra da je odluka o povjeravanju maloljetnog djeteta tužiteljici i održavanju ličnih neposrednih kontakata između maloljetnog djeteta i apelanta donesena na osnovu stručne ocjene svih odlučnih činjenica i u najboljem interesu djeteta, te na osnovu pozitivnih zakonskih odredbi. Navedena odluka ne ometa pravo pristupa maloljetnom djetetu koje ima apelant, ne okončava njegov porodični život sa maloljetnim djetetom, niti prekida autentičnost njihovih porodičnih veza. Dalje, osporene odluke su donesene uz poštivanje svih materijalnih i procesnih odredbi relevantnog prava kao i u interesu maloljetnog djeteta, čime se ispunjava uvjet iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da je miješanje u apelantov porodični život bilo u skladu sa zakonom, da je to bila nužna mjera u demokratskom društvu (jer odluka o povjeravanju maloljetnog djeteta jednom od roditelja i održavanju ličnih kontakata apelanta i maloljetnog djeteta se mora donijeti kad zajednički život tih roditelja više nije moguć), a takva odluka (o povjeravanju maloljetnog djeteta majci – tužiteljici i održavanju ličnih kontakata djeteta sa apelantom) donesena je u interesu djeteta.

46. Dovodeći u vezu garancije prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa apelantovim navodima, te imajući u vidu da odredbe Porodičnog zakona (o povjeravanju djece na brigu i odgoj i održavanju ličnih kontakata sa djetetom nakon razvoda i braka) imaju opći karakter (primjenu u svim slučajevima), Ustavni sud smatra da apelant nije dostavio dokaze koji bi ukazivali na to da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u analognoj situaciji. Osim toga, Ustavni sud smatra da je u ovakvoj vrsti postupaka, s obzirom na specifičnost svakog maloljetnog djeteta i uvjetovanost odluke suda mišljenjem i prijedlogom organa starateljstva, teško dokaziva tvrdnja o analognosti situacije, pa se apelantove paušalne tvrdnje o povredi prava na nediskriminaciju, bez dostavljanja konkretnih dokaza, ne mogu ocjenjivati.

47. S druge strane, budući da apelant praktično ukazuje na to da je različito tretiran u odnosu na tužiteljicu – majku djeteta, kojoj je dijete dodijeljeno na brigu i odgoj, a koja odluka u toku postupka, prema navodima Općinskog suda, nije bila sporna, Ustavni sud naglašava da u smislu garancija iz člana 14. Evropske konvencije postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman. To opravdanje proizlazi iz odredbi Porodičnog zakona koji na različit način definira položaj roditelja sa kojim dijete živi i koji ostvaruje roditeljsko staranje (član 142), u konkretnom slučaju tužiteljice, u odnosu na roditelja, apelanta, sa kojim dijete ne živi ali koji ima pravo da radi ostvarivanja roditeljskog prava, u skladu sa odredbama Porodičnog zakona, bude informiran od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta kao i da održava lične kontakte sa maloljetnim djetetom (član 304), a koja prava su osporenim odlukama priznata apelantu. Dalje, Ustavni sud smatra da ovakvo zakonsko rješenje zadovoljava i princip proporcionalnosti budući da interes maloljetnog djeteta, koje je odredbama Porodičnog zakona posebno zaštićeno jer sud po službenoj dužnosti tokom postupka mora naročito paziti da se zaštite prava i interesi djece (član 269), preteže nad interesom roditelja.

48. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.

b) U vezi sa pravom na jednakost supružnika

49. Član 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:

U vezi s brakom, u toku braka i u slučaju njegovog raskida, supružnici imaju jednaka prava i odgovornosti u pogledu privatno-pravnog karaktera međusobno i u svom odnosu prema djeci, pri sklapanju braka, za vrijeme braka i u slučaju raskida. Ovim članom države ne sprječavaju preduzimanje takvih mjera koje su neophodne u interesu djece.

50. Povredu prava na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju apelant vidi u tome što je određivanje termina viđanja sa maloljetnim djetetom za njega neprihvatljivo, jer se ne može smatrati ravnopravnim učesnikom u odgoju, s obzirom na to da mu je pristup djetetu određen u značajno kraćim terminima nego majci.

51. U odnosu na apelantove navode o povredi prava iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža, imajući u vidu sadržaj navedenog člana, da bračni drugovi uživaju jednaka prava i obaveze privatnog prava među njima, te u svom odnosu s djecom, u odnosu na brak, tokom braka i u slučaju njegovog raskida. Međutim, ovaj član ne sprječava državu u preduzimanju mjera kakve budu potrebne u interesu djece. Dalje, imajući u vidu apelantovo nezadovoljstvo «značajno kraćim terminima vezanim za pristup djetetu», Ustavni sud zapaža da su termini ličnih kontakata između apelanta i maloljetnog djetetom u konkretnom slučaju utvrđeni na osnovu stručne ocjene i u interesu djeteta, na osnovu pozitivnih zakonskih odredaba, te pristup djetetu koji je određen osporenim odlukama ne uskraćuje mogućnost za održavanje odnosa apelanta sa maloljetnim djetetom, dok razlike u utvrđenim terminima za apelanta i tužiteljicu kao majku imaju utemeljeno i objektivno opravdanje.

52. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da među parničnim strankama kao roditeljima nije bilo sporno da maloljetna kćerka treba i dalje živjeti sa majkom, apelantovi navodi da je diskriminiran u vezi sa pravom na jednakost supružnika pokazuju se neosnovani. Naime, iz običnog jezičkog tumačenja relevantnih odredbi Porodičnog zakona proizlazi različit tretman roditelja sa kojim dijete živi i onog koji ima pravo da sa djetetom ostvaruje lični i neposredni kontakt, a koja je distinkcija prvenstveno napravljena zbog interesa djeteta, koji imaju prevagu nad interesima bilo kojeg od bračnih drugova.

53. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantu nije prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, budući da su osporene odluke donesene u interesu maloljetnog djeteta, te je apelantu kao roditelju sa kojim dijete na živi omogućeno pravo da viđa dijete i održava redovne kontakte s njim. Također, konkretno kraći vremenski termini vezani za apelantov pristup djetetu, doneseni u naprijed navedenom smislu, ne uskraćuju razumnu mogućnost održavanja odnosa, te ne ukazuju na odsustvo jednakosti apelanta i tužiteljice kao majke.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da Ustavni sud u konkretnom slučaju nije utvrdio da su bilo koje od odredaba relevantnog materijalnog i procesnog prava bile proizvoljno primijenjene, niti su apelantu bile uskraćene procesne garancije.

55. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da postoji objektivno i razumno opravdanje za različit tretman tužiteljice sa kojom dijete živi i koja ostvaruje roditeljsko staranje u odnosu na prava apelanta sa kojim dijete ne živi.

56. Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, budući da iz jezičkog tumačenja relevantnih odredbi Porodičnog zakona, na kojim su zasnovane osporene odluke, proizlazi različit tretman roditelja sa kojim dijete živi i onog koji ima pravo da sa djetetom ostvaruje lični i neposredni kontakt, a koja je distinkcija prvenstveno napravljena zbog interesa djeteta, koji imaju prevagu nad interesima bilo kojeg roditelja.

57. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-3557/08 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio