Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7/09 („MM Company“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Povreda
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kleveta
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7/09

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 7/09, rješavajući apelaciju „MM Company“ Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „MM Company“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0- Gž-06-002 555 od 15. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-3129/05 od 8. augusta 2006. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž- 06-002 555 od 15. augusta 2008. godine i Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj P-3129/05 od 8. augusta 2006. godine.

Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 74.

stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „MM Company“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002 555 od 15. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-3129/05 od 8. augusta 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku Fahrudina Radončića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 27. marta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 9. i 16. aprila 2009. godine. Tužilac je dostavio odgovor na apelaciju 13. aprila 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužioca dostavljeni su apelantu 7. maja 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda broj P-3129/05 od 8. augusta 2006. godine obavezan je apelant, kao izdavač lista „San“, da tužiocu naknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 9.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. augusta 2003. godine pa do isplate u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Apelant je obavezan da u listu „San“ objavi izreku pravomoćne presude o svom trošku, kao i da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.186,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom izvršenja. Tužbeni zahtjev je odbijen u ostalom dijelu.

7. U obrazloženju presude Općinskog suda se navodi da je, nakon provedenog postupka, sud utvrdio da je apelant, kao izdavač lista „San“, u broju 283 od 31. maja i 1. juna 2003. godine na naslovnoj strani najavio tekst „O čemu se tajno priča u Avazu“, „Radončić u panici“, na strani 2. tekst sa naslovom: „Nakon privatizacije Grafičko-izdavačke kuće“, podnaslovima: „Pobuna radnika u 'Oku'“, „Šta je zaista investirano u 'Oko'“, „Tjeranje radnika“; „Traže zaštitu od nadležnih“, „Mnogi grafičari završili na ulici“; „Obećanje bez pokrića“ ispod čega slijedi tekst u kojem radnici kažu da ih Radončić tretira kao robove nakon što je dobio ovu firmu. U okviru ovog teksta je objavljen drugi tekst sa slikom tužioca ispod koje je napisano: „Radončić: Veze s teroristima i kriminalcima“ u kojem se navodi: „A jedan od njih je u četvrtak objavio da ima saznanja da se spremaju i neke otmice i kidnapovanja uglednih i uspješnih Sarajlija. U svakoj državi odmah bi intervenisali i tužilaštva i policija i zatražili Radončića da im o tome dostavi precizne informacije. Hoće li se to i ovdje desiti, ostaje da se nadamo. Jer otmice rade teroristi i kriminalci. Saznanja o njihovim planovima upućuju na logičan zaključak da je Radončić dobro povezan sa teroristima i kriminalcima.“ U listu „Express“ je 29. maja 2003. godine objavljen članak sa naslovom: „Hilmo Selimović angažovao rođaka Joju kao tjelohranitelja“ u kojem se kaže: „...špekulišu neki krugovi u sarajevskom podzemlju, Selimović mlađi je u ozbiljnoj opasnosti, jer se radi o vrlo opasnim međunarodnim mafijašima koji imaju veze sa uvozom Moldavki u BiH. Kako tvrde izvori 'Expressa', Mujičine šanse da pobjegne onima kojima je podvaljivao zajedno sa svojim ocem, praktično ne postoje.“

8. Dalje je sud utvrdio da je Agencija za privatizaciju BiH objavila oglase 18. novembra 2003. godine u dnevnom listu „Dnevni avaz“ o provedenoj privatizaciji pojedinih firmi, među kojima je oglas pod naslovom „'Oko' - grafičko-izdavačka kuća Sarajevo“ sa tekstom: „Kupac je godinu dana ranije ispunio obavezu dodatnih ulaganja (10.000.000 KM), zaposlio 61 radnika od obaveznih 50, izmirio obaveze prema javnim prihodima, kao i radnicima. ... Prosječna plaća u novembru 2001. godine iznosila je 285,23 KM, a sada je duplo veća – 582,31 KM.“ Navedene činjenice među parničnim strankama nisu sporne.

9. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 6. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti od klevete kojom je propisano da su za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja, a oni su odgovorni za štetu ako su namjerno ili iz nepažnje iznijeli ili pronijeli izražavanje neistinite činjenice. Među parničnim strankama nije sporno da je apelant izdavač lista „San“.

10. Istaknuto je da je sporno postojanje nematerijalne štete na strani tužioca, te da li predmetno izražavanje predstavlja činjenice (informacije) ili mišljenje (vrijednosne ocjene).

11. Dalje se sud pozvao na član 4. stav 1. tačka d) Zakona o zaštiti od klevete kojim je propisano da je kleveta-radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.

12. Dalje, članom 1. Zakona o zaštiti od klevete je propisano: „Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.“ Konstatirano je da je osnovni princip koji se ostvaruje ovim zakonom pravo na slobodu izražavanja u kojem sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.

13. U konkretnom slučaju sud je utvrdio da je apelant objavio netačne informacije o privatizaciji preduzeća GIK „Oko“. Pri tome je istaknuto da apelant nije ni pokušao provjeriti tačnost informacije iako je to mogao na jednostavan način u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama kod Agencije za privatizaciju FBiH, stručne institucije koja provodi proces privatizacije i prati realizaciju ugovorenih obaveza u preduzećima. Umjesto toga, apelant se pouzdao u podatke koje je dobio od neimenovanog lica, navodeći da tužilac radnike „tretira kao robove“, „ I kada je Radončić dobio ovu firmu, sva obećanja i velike riječi su se istopili“, „Pobuna radnika u 'Oku'“, „tjeranje radnika“, „Traže zaštitu od nadležnih“, „Mnogi grafičari završili na ulici“ „Obećanje bez pokrića“ i sl.

14. Istaknuto je da je Agencija za privatizaciju FBiH objavila oglas 18. novembra 2003. godine navođenjem nekih primjera firmi u kojima investitori ispunjavaju ugovorom preuzete obaveze u kojem je, između ostalog, naveden primjer privatizacije GIK „Oko“ kao uspješne privatizacije, gdje kupac ispunjava obaveze preuzete ugovorom. Iz spornog članka proizlazi da je tužilac prevario radnike GIK „Oko“ i nadležne državne organe, da nije ispunio obaveze preuzete ugovorom o privatizaciji. Navedene tvrdnje, prema mišljenju suda, nisu istinite i imaju difamirajući karakter, čime su ispunjeni uvjeti predviđeni zakonom da se sporno izražavanje smatra klevetom.

15. Istaknuto je da je u okviru istog teksta tuženi objavio fotografiju tužioca ispod koje je napisano da je povezan s teroristima i kriminalcima, navodeći da je jedan od njegovih listova objavio „da ima saznanja da se spremaju otmice i kidnapovanja uglednih i uspješnih Sarajlija“, „da saznanja o njihovim planovima upućuju na logičan zaključak da je Radončić dobro povezan sa teroristima i kriminalcima“. Istaknuto je da je u navedenom članku dat autorski komentar teksta objavljenog u listu „Express“ pod naslovom „Hilmo Selimović angažovao rođaka Joju kao tjelohranitelja“ , pa se sugerira da je tužilac lice koje je povezano sa terorizmom, kriminalom i kao takav se identificira široj javnosti. Sloboda izražavanja štiti kako sadržaj izražavanja, tako i način na koji je izražavanje izneseno, a u spornom tekstu su, prema ocjeni suda, u velikoj mjeri prekoračene granice zaštićene tim principom.

16. Sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je apelant znao da je izražavanje o tužiocu neistinito, ili je sa nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja, te da su, stoga, ispunjeni uvjeti za apelantovu odgovornost propisani Zakonom o zaštiti od klevete.

17. Prema mišljenju suda, objektivno ocjene koje je apelant iznio o tužiocu škode njegovoj časti i ugledu. Konstatirano je da se postojanje štete ocjenjuje prema društvenim normama i mjerilima pri čemu nije od presudnog značaja koliko se lice protiv kojeg je kleveta iznesena i subjektivno smatra povrijeđenim. Prema mišljenju suda, bitno je da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastajanja štete ugledu i časti oštećenog. Sud je ocijenio navedeni slučaj primjenom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), člana 10. Zakona o zaštiti od klevete, te čl. 8. i 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je prilikom odmjeravanja visine nastale nematerijalne štete imao u vidu da je tužilac oklevetan, da je dosuđeni iznos adekvatan i da predstavlja obeštećenje koje je srazmjerno sa nanesenom štetom ugledu oštećenog. Sud je ocijenio i činjenicu da je tužilac prije podnošenja tužbe postupio u skladu sa članom 8. Zakona o zaštiti od klevete, preduzimajući potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, podnoseći štetniku zahtjev za ispravku objavljenih informacija 2. jula 2003. godine. Navedeno je da apelant nije objavio ispravku informacija zbog čega, prema mišljenju suda, ne postoje okolnosti zbog kojih bi sud eventualno štetu odredio u manjem iznosu, niti postoje okolnosti koje bi ukazivale da će dosuđeni iznos dovesti apelanta u materijalne poteškoće.

18. Dalje je navedeno da je sud utvrdio da je objavom izreke pravomoćne presude uz dosuđeni iznos na ime naknade nematerijalne štete ostvarena svrha koja se postiže naknadom, te je tužbeni zahtjev odbijen u dijelu „da apelant objavi cjelokupan tekst pravomoćne presude, objavi ispravku i opozove iznesenu neistinu uz izvinjenje tužiocu na naslovnoj strani na kojoj je objavljena kleveta i na strani 2. na istom prostoru na kojem je objavljen neistiniti tekst“.

19. Protiv presude Općinskog suda apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 009-0-Gž-06-002 555 od 15. augusta 2008. godine djelimično uvažio, te preinačio presudu Općinskog suda u dijelu o troškovima parničnog postupka tako da je apelant obavezan da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 2.746,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana prijema presude pod prijetnjom izvršenja. U ostalom dijelu apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

20. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud u svojoj presudi dao dovoljno razloga zašto je usvojio postavljeni tužbeni zahtjev tužioca, te da se prvostepena presuda zasniva na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja očito proizlazi da je tuženi namjerno ili iz nepažnje iznosio činjenice koje zadiru u privatni život tužioca, a da pri tome u osnovi nije ni sporno da su te činjenice neistinite. Stoga, i prema mišljenju Kantonalnog suda, postoji osnov za apelantovu odgovornost za nastanak nematerijalne štete izazvane klevetom tužioca.

21. Dalje je navedeno da i Kantonalni sud smatra da apelantu nije povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja koje mu garantira Zakon o medijima, koji propisuje da sloboda javnog izražavanja uključuje slobode: izražavanja mišljenja, prikupljanja, istraživanja, objavljivanja i prenosa informacija i ideja ... a u članu 3. propisuje i to da ostvarivanje slobode javnog izražavanja uključuje obaveze i odgovornosti i može, u skladu sa Zakonom, podlijegati ograničenjima ili sankcijama. Dalje je navedeno da je članom 19. spomenutog zakona propisano da su mediji dužni objavljivati tačne, nepristrasne i objektivne informacije zasnovane na provjerenim činjenicama uz poštivanje ljudskog dostojanstva i fundamentalnih prava drugih. Prema mišljenju Kantonalnog suda, činjenice koje je iznio apelant očito nisu provjerene, ili su namjerno pogrešno intrepretirane. I prema mišljenju Kantonalnog suda, ne radi se o vrijednosnim sudovima u kojem slučaju se ne bi radilo o kleveti i u kojem slučaju ne bi bilo osnova za dosuđivanje naknade štete tužiocu.

22. Prema mišljenju Kantonalnog suda, neosnovana je apelantova žalba u pogledu toga da tužilac nije dokazao da je trpio štetu i da je sud nije utvrdio zbog toga što je, prema odredbi člana 10. stav

1. Zakona o zaštiti od klevete, sud ovlašten da, kada utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete iz osnova klevete, sậm prema svojoj ocjeni utvrđuje visinu štete ocjenjujući sve okolnosti slučaja. Dalje je naveo da u slučaju da je radnjom izvršenja ili pronošenja neistinitih činjenica identificiranje fizičkog ili pravnog lica trećem licu (što čini obilježje klevete), kakav je i konkretan slučaj, nanesena šteta, ona se utvrđuje procjenom suda prema odredbama Zakona o zaštiti od klevete s obzirom na to da se šteta, prema odredbama navedenog zakona, sastoji od narušavanja časti i ugleda iznošenjem netačnih informacija. Prema tome, ne radi se o naknadi za pretrpljene duševne bolove zbog fizičke povrede (koja se može vještačiti), nego o narušavanju časti i ugleda sa stanovišta općeprihvaćenih normi ponašanja. Prema objektivnim kriterijima, objavljeni tekst kojim se vrijeđa dostojanstvo lica (tužioca) na koga se odnosi i kojim se iznose negativne vrijednosti o ličnosti sigurno kod prosječnog čovjeka izaziva duševnu bol, pa na okolnost kakvog intenziteta je trpio duševne bolove, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije ni nužno provoditi dokaze zbog čega je u ovom dijelu apelantova žalba neosnovana.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Ističe da je obrazloženje prvostepenog suda, „bitno je da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastajanja štete ugledu i časti oštećenog“, suprotno samo sebi, jer predstavlja oborivu pretpostavku o tome da je sporno izražavanje moglo dovesti do nastanka štete. Pri tome prvostepeni sud ne utvrđuje da je šteta nastala, a dosuđuje naknadu štete, ne obrazlažući na koji način je utvrđeno postojanje nematerijalne štete. Prema apelantovom mišljenju, ovakvo kontradiktorno obrazloženje suprotno je odredbama člana 127. ZPP. Ističe da pri naknadi štete sud utvrđuje činjenicu izvora štete, odnosno štetnu radnju, te posljedice štetne radnje s tim da između ovih dviju činjenica mora postojati kauzalitet. Navodi da je sud ovlašten slobodnom ocjenom utvrditi visinu štete, ali tek što utvrdi njen nastanak, što u konkretnom slučaju nije učinio, te je činjenično stanje u tom dijelu nepotpuno utvrđeno. Prema apelantovom mišljenju, tužilac je naveo da mu je šteta nastala, ali u tom pravcu nije priložio dokaze. Navodi da je prvostepeni sud pogrešan pravni stav prenio iz presude Kantonalnog suda koja je ukinuta Odlukom Ustavnog suda broj AP 1203/05. Apelant smatra da je prvostepeni sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje tako što nije utvrdio da li je, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode medija i prava tužioca na ugled. Prema apelantovom mišljenju, tužilac kao javna ličnost podliježe ispitivanju suda javnosti, te je apelantova dužnost kao medija da prezentira pitanje iz javnog života u oblicima koji mogu zaintrigirati javnost. Dalje, apelant smatra da je tužilac kao javno lice dužan pretrpjeti izražavanja koja nisu samo pohvalna, u smislu člana 2. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete, jer se u spornom izražavanju radi o pitanjima od javnog interesa, te da sporno izražavanje predstavlja vrijednosne sudove. Također, apelant navodi da „osporenu presudu“ nije donio nezavisni i nepristrasni sud, ustanovljen zakonom. Ističe da Vijeće Kantonalnog suda nije sastavljeno od sudija Kantonalnog suda u Sarajevu, već od sudija Kantonalnog suda u Goraždu, što je suprotno čl. 9. i 17. Zakona o sudovima FBiH.

b) Odgovor na apelaciju

24. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude.

25. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da u predmetnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava, te da je postupak vođen u skladu sa ZPP, Zakonom o zaštiti od klevete i Evropskom konvencijom.

26. U svom odgovoru na apelaciju tužilac navodi da u predmetnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. Prema mišljenju tužioca, redovni sudovi su pravilno ocijenili da je tuženi objavio neistinito izražavanje, te da nije ni pokušao provjeriti tačnost informacija iako je to mogao učiniti na jednostavan način, u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama. U odnosu na nadležnost Kantonalnog suda, tužilac navodi da se iz drugostepene presude vidi da je sudio Kantonalni sud u Sarajevu. Međutim, prema mišljenju tužioca, da je i sudio Kantonalni sud Goražde kao delegirani, on bi bio općenadležan u predmetnoj pravnoj stvari.

V. Relevantni propisi

27. U Zakonu o zaštiti od klevete («Službene novine Federacije BiH» br. 59/02, 19/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:

Cilj zakona Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.

Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda («Službeni glasnik BiH» broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;

c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.

Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4. stav 1. tačka d) Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:

d) kleveta-radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.

Odgovornost za klevetu Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kad se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. (5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.[...] Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan iznositi ili pronositi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja [...].

Obaveza ublažavanja štete Član 8.

Oštećeni je dužan da preduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.

28. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Član 200.

(1)Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno o naknadi materijalne štete kao i o njenom odsustvu.

(2)Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

29. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. [...] Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.

VI. Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002 555 od 15. augusta 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. decembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 31. decembra 2008. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

34. Apelant osporava presude Općinskog i Kantonalnog suda, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, te člana 10. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

35. Ustavni sud će prvo ispitati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

36. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, jer se radi o postupku utvrđivanja naknade štete, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava. Ustavni sud će, stoga, razmotriti apelantove navode da postupak pred redovnim sudovima nije bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Apelant smatra da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog propusta tužioca da pruži dokaze da je nastala šteta za njega, a da su redovni sudovi primijenili princip da je „iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastanka štete ugledu i časti oštećenog“. Dakle, apelant se, u suštini, žali da redovni sudovi nisu utvrdili relevantne činjenice u postupku.

38. Ustavni sud je već imao priliku u prijašnjim predmetima da odlučuje o sličnim navodima. Tom prilikom sud se pozivao na svoje prijašnje stavove prema kojima nije u njegovoj nadležnosti da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Također, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće ocjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

39. Međutim, sa druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

40. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud nalazi da je u sličnom predmetu, u svojoj Odluci broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 7, st. 31-37), već razmatrao identičan princip koji su primijenili redovni sudovi i u konkretnom slučaju o tome da se „postojanje štete ocjenjuje prema usvojenim društvenim normama i mjerilima pri čemu nije od presudnog značaja koliko se lice protiv kojeg je kleveta iznesena i subjektivno smatra povrijeđenim. Bitno je da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastajanja štete ugledu i časti oštećenog“. U tom pogledu Ustavni sud je u navedenoj odluci ukazao na značaj primjene odredaba čl. 7, 8, 125. i 127. ZPP, kao i člana 200. ZOO. Ustavni sud je konstatirao da su redovni sudovi dužni utvrditi da je nematerijalna šteta zaista nastupila i dosuditi naknadu kada to okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju. Ustavni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu utvrdili relevantne činjenice za donošenje odluke o dosuđivanju naknade za nematerijalnu štetu, imajući u vidu okolnosti slučaja, a naročito jačinu duševnih bolova i njihovo trajanje kao pravni osnov, nego su arbitrarno zaključili da postoje šteta i apelantova odgovornost, zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Dalje je Ustavni sud naveo da je u parničnim postupcima koji se vode po zahtjevima za naknadu štete zbog klevete, zbog zaštite prava na pravično suđenje, neophodno da sudovi pri utvrđivanju postojanja pravnog osnova i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju principe iz relevantnih odredaba ZOO, Zakona o zaštiti od klevete i ZPP, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja. Ustavni sud je naglasio da će se samo na taj način izbjeći moguće arbitrarno postupanje redovnih sudova u pojedinačnim slučajevima. Stoga je Ustavni sud u tom predmetu ustanovio povredu apelantovog prava na pravično suđenje.

41. Imajući u vidu navedeno, a pošto su redovni sudovi i u predmetnom slučaju prilikom ocjene postojanja štete ugledu i časti tužioca, također, primjenjivali principe za koje je Ustavni sud u spomenutoj odluci našao da su arbitrarni, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, poziva na obrazloženje dato u Odluci Ustavnog suda broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u ovom dijelu povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. U odnosu na apelantove navode o tome da je, zbog sastava Vijeća Kantonalnog suda, došlo do povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud nalazi da apelant, osim svojih paušalnih navoda u pogledu navedenog, ničim ne dokazuje koji su mu time principi iz prava na pravično suđenje povrijeđeni. Naime, u predmetnom postupku apelant je koristio mogućnost izjavljivanja žalbe o kojoj je odlučivalo Vijeće sastavljeno od trojice sudija Kantonalnog suda u Sarajevu. Ustavni sud ne može zaključiti da je, zbog sastava Vijeća, na bilo koji način došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani i da u ovom dijelu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Sloboda izražavanja Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja;

Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

44. Prema utvrđenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, sloboda izražavanja je suštinski osnov demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na «informacije» ili «ideje» koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiruju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskog društva (vidi, Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, a pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga su ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

45. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test «neophodnosti u demokratskom društvu» zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li korespondira «miješanje» domaćih vlasti u ovu slobodu «hitnoj društvenoj potrebi», da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, te da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu sa principima utjelovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Kad je riječ o proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, sa druge strane, pravo lica koje je tekstom napadnuto da zaštiti svoju reputaciju, a koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).

46. Kako su i Evropski sud za ljudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi sa istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). S druge strane, štampa ima veoma važnu ulogu u demokratskom društvu. Ulogu štampe kao „političkog psa čuvara“ Evropski sud je prvi put naglasio u predmetu Lingens (1986). Iako ne smije prekoračiti određene granice, naročito imajući u vidu zaštitu reputacije i prava drugih i potrebu da se spriječi objavljivanje povjerljivih informacija, dužnost štampe je da, na način koji je u skladu sa njezinim dužnostima i odgovornostima, pruži i saopći informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa, uključujući i informacije koje se tiču ponašanja zvaničnika vlasti. Ne samo da je dužnost štampe takve informacije i ideje prenositi već je i pravo javnosti da takve informacije dobije. Član 10. Evropske konvencije štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda uključuje i određeni stepen pretjerivanja ili čak provokacije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40.e).

47. Ipak, član 10. Evropske konvencije ne garantira neograničenu slobodu izražavanja čak ni kada se radi o izvještavanju štampe o ozbiljnim pitanjima od javnog interesa. Prema članu 10. stav 2. Evropske konvencije, uživanje u slobodi izražavanja uključuje i «dužnosti i obaveze» koje se primjenjuju i na štampu, a koje naročito postaju značajne kada se napada reputacija privatnih lica i kada se umanjuju «prava drugih». Zbog toga se u pogledu činjenica novinarima uzima u obzir odbrana da su postupali bona fide nastojeći da javnosti pruže tačne i pouzdane informacije u skladu sa novinarskom etikom (vidi već citiranu presudu Selistö, stav 54). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ili publikacija imaju legitiman cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak ni u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.

48. Na kraju, malo je prostora unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma su šire kada su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kada su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa, stoga, moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi već citiranu presudu Hrico, stav 40.g).

49. U konkretnom slučaju osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovaj zakon je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv.

50. Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanta zbog nanošenja štete njegovom ugledu i časti, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita «ugleda ili prava drugih».

51. Ustavni sud još mora utvrditi da li je cilj proporcionalan sredstvima korištenim da se on ostvari. Kako je već rečeno, «cilj» na koji se osporene presude pozivaju je zaštita «ugleda ili prava drugih», a «sredstvo» je nalog suda apelantu da plati odštetu nanesenu tužiočevom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo «neophodno u demokratskom društvu», potrebno je dokazati postojanje «hitne društvene potrebe», koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja.

52. Da li je u osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode medija i prava tužioca na ugled?

53. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Kantonalni sud je odlučivao o tužbenom zahtjevu tužioca u kojem je zatražena naknada štete zbog klevete u vezi sa objavljivanjem teksta o privatizaciji preduzeća GIK „Oko“, kao i objavljivanjem teksta iz kojeg se javnosti sugerira da je tužilac lice povezano sa terorizmom i kriminalom.

54. U postupku pred redovnim sudovima, a na osnovu provedenih dokaza utvrđeno je da je apelant objavio netačne informacije o privatizaciji preduzeća GIK „Oko“, te da apelant nije ni pokušao provjeriti tačnost informacije iako je to mogao na način da se, u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama, obrati Agenciji za privatizaciju FBiH kao stručnoj instituciji koja provodi proces privatizacije i prati realizaciju ugovorenih obaveza u preduzećima. Ustavni sud, stoga, smatra nespornim da se u odnosu na ovaj dio objavljenih informacija o tužiocu radilo o iznošenju činjenica za koje su redovni sudovi utvrdili da su bile neistinite, a ne o vrijednosnom sudu, pa su u tom dijelu pravilni zaključci redovnih sudova.

55. Ustavni sud, međutim, smatra spornim zaključak redovnih sudova da se radilo o kleveti u dijelu objavljenog teksta u kojem je apelant objavio „da ima saznanja da se spremaju otmice i kidnapovanja uglednih i uspješnih Sarajlija“, „da saznanja o njihovim planovima upućuju na logičan zaključak da je Radončić dobro povezan sa teroristima i kriminalcima“. U tom članku je dat autorski komentar teksta objavljenog u listu „Express“ pod naslovom „Hilmo Selimović angažovao rođaka Joju kao tjelohranitelja“, čime se, prema mišljenju redovnih sudova, sugerira da je tužilac lice koje je povezano sa terorizmom, kriminalom i da se kao takav identificira široj javnosti. Ustavni sud, suprotno zaključku redovnih sudova, smatra da se navedene informacije ne mogu smatrati činjenicama čija se istinitost ili neistinitost mogla utvrđivati u postupku, nego se radilo o vrijednosnim ocjenama, odnosno iznošenju vrijednosnih ocjena. Ustavni sud, stoga, smatra da u ovom dijelu nije bilo mjesta za primjenu čl. 4. stav 1. tačka d) i 6. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti od klevete, jer primjena tih članova dolazi u obzir samo u slučaju kada se radi o iznošenju neistinitih činjenica, a nikako o iznošenju nečijih vrijednosnih ocjena.

56. Ustavni sud podsjeća da je za donošenje odluke o tome da li je uspostavljena pravilna ravnoteža između ograničenja sloboda izražavanja i zaštite prava drugih na ugled potrebno utvrditi da li su sudovi napravili pravilnu distinkciju između onoga što se smatra „vrijednosna ocjena“ i izražavanje činjenica, odnosno kako je takvo rezoniranje suda imalo utjecaja na ograničenje slobode izražavanja (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 4/06, stav 38, i AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 7, stav 53). Ustavni sud je već zaključio da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu napravili pravilnu distinkciju između onoga što predstavlja vrijednosne ocjene i činjenice u odnosu na jedan dio spornog izražavanja. Iako su redovni sudovi utvrdili postojanje klevete općenito i nisu odlučivali o odgovornosti za štetu u odnosu na svaku od objavljenih informacija posebno, propust da naprave pravilnu distinkciju između vrijednosnih ocjena i činjenica u principu je mogao kasnije imati utjecaja na utvrđivanje visine štete, jer će od „obima“ iznesene klevete zavisiti i težina posljedica po ugled nekog lica. S tim u vezi, Ustavni sud ponovo naglašava princip, na koji je već ukazano u ovoj odluci, prema kojem dosuđeni iznos naknade štete mora biti proporcionalan šteti nanesenoj nečijem ugledu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi, prema principu proporcionalnosti, nisu uspostavili pravilnu ravnotežu između slobode medija i prava tužioca na ugled. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi takvim postupanjem izašli van dopuštenog stepena slobodne procjene.

57. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

58. U konkretnom slučaju redovni sudovi nisu utvrdili relevantne činjenice za donošenje odluke o postojanju pravnog osnova za naknadu štete, nego su arbitrarno zaključili da postoje šteta i apelantova odgovornost, zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Kad je riječ o apelantovim navodima o povredi prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama propustili da naprave pravilnu distinkciju između onoga što predstavlja vrijednosne ocjene i činjenice u odnosu na jedan dio spornog izražavanja, što je, u principu, moglo imati utjecaja na odluku o visini štete. Ustavni sud smatra da su na taj način redovni sudovi izašli van dopuštenog stepena slobodne procjene.

59. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-7/09 („MM Company“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio