Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1882/10 (I. Š.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1882/10

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1882/10, rješavajući apelaciju Ismeta Šljoke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. novembar 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ismeta Šljoke, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07- 000710 od 10. marta 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-3513/04 od 19. januara 2007. godine.

Donošenjem ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP 1882/10 od 8. juna 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ismet Šljoka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 21. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-000710 od 10. marta 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 3513/04 od 19. januara 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravosnažne Presude Općinskog suda broj P-3513/04 od 19. januara 2007. godine do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i suprotne strane u predmetnom parničnom postupku, „Vranice“ d.d. Sarajevo, zatraženo je 27. maja 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. juna 2010. godine, „Vranica“ d.d. Sarajevo 4. juna 2010. godine, dok je Kantonalni sud dostavio odgovor na apelaciju 12. jula 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Kantonalnog suda i „Vranica“ d.d. Sarajevo dostavljeni su apelantu 2. septembra 2010. godine.

5. Ustavni sud je na sjednici Malog vijeća održanoj 8. juna 2011. godine u predmetu AP 1882/10 donio Odluku o privremenoj mjeri, kojom je usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere tako što je naložio Općinskom sudu da odloži izvršenje pravosnažne Presude tog suda broj P-3513/04 od 19. januara 2007. godine. Određeno je da ta odluka stupa na snagu odmah i da proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji, ili dok Ustavni sud u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda broj P-3513/04 od 19. januara 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-000710 od 10. marta 2010. godine, apelantu, Dževadu Čauševiću i Mirsadu Jusufoviću, kao tuženim, naloženo je da isele iz poslovnog prostora tužitelja „Vranice“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) koji se nalazi u ulici Alije Nametka broj 13 b i prostor, slobodan od lica i svojih stvari predaju tužitelju u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

8. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je tužitelj vlasnik predmetnih poslovnih prostorija u ulici Alije Nametka broj 13 B, koje bez pravnog osnova koriste apelant i ostali tuženi. Istaknuto je da je sud donio presudu u smislu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH» br. 6/98 i 29/03) jer vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Navedeno je da je tužitelj kao vlasnik dokazao da na poslovni prostor, tj. 3 sobe od po 22 m², čiji povraćaj traži, ima pravo vlasništva kao i da se apelant i ostali tuženi nalaze u faktičkoj vlasti tog poslovnog prostora, što je i nesporno među parničnim strankama.

9. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, konkretno Zakon o vlasničko-pravnim odnosima, i da pri tome nije došlo do povrede odredaba parničnog postupka. Istaknuto je da je u toku postupka za zaštitu prava vlasništva vlasnik tražio povraćaj individualno određene stvari, a to je poslovni prostor u Sarajevu u ulici Alije Nametka broj 13 B kojeg apelant i ostali tuženi koriste još od rata u BiH. Po mišljenju Kantonalnog suda, apelant i drugi tuženi nisu dokazali da imaju pravni osnov za korištenje poslovnog prostora kao izbjegle i raseljene osobe. Pored toga, dopisom Ministarstva za rad i socijalnu politiku Kantona Sarajevo od 14. decembra 1996. godine je utvrđeno da su kolektivni smještaji za izbjeglice i raseljene osobe ukinuti još 1. juna 1996. godine i da su svi stanari izmješteni iz objekata koje su do tada koristili. Prigovor apelanta i drugih tuženih da, zbog loših ekonomskih i zdravstvenih prilika u kojima se nalaze, trebaju nastaviti da koriste poslovni prostor kao stambeni, po mišljenju Kantonalnog suda nije od značaja u predmetnom postupku jer tužitelj ne može snositi posljedice zbog nezavidnog ekonomsko-socijalnog položaja u kojem se nalaze apelant i drugi tuženi. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant se žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je među strankama nesporno da je apelant uselio u predmetni stan-prostor početkom rata u BiH u svojstvu raseljenog lica, i to na osnovu odluke nadležnog organa. Dalje ističe da je nesporno utvrđeno da apelant živi u predmetnom stanu-prostoru od 1992. godine do danas, odnosno preko 18 godina, te da nema drugog doma. Također navodi da je lošeg zdravstvenog stanja i nije sposoban za rad.

b) Odgovor na apelaciju

11. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se predmetni spis nalazi kod Kantonalnog suda i da će se nakon dostavljanja spisa izjasniti na navode apelacije.

12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je donio zakonitu odluku s obzirom da je tužitelj kao vlasnik, prema odredbi člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, tražio povraćaj nekretnine koju u posjedu drži apelant. Također, istakao je da okolnost da apelant smatra da je tužiteljeva nekretnina postala njegov dom ne predstavlja razlog za drugačije rješavanje predmetne pravne stvari, s obzirom da je do miješanja došlo na zakonit način, na zahtjev vlasnika za iseljenje prema navedenoj zakonskoj odredbi i u skladu s članom 8. stav 2. Evropske konvencije. Prema tome, predložio je da Ustavni sud odbije predmetnu apelaciju i utvrdi da ne postoji povreda apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

13. Tužitelj je u odgovoru na apelaciju istakao da je u provedenom postupku utvrđeno da je apelant do useljenja u predmetne nekretnine živio u svom domu u ulici Bostarići 3b u Sarajevu i da je kao „imalac vlastitog doma“ dobio i donaciju u građevinskom materijalu, što je i sam potvrdio na ročištu od 21. decembra 2006. godine. Pored toga, tužitelj je istakao da je u toku postupka tražio zaštitu prava vlasništva i povrat individualno određene stvari koju koristi apelant, a da od 2002. godine kada je dobio donaciju apelant „ništa nije preduzeo“, te da sve navedeno notorno dokazuje da se u predmetnom slučaju ne može govoriti o kršenju prava na dom.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

VI.Dopustivost

15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-000710 od 10. marta 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, prema stanju spisa, osporenu presudu apelant je primio 24. aprila 2010. godine a apelacija je podnesena 21. maja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant pobija predmetne presude Kantonalnog i Općinskog suda, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

20. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

21. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma, i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.

22. Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporna nekretnina apelantov «dom» u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije i predstavljaju li osporene odluke «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

23. Dakle, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste predstavlja li sporna nekretnina apelantov dom prema stavu 1. člana 8. Evropske konvencije. U skladu s praksom Evropskog suda, «dom» pojedinca, u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije, mjesto je koje on ili ona koristi kao privatni dom čak i ako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu (vidi Evropski sud, Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-IV, aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Evropska komisija za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, Izvještaj od 27. februara 1996. godine; aplikacija broj 23238/94; Evropski sud, Pentidis protiv Grčke, odluka od 9. juna 1997, RJD 1997-III, broj 39). U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi kao nesporno da apelant živi u spornoj nekretnini odnosno poslovnom prostoru „još od rata u BiH“, dok je i sam apelant u apelaciji naveo da u predmetnoj nekretnini živi još od 1992. godine, dakle više od 18 godina (do dana podnošenja apelacije). S tim u vezi, Ustavni sud smatra da sporna nekretnina predstavlja apelantov dom u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije.

24. Dalje, Ustavni sud smatra da osporene presude, kojima je apelantu naloženo da iseli iz sporne nekretnine i da je preda u posjed tužitelju slobodan od lica i svojih stvari, nesporno predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma. U vezi s pitanjem je li to miješanje javnih vlasti bilo «u skladu sa zakonom», u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je Zakon o vlasničko-pravnim odnosima relevantan domaći zakon koji se primjenjuje na konkretnu situaciju. U skladu s članom 43. navedenog Zakona, vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari, s tim da mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, što je tužitelj i dokazao. Predmetni zakon, koji je objavljen u službenim glasilima je, bez sumnje, bio primjereno dostupan apelantu, tako da je mogao biti upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na konkretnu situaciju, a sam zakon je formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom, te je apelant mogao prema njemu prilagoditi svoje postupke. Na osnovu izloženog proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo «u skladu sa zakonom», u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.

25. Ustavni sud treba, dalje, razmotriti je li miješanje u apelantovo pravo, iako je utvrđeno da je bilo u skladu sa zakonom, predstavljalo «neophodnu mjeru u demokratskom društvu» u vezi s jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, presudu Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A, broj 45, stav 43). I dalje, Ustavni sud mora razmotriti postiže li se predmetnim uplitanjem odgovarajuća ravnoteža između cilja da se zaštite prava i slobode drugih i apelantovog prava na poštivanje njegovog doma.

26. U vezi s tim, Ustavni sud smatra, također, da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu koja se ogleda u zaštiti prava drugih, u konkretnom slučaju tužitelja kao vlasnika predmetne nekretnine, te, s tim u vezi, i zaštite njegovih prava koja proizlaze iz prava vlasništva. Kada se ima u vidu navedeno, proizlazi da presudama redovnih sudova nije narušena proporcionalnost između interesa apelanta da ostane živjeti u predmetnoj nekretnini i legitimnog interesa, dosljedne primjene propisa iz oblasti vlasničkopravnih odnosa. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da su cilj koji se želi ostvariti i upotrijebljena sredstva u potpunosti proporcionalni i da, prema tome, osporenim presudama nije došlo do povrede apelantovog prava na poštivanje njegovog doma prema članu II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 8. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

27. Ne postoji povreda prava na «dom», garantiranog članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije, budući da je miješanje sudova u apelantovo pravo na dom bilo u skladu sa zakonom i proporcionalno zakonitom cilju.

28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Donošenjem ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 1882/10 od 8. juna 2011. godine.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1882/10 (I. Š.) | Sudska praksa | Aktio