Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1007/09 (A. K.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1007/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1007/09, rješavajući apelaciju Alije Kape, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Kape podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-002070 od 15. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Mal-33269704 B-XXVI od 25. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Alija Kapa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 2. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002070 od 15. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-33269704 B-

XXVI od 25. maja 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Mal-33269704 B-XXVI od 25. maja 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002070 od 15. januara 2009. godine, apelant je dužan platiti KJKP «Toplane» Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime duga iznos od 326,00 KM uz zakonsku zateznu kamatu počevši od 23. novembra 2001. godine do dana isplate i troškove parničnog postupka u iznosu od 32,60 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. Općinski sud je nakon provedenog postupka utvrdio da je među strankama nesporno da je apelant primio račune za usluge isporuke toplotne energije i da račune u ukupnom iznosu od 312,00 KM nije platio. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da apelant nije pružio dokaze da je račune reklamirao niti je dokazao da se tužitelju obraćao sa primjedbama na isporuku toplotne energije. Apelant je, kako dalje navodi sud, kao dokaz ponudio zahtjev za isključenje od 1. marta 1998. godine, žalbu na loše grijanje od 1. februara 1998. godine i dokumentaciju koja se ne odnosi na utuženi period. Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je tužitelj svoju obavezu uredno izvršio u skladu sa članom 29. Odluke o općim uslovima za proizvodnju, isporuku i korištenje toplotne energije, te je primjenom člana 17. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu ZOO) obavezao apelanta na isplatu dugovanog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom u smislu člana 277. ZOO-a i troškovima postupka.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava usvojio tužbeni zahtjev. Kantonalni sud se pozvao na odredbe čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), prema kojima je stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. U konkretnom slučaju, kako je dalje istakao Kantonalni sud, apelant na pripremnom ročištu nije pružio dokaze za svoje tvrdnje da grijanje u utuženom periodu nije bilo adekvatno niti je pristupio na ročište za glavnu raspravu na kojem su provedeni dokazi tužitelja koji je dokazao osnovanost navoda iz tužbe. Kantonalni sud je, također, istakao da nije ocijenio navode žalbe kojima apelant osporava pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, s obzirom na to da je članom 433. stav 1. ZPP propisano da se presuda u sporovima male vrijednosti može osporavati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

5. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.b), e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 3, 6, 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporene odluke zasnovane na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je naveo da je redovni sud kao prethodno pitanje trebao riješiti pitanje postojanja pravnog osnova za tužbu, s obzirom na to da tužitelj nije ponudi niti jedan dokaz da je zasnovao obligacioni odnos sa njim kao pojedincem. Apelant je, također, naveo da je neustavno prisiljavati bilo koga da koristi usluge koje neće a tužitelj je mogao nakon prvog neplaćenog računa «isključiti neplatišu».

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant se, također, žali da su mu osporenim presudama povrijeđena prava da ne bude podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju i pravo na privatan i porodični život, dom i prepisku čl. II/3.b i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da se apelant paušalno pozvao na ova prava, odnosno ničim nije obrazložio u čemu se sastoje povrede navedenih prava, niti se o ovim pravima odlučivalo u predmetnom postupku. Dakle, s obzirom na to da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1007/09 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio