Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1015/09 (K. M.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na rad
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1015/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1015/09, rješavajući apelaciju Kane Musagić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kane Musagić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001471 od 13. januara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-07-000-339 od 27.
juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 068-0-P-07- 000027 od 16. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kana Musagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tomislavgrada, koju zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnijela je 3. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001471 od 13. januara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-07- 000-339 od 27. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-0-P-07-000027 od 16. maja 2007. godine
2. Apelantica je 1. aprila 1998. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog UTP „Delminium“ Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: prvotuženi), radi utvrđivanja postojanja radnog odnosa i ostvarivanja prava po osnovu rada, a podneskom od 23. januara 2007. godine je uredila tužbu na način da je umjesto prvotuženog navela „MABIJO-LJUBAS“ d.o.o. za ugostiteljstvo i turizam Tomislavgrad, Roško Polje (u daljnjem tekstu: tuženi), uz obrazloženje da je u međuvremenu izvršena privatizacija prvotuženog.
3. Presudom Općinskog suda broj 068-0-P-07-000 027 od 16. maja 2007. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelantice koji je glasio: „Utvrđuje se da tužiteljici Kani Musagić nije prestao radni odnos kod tuženog, te je tuženi dužan da sa tužiteljicom zaključi ugovor o radu i istu rasporedi na radno mjesto koje odgovara njezinoj stručnoj spremi, zanimanju i radnom iskustvu, sve u roku od 15 dana po donošenju ove presude; da je tuženi dužan tužiteljici na ime naknade za neisplaćene plaće za razdoblje 20. jula 1993. godine pa do 31. marta 2007. godine isplatiti ukupan iznos od 41.614,87 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, i da joj ubuduće plati mjesečni iznos plaće u iznosu od 355,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom za svako mjesečno potraživanje, sve u roku od 30 dana po donošenju presude; te da je dužan da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.219,00 KM.
4. U obrazloženju presude je navedeno da je sud u dokaznom postupaku uvidom u Ugovor o kupoprodaji neposrednom pogodbom (u daljnjem tekstu: Ugovor o kupoprodaji) broj 2/2003 od 5. februara 2003. godine zaključenim između prodavca Kantonalne agencije za privatizaciju HBŽ (u daljnjem tekstu: Kantonalna agencija za privatizaciju) i kupca Ivana Ljubasa iz Tomislavgrada, Roško Polje, utvrdio da je prvotuženi u postupku privatizacije kupljen od strane fizičkog lica Ivana Ljubasa Roško Polje b.b.. Uvidom u registarski list podataka o firmu odnosno nazivu, sjedištu i obliku subjekta takođe je utvrđeno da je iz sudskog registra brisan prvotuženi a upisan tuženi, dok je u registarsko listu podataka o vlasništvu subjekta upisa u sudski registar ovog suda, kao osnovač i vlasnik sada tuženog upisan Ivan Ljubas, Roško Polje b.b.(u daljnjem tekstu: kupac). Članom 3. Ugovora o kupoprodaji je regulisano da je kupac obavezan uposliti 35 radnika u roku od tri godine sa utvrđenom dinamikom zapošljavanja. Iz izjave svjedoka Ive Jankovića iz Livna, pomoćnika direktora Kantonalne agencije za privatizaciju, čijem iskazu stranke nisu prigovarale a kojem je sud poklonio vjeru, utvrđeno je da pošto se radilo o trećoj neposrednoj pogobi, tuženom kao kupacu je prepušteno da po slobodnom izboru odabere radnike koje će uposliti. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama nije sporno da je apelantica bila uposlenik tuženog i da joj je Odlukom tuženog broj 521/93 od 20. jula 1993. godine utvrđen radno-pravni status „neraspoređenog radnika“, a da je do utvrđivanja tog statusa statusa apelantica bila u radnoj obavezi kod prvotuženog, od 8. aprila 1992. godine do 20. jula 1993. godine. Općinski sud je dalje utvrdio da je nesporno da je apelantica 13. januara 2000. godine podnosila zahtjev prvotuženom radi uspostavljanja radno-pravnog statusa. U skladu sa odredbama Zakona o radu („Službene novine FBiH“, broj 43/99, 32/00 i 29/03) apelantica je 1. aprila 1998. godine podnijela tužbu ovom sudu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa i svih prava i obaveza po osnovu radnog odnosa. Uvidom u Rješenje ovog suda broj P-223/98 od 6. oktobra 2000. godine, Općinski sud je utvrdio da je postupak po njenoj tužbi prekinut i upućen Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu) i da je Rješenjem Komisije broj 10/2-34-147/00 od 2. juna 2004. godine, koje je postalo konačno 20. jula 2004. godine, apelantici priznat status zaposlenika na čekanju, dok je prvotuženom naloženo da apelantici u roku od 15 dana po prijemu ovog rješenja riješi radno-pravni status. Kako prvotuženi u skladu sa članom 143. stav 1. Zakona o radu u roku od šest mjeseci apelanticu nije pozvao na rad, niti je riješio njen radno-pravni status, apelantici je kod tuženog 5. maja 2000. godine po sili zakona prestao radni odnos, uz pravo na otpremninu, na temelju čega je ovaj sud zaključio da je ovaj dio tužbenog zahtjeva apelantice neosnovan. Dalje, Općinski sud je ukazao da prema odredbi člana 106. Zakona o radu apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, i da je isto pravilo važilo i u vrijeme važenja Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa i to primjenom opštih načela odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koji je članom 372. stav 1. propisao da povremena potraživanja (kao što su plaće), zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. S obzirom da je apelantica zahtjev za naknadu izgubljenih plaća prvi put postavila 23. januara 2007. godine, tražeći naknadu plaće počev od 21. jula 1993. godine do 31. marta 2007. godine, to je Općinski sud zaključio da potraživanje apelantice u ovom dijelu tužbenog zahtjeva nije osnovano, a prigovor zastare predmetnog potraživanja tuženog je usvojen kao pravno utemeljen.
5. Kantonalni sud je Presudom broj 010-0-Gž-07-000-339 od 27. juna 2007. godine žalbu apelantice djelimično uvažio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu koji se odnosi na isplatu plaća preinačio, na način da je obavezao tuženog da apelantici isplatiti naknadu plaće za period od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine u ukupnom iznosu od 479,56 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. januara 2007. godine pa do isplate, dok je u preostalom dijelu žalba apelantice je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je ispitujući pobijanu odluku u granicama žalbenih navoda iz razloga propisanih članom 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude. Naime, uvidom u spis predmeta prvostepenog suda Kantonalni sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelantica bila uposlenik tuženog, da se 13. januara 2000. godine obraćala zahtjevom tuženom radi regulisanja radno-pravnog statusa, te da joj je Rješenjem Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu broj 10/2-34-147/00 od 2. juna 2004. godine priznat status zaposlenika na čekanju posla, a da je prvotuženom, odnosno njegovom pravnom sljedniku-tuženom naloženo da njen radno-pravni status riješi, što tuženi očigledno nije učinio. Osim toga kao nesporno je utvrđeno da je apelantica podnijela prijavu i Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom za ljudska prava) žaleći se na povredu prava na pristup sudu u postupku uspostavljanja radno-pravnog statusa, na povredu prava na nediskriminaciju u uživanju prava na rad i pravične i proizvoljne uslove rada, te da je Odlukom o prihvatljivosti i meritumu Doma za ljudska prava u predmetu broj CH/02/9972 utvrđeno da prijava apelantice ne otkriva da postoji povreda prava na koje se pozvala u prijavi. Iz stanja spisa prvostepenog suda Kantonalni sud je dalje utvrdio je utvrđeno da tuženi nije apelanticu u roku iz člana 143. stav 1. Zakona o radu pozvao na posao (u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o radu), pa joj je shodno navedenoj odredbi zakona radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, iz razloga što je tuženi nije pozvao na posao a nalazila se na čekanju posla na temelju Odluke broj 52/93 od 20. jula 1993. godine, stoga je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je njen zahtjev u ovom dijelu odbio kao neosnovan. Budući da je apelantica imala status zaposlenika na čekanju posla, Kantonalni sud je ukazao da se radno pravni status sa pravima među kojima su i pravo na naknadu plaće za vrijeme čekanja posla uspostavlja u skladu sa odredbom člana 143. stav 2. Zakona o radu, tj. od momenta podnošenja zahtjeva poslodavcu, pa kako je apelantica zahtjev tuženom za uspostavljanje radno-pravnog statusa podnijela 9. decembra 1999. godine, to je ovaj sud zaključio da apelantica ima pravo i na naknadu plaće za period od 9. decembra 1999. godine pa do 5. maja 2000. godine, kada joj je radni odnos prestao i kada su joj prestala sva prava iz osnova radnog odnosa. Takođe, Kantonalni sud je ukazao da prema odredbi člana 143. stav 3. Zakona o radu za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac, te da zastarjelost za ostvarivanje prava iz člana 143. navedenog zakona počinju teći prvog dana nakon pravomoćnosti rješenja kojim je apelantici utvrđen status zaposlenika na čekanju posla a da je u predmetnom slučaju to 2. juni 2004. godine, a budući da je apelantica preciziran tužbeni zahtjev za novčana potraživanja podnijela tek 23. januara 2007. godine to po ocjeni ovog suda shodnoodredbi člana 106. Zakona o radu njena potraživanja nisu zastarjela za period od 1. decembra 1999. godine pa do 5. maja 2000. godine, jer od dana pravosnažnosti Rješenja Komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu broj 10/2-34-147/00 od 2. juna 2004. godine pa do postavljanja preciziranog tužbenog zahtjeva nisu prošle tri godine, pa je stoga sud prigovor tuženog o zastari predmetnog potraživanja odbijen kao neosnovan. Dakle, Kantonalni sud je prvostepenu presudu preinačio na način da je tuženog obavezao da apelantici isplati naknadu plaće za period od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine u ukupnom iznosu od 479,56 KM u skladu sa Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke o načinu sprovođenja i izvršenja radne obaveze na području Općine Livno od 27. jula 1993. godine, kojom je regulisano da radniku za vrijeme čekanja posla pripada procenat od 35% plaće radnika kao da je radio, sa zakonskom zateznom kamatom na dosuđeni iznos prema članu 177. ZOO i to počev od dana podnošenja zahtjeva za tu naknadu. Osim toga, kako apelantica nije tražila uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje to o ovoj obavezi uplate sud nije ni mogao odlučivati. Kantonalni sud je na kraju primjenom člana 229. stav 4. i 226. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
7. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001471 od 13. januara 2009. godine reviziju apelantice izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-07-000-339 odbio kao neosnovanu.
8. U obrazloženju presude je navedeno da apelantica pogrešno smatra da se na nju ne može primjeniti odredba člana 143. Zakona o radu jer nije bila radnik na čekanju posla, iz razloga što njen radno pravni status tuženi nije rješavao, i jer je nije pozvao na posao nakon prestanka ratnog stanja, te da je stoga bila prinuđena da podnese zahtjev Komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu. Međutim po ocjeni ovog suda upravo zbog ne rješavanja njenog statusa, prije svega zbog nepozivanja na posao apelantica je imala status radnika na čekanju posla sa svim pravima koje iz tog statusa proizilaze. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da se osnovni revizijski prigovor apelantice odnosi na povredu prava na nediskriminaciju, jer smatra da je na čekanje posla upućena samo iz razloga što je pripadnica druge nacionalnosti, zbog čega smatra da je došlo do povrede člana 5. ZOR. a u vezi sa pravom na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, što je kako navodi istakla i u prijavi Dom za ljudska prava (Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH, u predmetu broj CH/02/9972) koji je ocijenio da je njena prijava o diskriminaciji po nacionalnoj osnovi neosnovana. Osim toga Vrhovni sud smatra da apelantica nije ponudila sudu bilo kakav dokaz, niti je sudu prezentirala dokaze o navodnoj diskriminaciji po nacionalnoj osnovi, a što je bila dužna prema odredbama člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. ZPP-a, pa je postupajući prema odredbi člana 248. ZPP-a reviziju apelantice odbio kao neosnovanu.
9. Apelantica se žali da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, žali se na kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelantica smatra da su u konkretnom slučaju sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenjeno materijalno pravo kada su zaključili da nije diskriminisana po nacionalnoj osnovi čime je povrijeđen član 5. ZOR. Dalje, u odnosu na diskriminaciju apelantica navodi da je isključivo diskriminisana zbog nacionalne i vjerske pripadnosti i da je to bio isključivi razlog zbog čega je i upućena na čekanje posla, a što su sudovi propustili da utvrde, a kao dokaz toj tvrdnji ističe da je na čekanje posla upućeno još nekoliko osoba koji su bili uposlenici tuženog, i da se redom radilo o osobama bošnjačke nacionalnosti.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u suštini, odnose na tvrdnju da su redovni sudovi, odnosno Vrhovni sud, pogrešno utvrdili činjenično stanjei pogrešno primjenili materijalno i procesno pravo, a što je apelantica već isticala u reviziji. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede Ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U odnosu na navode apelantice da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i primnjenili materijalno pravo kada su zaključili da je neosnovana njena tvrdnja da je tuženi diskriminisao po osnovu nacionalne pripadnosti i da je time povrijedio odredbu člana 5. ZOR, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi kojom je predmetni postupak okončan, za ovaj zaključak dao jasno obrazloženje. Naime Vrhovni sud je istakao da apelantica nije ponudila sudu bilo kakav dokaz ni u svojoj tužbi, niti je sudu prezentirala dokaze o navodnoj diskriminaciji po nacionalnoj osnovi, a što je bila dužna prema odredbama člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. ZPP-a., zbog čega Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelantice neosnovani.
14. Takođe u vezi sa navodima apelantice da je u konkretnom slučaju materijalno pravo pogrešno primjenjeno jer su sudovi propustili utvrditi da je diskriminisana, i da je upućena na čekanje posla samo zbog vjerske i nacionalne pripadnosti,, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da se u predmetnom postupku o apelantičinom tužbenom zahtjevu odlučivalo upravo na temelju člana 143. ZOR, u pogledu čije primjene su sudovi ponudili jasne i obrazložene razloge. U kontekstu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi pretežno ista činjenična i pravna pitanja razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2074/07 od 24. septembra 2010. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, objavljena u „Službenom Glasniku BiH“, broj 48/11 od 16. juna 2011. godine). U toj odluci Ustavni sud je, između ostalog, naveo da zapaža «da su apelanti postavili tužbeni zahtjev za poništenje odluka tuženog kojima im je utvrđen prestanak radnog odnosa smatrajući da im, u skladu sa članom
143. ZOR-a, pripada pravo da ih poslodavac vrati na posao uz sva pripadajuća prava iz radnog odnosa» (tačka 34), te je dovodeći taj predmet u kontekst prakse Ustavnog suda u sličnim slučajevima zaključio da je u tom predmetu «tuženi dokazao da osporavana rješenja nisu donesena suprotno odredbama člana 143. ZOR-a. Iz navedenog proizlazi da procjena dokaza u osporenoj odluci nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata, u smislu prava na pravičan postupak, niti je apelantima tokom postupka nametan bilo kakav pretjeran teret u smislu dokazivanja svojih navoda» (tačka 36).
15. Prema tome,, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nazadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelantica takođe smatra da je diskriminisana u uživanju prava na rad iz člana 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Međutim, po mišljenju Ustavnog suda, navodi apelantice da je diskriminisana u vezi sa pravom na rad su identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, te kako je takve navode Ustavni sud već ispitao u dijelu obrazloženja koji se odnose na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, to Ustavni sud smatra da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović