Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1020/09 (N. Š.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 10, 13
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1020/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1020/09, rješavajući apelaciju Neđe Šutala, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Neđe Šutala podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 003270 07 Rev od 12. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07 000645 od 13. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 07 53 P 003270 05 P od 20. marta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Neđo Šutalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Neuma, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Dušanka Šoljić-Ćorić, Gordan Škobić i Dragan Pudar iz Mostara, podnio je 3. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 003270 07 Rev od 12. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07 000645 od 13. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 P 003270 05 P od 20. marta 2007. godine.
2. Općinski sud je Presudom broj 07 53 P 003270 05 P od 20. marta 2007. godine odbio u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev koji glasi: 1. Utvrđuje se da je apelant kao kupac podnio 31. decembra 2002. godine tuženom JP „Elektroprivred“ HZHB d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) kao prodavcu zahtjev za kupovinu stana u Neumu, u Ulici kralja Tomislava broj 25, stan broj 23 (stambene jedinice 23 i 3a), kat II, dvosoban, koji se sastoji od dvije sobe, jednog dnevnog boravka i drugih pomoćnih prostorija - ukupne površine 63 m2, a da tuženi nije zaključio ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo u roku od tri mjeseca, do 31. marta 2003. godine; 2. Utvrđuje se da je 31. marta 2003. godine zaključen ugovor o kupoprodaji između tuženog kao prodavca i apelanta kao kupca u kojem je predmet kupoprodaje stan u Neumu, u Ulici kralja Tomislava broj 25, stan broj 23 (stambene jedinice 23 i 3a), kat II, dvosoban, koji se sastoji od dvije sobe, jednog dnevnog boravka i drugih pomoćnih prostorija, ukupne površine 63 m2, sa pripadajućim dijelom zajedničkih dijelova zgrade koje služe zgradi kao cjelini i zemljišta ispod zgrade i koje služe redovnoj upotrebi zgrade, sve u zgradi izgrađenoj na k.č. broj 135/3 (1706/174) k.o. Neum; 3. Utvrđuju se kao bitni elementi za utvrđenje cijene da je zgrada izgrađena 1984. godine (popust na ime amortizacije 19,00%), da kupac ima 18 godina radnog staža (popust 18%), da kupac ima sudjelovanje u oružanim snagama 21 mjesec (popust 5,25%) i rada na radnoj obavezi ukupno 25 mjeseci (3,00%), pa se utvrđuje cijena stana i pripadajućih zajedničkih dijelova zgrade i zemljišta iz tačke 2. u iznosu od 20.695,50 KM, koju će apelant kao kupac isplatiti odjednom u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude, prijenosom sredstava sa JRG broj [JMB uklonjen]; 4. Ova presuda u cijelosti nadomješta ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, te se nalaže zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda da izvrši upis etažnog vlasništva na stanu iz tačke 2. temeljem ove presude u KPU u korist: apelanta iz Neuma, Ulica kralja Tomislava broj 25, JMBG [JMB uklonjen] sa dijelom 1/1, bez tereta;
5. Tuženi je dužan apelantu nadoknaditi troškove parničnog postupka po određenju suda.
3. Iz obrazloženja presuda proizlazi da je apelant ovom sudu 15. marta 2005. godine podnio tužbu protiv tuženog radi utvrđenja i uknjižbe, odnosno zaključenja ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, navodeći da je 31. decembra 2002. godine tuženom podnio zahtjev za otkup stana kao nositelj stanarskog prava uz koji je priložio svu potrebnu dokumentaciju, te pošto tuženi nije izvršio obradu njegovog zahtjeva u roku od tri mjeseca od predaje zahtjeva, apelant je podnio tužbu sudu. Općinski sud je na temelju brojnih izvedenih dokaza utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelant podnio tuženom zahtjev za kupovinu stana koji se nalazi u Neumu, u Ulici kralja Tomislava broj 25 (raniji naziv; Srednji put), sprat II, broj stana 23, a što proizlazi i iz zahtjeva-obrazac broj 1, te da tuženi podneseni zahtjev nije obradio i sa apelantom zaključio ugovor. Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strakama sporan pravni osnov apelantovog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi je utvrdio da je tuženi apelantu 1992. godine Rješenjem broj 01-202/92 od 8. oktobra 1992. godine dodijelio na privremeno korištenje stambenu jedinicu broj 23, tipa garsonijere, u Neumu, u Ulici Srednji put (sadašnji naziv: Kralja Tomislava broj 25), vlasništvo tuženog, što je utvrđeno uvidom u navedeno rješenje, a što ni sam apelant nije osporio u svom iskazu, na temelju kog se apelant uselio u navedeni stan. Apelant je u svom iskazu naveo da je prije useljenja u spornoj zgradi u koju se uselio bilo šest stanova, a da su sada četiri stana, jer, kako je naveo, kako se ko useljavao, tako se i proširivao, a što je i on učinio na način da je spojio dva susjedna stana, pa da je tako, umjesto 36 m2, koliko je kvadrata imao stan koji mu je dodijelio tuženi na privremeno korištenje, proširenjem dobio 63 m2. Općinski sud je dalje utvrdio da je Odlukom o dodjeli na korištenje Stambene komisije tuženog broj I-305/02 od 19. februara 2002. godine apelantu, kao uposleniku Distribucije električne energije HNŽ RJ Elektro Neum, dodijeljen na korištenje stan u Neumu, u Ulici kralja Tomislava broj 25, i to stambena jedinica broj3a i broj 23, površine 36+27 m2. Općinski sud je utvrdio da se stambena jedinica 3a nalazi u prizemlju zgrade, a stambena jedinica 23 na sedmoj etaži zgrade, a da je on sa svojim stanom spojio susjednu garsonijeru. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ukazao da, prema članu 12. stav 1. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), nositeljem stanarskog prava se može biti samo na jednom stanu, te je zabranjeno istovremeno biti nositelj stanarskog prava na više od jednom stanu prema stavu 3. istog člana. Dalje, imajući u vidu odredbu člana 3. ZSO prema kojoj se stanom smatra samo skup prostorija namijenjenih za stanovanje sa pomoćnim prostorom koje, po pravilu, čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz, Općinski sud je, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, zaključio da se u konkretnom slučaju navedene stambene jedinice koje su dodijeljene apelantu nalaze na različitim katovima-etažama, te da nisu niti susjedne, niti dodirne, da one ne čine, niti mogu činiti jednu građevinsku cjelinu i da se ni u kojem slučaju ne mogu smatrati jednim stanom u smislu navedenog člana. S obzirom na navedeno, ovaj sud je, takođe, zaključio da nije pravno valjan niti Ugovor o korištenju stana broj 05-154/2002 od 3. decembra 2002. godine, koji je apelant zaključio sa Zavodom za stambeno-komunalne poslove za izgradnju i razvoj Neum, jer je protivan prinudnim propisima - članu 12. ZSO, ali i članu 10. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00, u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Stoga, predmeti stan i uz ispunjenje svih ostalih uslova nije mogao biti predmet Ugovora o kupoprodaji u smislu člana 7. Zakona o prodaji stanova. Zbog navedenog, ovaj sud je, takođe, zaključio da su neosnovane apelantove tvrdnje da on u svakom slučaju ima pravo na otkup stana kao i svaki nositelj stanarskog prava s obzirom na to da od 1992. godine koristi stan, koji mu je tuženi dodijelio na privremeno korištenje, sa svojom porodicom neometano, te da je protekao zakonski rok od osam godina kada je tuženi kao davatelj stana mogao tražiti njegovo iseljenje, jer stambenu jedinicu broj 3a nije koristio, niti koristi, te da bi navedenu stambenu jedinicu tek u budućnosti zamijenio za onu koju trenutno koristi uz dodijeljenu broj 23.. Na osnovu navedenog sud je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan i odlučio kao u izreci presude.
4. Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-07 0000645 od 13. septembra 2007. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrdio.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je, ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga, kao i razloga predviđenih članom 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude. Naime, ovaj sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je Rješenjem broj 01-202/92 od 8. oktobra 1992. godine tuženi dodijelio apelantu na privremeno korištenje stan broj 23, tipa garsonijere, koja se nalazi u Neumu u Ulici Srednji put (sada: Ulica kralja Tomislava broj 25), da se apelant u ovaj stan odmah uselio da bi se ubrzo proširio i na susjedni stan, kako je to i sam izjavio. Prvostepeni sud je u dokaznom postupku utvrdio da se stambena jedinica 3a nalazi na jednom spratu, a stambena jedinica 23 na drugom, što je i sam apelant potvrdio u svom iskazu pred prvostepenom sudom 24. januara 2007. godine, da navedene stambene jedinice nisu na istom spratu. Dalje, iz spisa predmeta prvostepenog suda je utvrđeno da je Odlukom Stambene komisije tuženog broj I-305/02 od 19. februara 2002. godine tužena apelantu dodijelila na korištenje stan u Neumu, u Ulici kralja Tomislava broj 25, stambene jedinice broj 3a i broj 23, površine 36+27m2, nakon čega je apelant sa Zavodom za stambeno-komunalne poslove, izgradnju i razvoj Neum zaključio Ugovor o korištenju stana 30. decembra 2002. godine. Kako je to već utvrđeno u prvostepenom postupku, stambene jedinice broj 23 i broj 3a ne predstavljaju jedan stan kao jednu građevinsku cjelinu, jer se ne nalaze na istom spratu, dakle, potpuno su odvojene, pa pošto je odredbom člana 10. Zakona o prodaji stanova propisano da nositelj stanarskog prava, njegov supružnik ili član užeg porodičnog domaćinstva mogu pod uslovima iz ovog zakona otkupiti samo jedan stan, to je ovaj sud zaključio da apelant ne može otkupiti dva stana, nego samo jedan ako su za to ispunjeni zakonski uslovi. Članom 46. Zakona o prodaji stanova propisano je da važnost ugovora o korištenju stanova koji su zaključeni u skladu sa ZSO prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine, računajući od dana stupanja na snagu tog zakona. Pošto je Zakon o prodaji stanova stupio na snagu 6. decembra 1997. godine, to je važnost ugovora o korištenju stanova prestala 6. decembra 2000. godine i novi ugovori o korištenju stana se nakon toga nisu više mogli zaključivati. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da apelant nakon toga datuma nije mogao zaključiti ugovor o korištenju stana sa Zavodom za stambeno-komunalne poslove, izgradnju i razvoj Neum, jer je protivno već spomenutoj odredbi zakona. Naime, prema ZSO, ovakvi ugovori su se zaključivali između nositelja stanarskog prava (lica koje je dobilo stan na korištenje) i bivših samoupravnih zajednica, odnosno radnih zajednica koje su obavljale stručne poslove za zajednice stanovanja. Dakle, važnost tih ugovora je, u skladu sa navedenom odredbom Zakona o prodaji stanova, prestala 6. decembra 2000. godine. S obzirom na to da ovaj sud po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava, pa pošto je Ugovor o korištenju stana od 30. decembra 2002. godine, koji je apelant zaključio sa Zavodom za stambeno-komunalne poslove, izgradnju i razvoj Neum, to je, po ocjeni suda, ovaj ugovor protivan odredbi člana 46. Zakona o prodaji stanova. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantov zahtjev odbio kao neosnovan. Dalje, pošto je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o dvije odvojene stambene jedinice, po ocjeni suda, apelant ne može ostvariti traženo pravo na dva stana, jer, kako je to već navedeno u skladu sa članom 10. Zakona o prodaji stanova, može se otkupiti samo jedan stan, tako da je ugovor zaključen suprotno ovoj odredbi ništavan.
6. Vrhovni sud je Presudom broj 53 0 P 003270 07 Rev od 12. februara 2009. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je drugostepeni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, pravilno primijenio materijalno pravo, odredbu čl. 221. i 231. ZPP, jer je odlučio o žalbi u granicama navoda iz žalbe, pri tome ocijenivši žalbene navode koji su od odlučnog značaja i za svoje odlučenje je dao valjane razloge. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan apelantov revizioni navod da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, Zakon o prodaji stanova, jer tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o jednoj stambenoj jedinici. Na temelju spisa predmeta nižestepenih sudova, Vrhovni sud smatra da su ovi sudovi na potpuno pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, utvrdivši da je tuženi apelantu prvo dodijelio na privremeno korištenje 8. oktobra 1992. godine stan broj 23 u Neumu, tipa garsonijere, da bi mu nakon toga, 19. februara 2002. godine, odlukom Stambene komisije tužene bio dodijeljen na korištenje stan u Ulici kralja Tomislava broj 25, i to stambena jedinica broj 3a i broj 23, površine 36+27 m2, te da se radi o dvije stambene jedinice koje nisu građevinska cjelina, jer se ne nalaze na istom spratu i da je apelant 30. decembra 2002. godine sa Zavodom za stambeno-komunalne poslove, izgradnju i razvoj Neum zaključio ugovor o korištenju stana, a da je zahtjev za otkup tih stanova podnio tuženom 31. decembra 2002. godine. Dakle, Vrhovni sud ocjenjuje da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da se u konkretnom slučaju radi o dvije stambene jedinice broj 23 i broj3a, koje ne predstavljaju jedan stan kao jednu građevinsku cjelinu, jer se ne nalaze na istom spratu, dakle, potpuno su odvojene, pa pošto je odredbom člana 10. Zakona o prodaji stanova propisano da nositelj stanarskog prava, njegov supružnik ili član užeg porodičnog domaćinstva mogu pod uslovima iz ovog zakona otkupiti samo jedan stan, to je zaključeno da apelant ne može otkupiti dva stana, nego samo jedan ako su za to ispunjeni zakonski uslovi. Prema tome, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude na temelju člana
248. ZPP.
8. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, Zakona o prodaji stanova povrijeđeno prvenstveno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Tvrdi da su sudovi pogrešno ocijenili da se u konkretnom slučaju radi o dvije odvojene stambene jedinice, jer se, kako navod, radi o jednom stanu, površine 63 m2, za koji je podnio zahtjev tuženom za otkup. Apelant, dalje, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U suštini, apelant navodi hronologiju postupanja sudova u ovoj pravnoj stvari.
9. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98,22/99,27/99, 7/00, 15/02, 54/04, 36/06 i 51/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Nositelj stanarskog prava, njegov supružnik ili član užeg obiteljskog domaćinstva mogu pod uvjetima iz ovog zakona otkupiti samo jedan stan.
Ugovor zaključen suprotno odredbi iz stava 1. ovog člana ništavan je. Član 46. stav 1.
Ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do stupanja na snagu ovog zakona, prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.
10. Zakon o stambenim odnosima («Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98,22/99,27/99, 7/00, 15/02, 54/04, 36/06 i 51/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 12.
Građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu.
Član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, kao i lice koje je prestalo da bude član toga domaćinstva a ostalo je u istom stanu (član 6. stav 1.) ne može biti istovremeno i nosilac stanarskog prava na drugom stanu. Zabranjeno je istovremeno biti nosilac stanarskog prava na više od jednog stana.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na dom i imovinu koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U kontekstu navedenog, Ustavni sud uočava da su obrazloženja osporenih odluka jasna i argumentirana i bez elemenata proizvoljnosti. Naime, sudovi su zaključili da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, jer apelant ne može ostvariti traženo pravo na dva stana s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o dvije odvojene stambene jedinice, tj. jer se, prema odredbi člana 10. Zakona o prodaji stanova, može otkupiti samo jedan stan. Stoga je ništavan i ugovor o korištenju stana koji je apelant zaključio sa Zavodom za stambeno-komunalne poslove, izgradnju i razvoj Neum, jer je zaključen suprotno navedenoj odredbi zakona. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na imovinu i dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu i prava na dom nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz člana II/3.k) i II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 8. uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant se pozvao na član 13. Evropske konvencije, član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije, ali ni na koji način nije obrazložio navode o kršenju ovih prava, niti je naveo u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ova dva prava s obzirom na to da su akcesorne prirode. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović