Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1030/09 (M. i Ž. J.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Zamjena nekretnina
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1030/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. studenoga 2011. godine, u predmetu broj AP 1030/09, rješavajući apelaciju Mirjane i Željka Jurića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane i Željka Jurića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000 014 od 27. siječnja 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-101/04 od 21. lipnja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2038/2002 od 31. listopada 2003. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirjana i Željko Jurišić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Radovan Stamenić, odvjetnik iz Banje Luke, podnijeli su 6. travnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 014 od 27. siječnja 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-101/04 od 21. lipnja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2038/2002 od 31. listopada 2003. godine.

2. Osnovni sud je Presudom broj P-2038/2002 od 31. listopada 2003. godine utvrdio da je pravno valjan ugovor o zamjeni stanova zaključen 10. prosinca 1993. godine između F.S. i M.A., kojim ugovorom F.S. ustupa kćerki M.A. dvosoban stan na kojem je imala svojstvo nositelja stanarskog prava (u daljnjem tekstu: sporni stan), u zamjenu za jednosoban stan na kojem je M.A. imala svojstvo nositelja stanarskog prava, a slijedom čega je ništavan Ugovor o zakupu broj 01-1572/2/2002 zaključen 3. listopada 2002. godine između apelantice i Stambene zadruge Banja Luka (u daljnjem tekstu: Stambena zadruga) kao tuženih, a što su apelantica i Stambena zadruga dužni priznati, te trpjeti da D.A. (u daljnjem tekstu: tužitelj) preko Stambene zadruge otkupi sporni stan.

3. U obrazloženju presude je, između ostalog, ukazano da je člankom 1. stavak 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine regulirano da nositelj stanarskog prava na stanu do 1. travnja 1992. godine, koji se složio sa prestankom svog stanarskog prava u zamjenu za drugo stanarsko pravo koje prestaje prema ovom zakonu, ima pravo podnijeti zahtjev za povrat svog bivšeg stana, sukladno ovom zakonu. Dalje, ukazano je da je izmjenama i dopunama navedenog zakona («Službeni glasnik RS» broj 13/02) člankom 2a. izmijenjen stavak 4. tako da je predviđeno da strana koja smatra da je ugovor zaključen na dobrovoljan način i sukladno zakonu može pokrenuti spor kod nadležnog suda radi utvrđivanja valjanosti ugovora. Osnovni sud je ukazao i na članak 32. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni spornog stana, shodno kojem nositelj stanarskog prava može izvršiti zamjenu stana za stan drugog nositelja stanarskog prava i to ugovorom u pismenoj formi, uz pribavljene suglasnosti davatelja na korištenje stanova koji su predmet zamjene. U konkretnom slučaju, čitanjem ugovora o zamjeni utvrđeno je da je ugovor zaključen u pismenoj formi između nositelja stanarskih prava na stanovima koji su bili predmet zamjene, da je davatelj na korištenje oba stana Stambena zadruga Banja Luka, koja je i dala suglasnost za zamjenu stanova. Na temelju iskaza saslušanih svjedoka, utvrđeno je da je pokojna F.S. prilikom zaključenja ugovora o zamjeni bila svjesna osoba, da je svjesno ušla u zaključenje ugovora sa kćerkom M.A. Činjenica da je u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni vršena racionalizacija stambenog prostora ocijenjena je bez značaja za pravnu valjanost konkretnog ugovora, kao i da u konkretnom slučaju nije ni dokazano da je bila od utjecaja na zaključenje ugovora o zamjeni. S tim u svezi, ukazano je da izjava kćerke V.R. da joj je majka F.S. rekla da zamjenu vrši kako bi sačuvala sporni stan ne može biti poziv na tužiteljevu nedopuštenu pobudu, jer se navedena izjava može smatrati kao majčin motiv da sačuva stan ne za sebe, ne za tužene već upravo za kćerku sa kojom je stan zamijenila. Saslušanjem svjedoka S.K. i M.G. utvrđeno je da su pokojne F.S. i M.A. kao majka i kćerka ugovor o zamjeni zaključile na dobrovoljan način, kao i da se M.A. brinula o bolesnoj i staroj majci. Ističući da u slučajevima pomoći bolesnim i iznemoglim osobama nije rijedak slučaj da se zaključuju ugovori o doživotnom izdržavanju, Osnovni sud je zaključio da tužitelj nije imao namjeru, želju, volju i motiv da iskoristi bolest, iznemoglost F.S., te ratnu situaciju. Na temelju izloženog je zaključeno da ugovor o zamjeni nije ništavan, shodno članku 103. a u svezi sa člankom 53. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje, ukazano je da, iako su apelanti kao članovi obiteljskog kućanstva pokojne F.S. kao i tužitelj pred nadležnim ministarstvom ostvarili pravo na povrat stana shodno Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, tužitelj na temelju istog zakona ima pravo tražiti da se utvrdi da je ugovor o zamjeni stanova zaključen na zakonit način, a što, prema ocjeni ovog suda, i jeste. Apelanti kao članovi obiteljskog kućanstva pokojne F.S. koja je bila nositelj stanarskog prava na spornom stanu dužni su da trpe postupke nositelja stanarskog prava koji može bez dozvole ostalih članova obiteljskog kućanstva, između ostalog, vršiti zamjenu stana. Shodno navedenom, zaključeno je da prilikom zamjene stana nositelja stanarskog prava, takav stan su dužni napustiti i članovi obiteljskog kućanstva koji su dužni poštovati volju nositelja stanarskog prava. Na temelju navedenog, Osnovni sud je zaključio da je pravno valjan ugovor o zamjeni stanova, a analogno tome da je ništavan ugovor o zakupu stana koji je apelantica zaključila sa davateljem stana na korištenje.

4. Okružni sud je Presudom broj Gž-101/04 od 21. rujna 2006. godine, između ostalog, odbio žalbe apelanta i Stambene zadruge kao neutemeljene i prvostupanjsku presudu potvrdio. U obrazloženju presude je istaknuto da se, shodno članku 32. st. 1. i 3. ZSO-a, za punovažnost ugovora o zamjeni stana zahtijeva pismena forma ugovora i suglasnost davatelja stana na korištenje koji je predmet zamjene. Suglasnost članova obiteljskog kućanstva, a kakav status su u konkretnom slučaju imali apelanti do napuštanja Banje Luke i odlaska u Hrvatsku, nije potrebna. Shodno navedenom, ocijenjeno je da su irelevantni razlozi na kojim su u žalbi insistirali apelanti, a koji su se odnosili na tvrdnje da Banju Luku nisu napustili dobrovoljno, da su bili prinuđeni da to učine s obzirom na okolnosti u kojima se odlazak desio, da je apelant ostao bez posla i nisu imali nikakav izvor prihoda, da su bili izloženi prijetnjama i pritiscima kao pripadnici nesrpske nacionalnosti. U svezi s tim je ukazano da apelanti na ove činjenice nisu ni ukazivali u prvostupanjskom postupku, odnosno nisu provodili dokaze za njihovo utvrđivanje, izuzev što su u dva navrata izjavili da nije točno da su svojom voljom napustili BiH, odnosno da nisu imali namjeru napuštati Banju Luku da nije bilo rata. Najzad, Okružni sud je zaključio da je pokojna F.S. kao nositelj stanarskog prava na spornom stanu bila isključivo legitimirana da odluči o zamjeni stana, a za što joj nije bila potrebna suglasnost apelanata kao članova obiteljskog kućanstva, pa čak i da su apelanti dokazali razloge na koje su ukazivali u žalbi, oni ne bi bili od utjecaja na drugačije presuđenje. Okružni sud se u cijelosti složio sa razlozima i obrazloženjima na kojim je prvostupanjski sud temeljio zaključak da je pokojna F.S. ugovor o zamjeni stanova zaključila slobodno izraženom voljom koja nije bila ograničena ili isključena. Dalje, Okružni sud je ukazao da su za valjanost ugovora o zamjeni stana irelevantni žalbeni navodi da je apelantica pred nadležnim ministarstvom ostvarila pravo na povrat spornog stana, da je od davatelja stana na korištenje ishodila i rješenje o prijenosu stanarskog prava, te da je zaključila i ugovor o zakupu spornog stana. U svezi s tim je ukazano da je ugovor o zakupu spornog stana zaključen 3. listopada 2002. godine, a na kojem je, na temelju ugovora o zamjeni stanova, nositelj stanarskog prava bila tužiteljeva supruga, a poslije njezine smrti tužitelj, sukladno članku 19. stavak 3. ZSO-a. Na temelju navedenog, zaključeno je da ugovor o zakupu spornog stana ne proizvodi pravno djelovanje jer je suprotan članku 103. ZOO-a, a zbog čega je ocijenjen pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da i u ovom dijelu usvoji tužiteljev tužbeni zahtjev.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 014 od 27. siječnja 2009. godine reviziju apelanata uloženu protiv drugostupanjske presude odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju presude je istaknuto da su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili da ugovor o zamjeni stanova u konkretnom slučaju ispunjava uvjete za pravnu valjanost propisane člankom 32. ZSO-a, te da je F.S. dobrovoljno zaključila ugovor o zamjeni stanova sa svojom kćerkom M.A. U pogledu revizijskih navoda da nije bilo dobrovoljnosti kod F.S., odnosno da je ugovor o zamjeni stanova zaključila kako bi spriječila da zbog racionalizacije prostora bude iseljena u manji stan, ukazano je da su nižestupanjski sudovi pravilno cijenili iskaze stranaka i svjedoka koji nisu bili zainteresirani za ishod postupka i kojim su poklonili vjeru, a na temelju čega je zaključeno da je F.S. zaključenjem ugovora o zamjeni stanova željela osigurati bolje uvjete stanovanja četveročlanoj obitelji svoje kćerke M.A., umanjiti svoje troškove stanovanja, te da zamjenom za kćerkin stan od 50 m , s obzirom na to da je živjela sama, njeni uvjeti stanovanja ni na koji način nisu bili pogoršani. Vrhovni sud je ukazao da, sukladno članku 52. stavak 1. ZOO-a, pobude zbog kojih je ugovor zaključen ne utječu na njegovu punovažnost, odnosno na stavak 2. istog članka shodno kojem će ugovor biti bez djelovanja ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovarača da zaključi ugovor, a to je drugom ugovaraču bilo ili moralo biti poznato. U konkretnom slučaju, zaključeno je da pobude F.S. nisu bile nedopuštene, nemoralne i zakonom zabranjene, a da činjenica da je ugovor o zamjeni zaključen u ratnom razdoblju u konkretnom slučaju nije od značaja za njegovu valjanost jer je i u mirnodopskim uvjetima česta pojava zaključivanja ugovora ove vrste između roditelja i djece, naročito kada roditelj ima višak stambenog prostora. Dalje, ukazano je da apelanti nisu dokazali svoju tvrdnju da je F.S. zaključila ugovor o zamjeni spornog stana da bi izbjegla eventualni postupak racionalizacije prostora. U svezi s tim je ukazano da je među strankama bilo nesporno da F.S. nitko nije uznemiravao u mirnom korištenju spornog stana, te da prije zaključenja ugovora o zamjeni sporni stan nije bio predmet racionalizacije niti je takav postupak bio započet. Irelevantnim su ocijenjeni i revizijski navodi da F.S. ne bi vršila zamjenu stana da oni nisu napustili Banju Luku jer se apelanti pozivaju na buduću neizvjesnu činjenicu, gubeći iz vida da je F.S. kao nositelj stanarskog prava na spornom stanu ugovor o njegovoj zamjeni mogla zaključiti s kim je htjela, te da joj za to nije bila potrebna njihova suglasnost kao članova obiteljskog kućanstva. Činjenica da je apelantima sporni stan vraćen u posjed, u smislu članka 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, ocijenjena je irelevantnom u konkretnom slučaju s obzirom na to da je člankom 2a. istog zakona propisano da osoba koja je zaključila ugovor o zamjeni stana u razdoblju od 1. travnja 1992. godine do 19. prosinca 1998. godine ima pravo tražiti utvrđivanje valjanosti takvog ugovora u parničnom postupku. S obzirom na to da je tužitelj u postupku dokazao da je ugovor o zamjeni zaključen sukladno zakonu i na dobrovoljan način, njegova pravna prednica, supruga M.A., na temelju pravnovaljanog ugovora o zamjeni stanova stekla je stanarsko pravo na spornom stanu danom useljenja u taj stan, a shodno članku 32. stavak 6. ZSO-a. Na zakonitost nižestupanjskih presuda nije mogla utjecati ni činjenica da je M.A. ovako stečeno stanarsko pravo prestalo u smislu članka 2. stavak 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, jer ovom odredbom nije poništen akt na temelju kojeg joj je bilo priznato svojstvo nositelja stanarskog prava, odnosno ugovor o zamjeni stanova, već samo ugovor o korištenju stana koji je ona 3. veljače 1994. godine zaključila sa Stambenom zadrugom kao davateljem stana. Tužitelju i njegovoj supruzi je priznato svojstvo privremenih korisnika i pravo na korištenje spornog stana dok se konačno ne utvrdi njihov pravni status u odnosu na sporni stan i to u postupku obnove ugovora o korištenju stana, shodno članku 2. stavak 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Najzad, Vrhovni sud je istakao da je nakon smrti supruge M.A. tužitelj stekao pravo propisano člankom 19. stavak 3. ZSO-a, tj. ostao nositelj stanarskog prava na spornom stanu, a čime je, sukladno članku 10. Zakona o privatizaciji državnih stanova, stekao i pravo na otkup spornog stana. Slijedom navedenog, zaključeno je da je ništavan ugovor o zakupu spornog stana koji je zaključen između apelantice i Stambene zadruge 3. listopada 2002. godine, shodno članku 19. stavak 1. ZSO-a u svezi sa člankom 37. Zakona o privatizaciji državnih stanova.

6. Apelanti smatraju da su im pobijanim presudama povrijeđeni pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti navode da su u spornom stanu živjeli sa F.S. kao nositeljem stanarskog prava sve do prinudnog odlaska iz Banje Luke zbog poznatih razloga, na koje su ukazivali u tijeku postupka pred redovitim sudovima. S ovim činjenica bila je upoznata i Stambena zadruga kao davatelj stana na korištenje koja je, nakon smrti F.S., izvršila prijenos stanarskog prava na apelanticu. Dalje, apelanti ukazuju da su putem nadležnog ministarstva sporni stan vratili u posjed jer su bili njegovi stalni korisnici i članovi obiteljskog kućanstva F.S., nositelja stanarskog prava, te da nisu mogli potraživati stan u koji je F.S. preselila nakon zaključenog ugovora o zamjeni stana jer u njemu nisu ni živjeli. Apelanti, također, ističu i da je ugovor o zamjeni stanova zaključen samo iz razloga da bi se sačuvao sporni stan kao veći a zbog, u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni stanova, prisutnog Zakona o racionalizaciji stambenog prostora. Apelanti smatraju da svi provedeni dokazi u postupku pred redovitim sudovima upućuju na zaključak da je to bio temeljni motiv za zaključenje ugovora o zamjeni, te da je bio poznat svima u obitelji, odnosno da je to u svom iskazu potvrdila i V.Š., kćerka F.S., koja je saslušana u svojstvu svjedoka. Najzad, apelanti ističu da im je pobijanim presudama onemogućen povratak u mjesto ranijeg prebivališta i pored činjenice da su sporni stan vratili u posjed, da imaju rješenje davatelja spornog stana o prijenosu stanarskog prava na njih i da su sa davateljem stana zaključili ugovor o zakupu, odnosno da su sve ove odluke anulirane pobijanim presudama kojim se štiti krađa i prijevara.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelanti smatraju da im je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na dom. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da članak 8. Europske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i zabranjuje miješanje vlasti u ovo pravo, osim u slučajevima koji su definirani stavkom 2. ovog članka. U konkretnom slučaju, potrebno je najprije odgovoriti na pitanje može li se sporni stan smatrati «domom» apelanata koji uživa zaštitu članka 8. Europske konvencije. Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je u postupku pred redovitim sudovima utvrđivana valjanost ugovora o zamjeni stanova, te da su apelanti polagali pravo na sporni stan koji je bio predmet ugovora. Ovo svoje pravo temeljili su na činjenici da su bili članovi obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava na spornom stanu koji je i zaključio odnosni ugovor, kao i na činjenici da su, kao članovi obiteljskog kućanstva, ostvarili pravo na povrat spornog stana pred nadležnim ministarstvom. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je činjenica da su apelanti bili članovi obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava na spornom stanu do napuštanja Banje Luke uslijed ratnih dešavanja u postupku pred redovitim sudovima pobijana. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da se sporni stan može smatrati «domom» apelanata u smislu članka 8. Europske konvencije, te da pobijane presude predstavljaju «miješanje» u pravo apelanata na dom.

10. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste je li «miješanje» u pravo na dom apelanata bilo sukladno slučajevima reguliranim stavkom 2. članka 8, odnosno je li bilo sukladno zakonu, je li imalo legitiman cilj i predstavlja li mjeru nužnu u demokratskom društvu.

11. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je u postupku pred redovitim sudovima tužitelj, sukladno članku 2a. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, pokrenuo parnični postupak radi utvrđivanja valjanosti ugovora o zamjeni stanova, a koji su zaključile nositelj stanarskog prava na spornom stanu i njegova supruga kao nositelj stanarskog prava na drugom stanu koji je bio predmet zamjene. Dalje, u postupku je utvrđeno da je ugovor o zamjeni stanova zaključen sukladno članku 32. Zakona o stambenim odnosima, kao i da kod nositelja stanarskog prava na spornom stanu nije postojao nedostatak volje ili pobude koji bi uzrokovali njegovu ništavost u smislu čl. 103. i 52. ZOO-a. Relevantni zakoni na kojim su redoviti sudovi utemeljili svoje odluke objavljeni su u službenim glasilima, dakle, dostupni su građanima, te na jasan i precizan način reguliraju valjanost ugovora o zamjeni stanova kao i pravo na pokretanje parničnog postupka radi utvrđivanja valjanosti, mane volje, odnosno pobude koje uzrokuju ništavnost ugovora. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u pravo na dom apelanata bilo sukladno zakonu. Dalje, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju postojao i legitimni cilj koji se ogleda u dosljednoj primjena zakona kao i poštovanje načela vladavine prava. Naime, Ustavni sud smatra da nije narušena proporcionalnost između interesa apelanata da kao članovi obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava na spornom stanu ostvaruju prava na sporni stan i legitimnog cilja, tj. dosljedne primjene Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, ZSO-a i ZOO-a. Pri tome, Ustavni sud posebno ukazuje da apelanti kao članovi obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava na spornom stanu, shodno ZSO-u, moraju slijediti volju nositelja stanarskog prava, kao i na članak 2a. stavak 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS» br. 61/01), prema kojem se u slučaju kada je zaključen ugovor o zamjeni stanova i kada je samo jedna od strana podnijela zahtjev za povrat stana ima se smatrati da je i druga strana to učinila i o njezinom zahtjevu se mora odlučiti sukladno zakonu, a shodno čemu apelanti neutemeljeno tvrde da je dovedeno u pitanje i njihovo pravo na stan za koji je nositelj stanarskog prava zamijenio sporni stan. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata da im je povrijeđeno pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.

12. Dalje, apelanti smatraju da im je pobijanim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima «imovina» u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi Europski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. srpnja 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stavak 69). Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju odlučivalo o zakonitosti ugovora o zamjeni stanova, a apelanti su na sporni stan polagali pravo na temelju činjenice da su bili članovi obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, te da su u spornom stanu živjeli do relevantnog datuma označenog Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini a na temelju čega su i ostvarili pravo na povrat spornog stana. Shodno navedenom, apelanti su imali «ostvariv zahtjev» jer su po zakonu mogli ostvariti pravo daljnjeg nesmetanog korištenja spornog stana. Međutim, usprkos tome, apelanti nisu mogli imati «legitimno očekivanje» da će sa takvim zahtjevom uspjeti s obzirom na to da su kao članovi obiteljskog kućanstva bili dužni slijediti i poštovati volju nositelja stanarskog prava, koji je zaključio pravno valjan i obvezujući ugovor o zamjeni stana. Zbog toga, Ustavni sud smatra da predmetni stan ne predstavlja «imovinu» apelanata koja je zaštićena člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na imovinu utvrđenog citiranim odredbama, također, očito (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1030/09 (M. i Ž. J.) | Sudska praksa | Aktio