Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1060/09 (JKP «Gradska groblja» d.o.o. Visoko)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Raskid ugovora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1060/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1060/09, rješavajući apelaciju JKP «Gradska groblja» d.o.o. Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JKP «Gradska groblja» d.o.o. Visoko podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001754 od 24. februara 2009.
godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Pž-07-000 042 od 19. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj PS-1639/04 od 29. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JKP «Gradska groblja» d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog podnio je 7. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001754 od 24. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Pž-07-000 042 od 19. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PS-1639/04 od 29. decembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj PS-1639/04 od 29. decembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Pž-07-000 042 od 19. septembra 2007. godine, utvrđuje se da je raskinut Ugovor o izradi i montaži 1.500 pari spomen-obilježja bosanskog šehida-poginulog borca u ratu 1992-1995, zaključen 25. maja 2001. godine između Zeničko-dobojskog kantona – Ministarstva za boračka pitanja Zenica (u daljnjem tekstu: tužitelj) i apelanta, pa se apelant obavezuje da tužitelju vrati 135.770,00 KM koliko je ostalo neutrošeno avansa koji je tužitelj platio apelantu po zaključenom ugovoru, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. marta 2002. godine kao dana raskida ugovora pa do isplate, kao i troškove postupka u iznosu od 1.800,00 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je predmet spora neizvršavanje obaveza preuzetih zaključenjem Ugovora o izradi i montaži 1.500 pari spomen-obilježja bosanskog šehida-poginulog borca u ratu 1992-1995. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) između tužitelja i apelanta. U konkretnom slučaju, kako je dalje naveo sud, radi se dvostranom obaveznom ugovoru u kojem se tužitelj obavezao na isplatu avansa u iznosu od 30% ili 360.000,00 KM od čega je uplatio 150.730,00 KM a apelant se obavezao da će izrađivati 125 pari spomen-obilježja mjesečno, a za šest mjeseci je montirao samo 17 pari obilježja u vrijednosti od 14.960,00 KM. Članom 8. predmetnog ugovora tužitelj i apelant su postigli saglasnost u vezi sa neizvršavanjem obaveza u šestomjesečnom periodu uz raskid ugovora. Kako je provedenim dokazima utvrđeno da predmetni ugovor nije ispoštovan ni sa jedne strane, da je tužitelj ugovor djelomično izvršio, a apelant u neznatnom dijelu, da je ugovor raskinut a tužba usmjerena na dvostranu restituciju bez potraživanja naknade štete, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. Tužitelj je izvršio djelomično obavezu i to skoro 50% od onoga što se obavezao, a apelant u neznatnom dijelu, što znači da je tužitelj imao pravo i da raskine ugovor i da vrati ono što je za izvršenje ugovora dao, a kako to propisuje član 132. st. 3. i 5. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu ZOO). Općinski sud je sve apelantove prigovore smatrao neosnovanim. Naime, prigovor da tužitelj nije u cijelosti ispoštovao uplatu avansa, što je apelanta dovelo u situaciju da ne može uplatiti materijal, nije osnovan jer dinamika apelantove izrade nije mogla osigurati izradu na koju se obavezao. Također je neosnovan prigovor da tužitelj nije dostavio spisak imena kojima su namijenjena spomen-obilježja jer apelant nije ni dokazao da je izradio spomen-obilježja bez imena. Također, kako navodi Općinski sud, apelant nije ni reagirao na raskid ugovora više od četiri godine niti je pokazao volju da ga na bilo koji način izvrši. Tužitelj je postupio u smislu člana 130. ZOO-a jer je apelantu saopćio na vrijeme razloge za raskid ugovora, a kako se radi o neznatno ispunjenom dijelu apelantove obaveze, to je izostao i razlog za nemogućnost raskida propisan članom 131. ZOO-a.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da navodi žalbe koji se odnose na paušalnu ocjenu dokaza prvostepenog suda nisu obrazloženi, te ih kao takve ne može uzimati u obzir pri ocjeni osnovanosti žalbenih navoda. Osim navedenog, stanje spisa pokazuje da je prvostepeni sud sve apelantove navode brižljivo ocijenio i o svojoj ocjeni u obrazloženju presude dao iscrpne i uvjerljive razloge. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i da je na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo (član 128. ZOO-a) utvrdivši da apelant očito neće ispuniti svoju obavezu iz ugovora i da apelant nije pružio dokaze da je preduzeo potrebne mjere kako bi ugovorne obaveze realizirao. Navedeno daje pravo tužitelju da može raskinuti ugovor, te da, u smislu člana
132. ZOO-a, u situaciji kada je ugovor raskinut, stranka koja je dala avans ima pravo na njegov povrat, kao i kamatu od momenta uplate avansa.
5. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001754 od 24. februara 2009. godine reviziju odbio.
6. Obrazlažući presudu, sud je istakao da razlozi koje navodi apelant kao nemogućnost izvršenja obaveze nisu opravdavajući niti su relevantni s obzirom na ugovorene obaveze. U predmetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kada ugovor nije ostvaren jer jedna strana nije ispunila svoju obavezu, prava druge strane prosuđuju se prema odredbama o raskidanju ugovora zbog neispunjenja a ne prema odredbama o nemogućnosti ispunjenja. S obzirom na to da je apelant svoju obavezu iz ugovora ispunio isplatom polovine iznosa ugovorenog avansa po stupanju na snagu ugovora, tužitelj ima pravo na raskid ugovora sa apelantom zbog neispunjenja obaveza i na povrat avansa u dosuđenom iznosu, prema odredbi člana 132. stav 5. ZOO-a, te je Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su udovoljili tužiteljevom tužbenom zahtjevu.
7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da je obaveza uplate avansa uslov za ugovaranje i nabavku cjelokupne količine potrebnog materijala (mermer Šivec porijeklom iz Makedonije), te samim tim osnovni uslov za pristupanje realizaciji ugovora. Nesporno je utvrđeno da tužitelj nije uplatio 30% avansa već 12,56% a što iznosi 150.730,00 KM, te apelant ističe da je to bio isključivo jedini uzrok neispunjenja obaveza prema tužitelju. Apelant smatra da su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo jer su trebali, shodno odredbi člana 99. ZOO-a, ugovor tumačiti shodno zajedničkoj namjeri ugovarača, odnosno u skladu sa načelima važećeg obligacionog prava, a prije svega na načelu ravnopravnosti učesnika u obligacionim odnosima, načelu savjesnosti i poštenju, te dužnosti ispunjenja obaveza. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovno odlučivanje redovnom sudu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije isključivo u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto je osnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se utvrdi da je raskinut predmetni ugovor koji je zaključio sa apelantom 25. maja 2001. godine i zašto se apelant obavezuje da tužitelju vrati 135.770,00 KM, koliko je ostalo neutrošenog avansa koji je tužitelj uplatio apelantu po zaključenju predmetnog ugovora. Naime, redovni sudovi su obrazložili da je tužitelj svoju obavezu iz ugovora ispunio isplatom polovine iznosa ugovorenog avansa po stupanju na snagu ugovora, te je imao pravo na raskid ugovora sa apelantom zbog neispunjenja obaveza, u smislu člana 128. ZOO-a. Također su redovni sudovi obrazložili da je tužitelj postupio u smislu člana 130. ZOO-a kojim je propisano da povjerilac koji zbog neispunjenja dužnikove obaveze raskida ugovor, dužan je to saopćiti dužniku bez odlaganja, pa je, prema odredbi člana 132. stav 5. ZOO-a, stekao pravo na povrat neutrošenog avansa. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović