Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1077/09 (S. Z.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1077/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. studenog 2011. godine, u predmetu broj AP 1077/09, rješavajući apelaciju Stjepana Zubonje, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stjepana Zubonje u odnosu na stavak I izreke Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 000477 07 Rev od 10. veljače 2009. godine i u odnosu na Presudu Općinskog suda u Čapljini broj 07 53 P 000 477 05 P od 21. srpnja 2006. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stjepana Zubonje u odnosu na stavak II izreke Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 000477 07 Rev od 10. veljače 2009. godine zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Stjepan Zubonja (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Stoca, kojeg zastupa Marko Raguž, odvjetnik iz Stoca, podnio je 7. travnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 000477 07 Rev od 10. veljače 2009. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 P 000 477 05 P od 21. srpnja 2006. godine.

2. Apelant je kao tužitelj pokrenuo parnični postupak protiv TGA d.d. Stolac kao tuženog (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja Odluke o otkazu Ugovora o radu broj 07/X-05 od 15. listopada 2005. godine (u daljnjem tekstu: sporna odluka), isplate naknada plaća, vraćanja na posao, te uplate doprinosa.

3. Presudom Općinskog suda broj 07 53 P 000 477 05 P od 21. srpnja 2006. godine usvojen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva tako da je tuženi obvezan da apelantu isplatiti naknade plaća od listopada 2002. do 15. listopada 2005. godine u ukupnom iznosu od 10.268,80 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu, za period od 1. siječnja 2002. godine do 15. listopada 2005. godine, izvrši uplatu doprinosa u korist Fonda MIO/PIO Mostar u iznosu od 4.401,82 KM, dok je višak tužbenog zahtjeva po ovom osnovu odbio. Istom presudom Općinski sud je obvezao tuženog da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 920,20 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Također, istom presudom Općinski sud je u cijelosti odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na poništenje sporne odluke, vraćanje na posao, te uspostavu svih prava iz radnog odnosa.

4. Obrazlažući zašto je sporna odluka zakonita, odnosno zašto je odbio dio apelantovog zahtjeva po ovom osnovu, Općinski sud je istakao da je utvrdio da je Nadzorni odbor tuženog 5. rujna 2005. godine donio odluku o pokretanju postupka utvrđivanja viška uposlenika, da je sačinjen spisak viška uposlenika na kojem je i apelant, da je kod tuženog formirano vijeće uposlenika, da je zatraženo mišljenje vijeća uposlenika, da je nakon dostave mišljenja vijeća uposlenika donesena sporna odluka, odnosno da je apelantu prestao radni odnos zaključno sa 15. listopadom 2005. godine. Općinski sud je naveo da u spisu postoji izjava od 19. listopada 2004. godine koju je potpisao tuženi, ali koju nije potpisao apelant, a koja glasi: «Prihvaćam dobrovoljno prekid radnog staža od 1. siječnja 2003. godine do 30. rujna 2004. godine, bez uplate doprinosa i bilo kakve naknade, jer u tom periodu tvornica nije radila, niti su se u njoj obavljali nikakvi radni zadaci.»

5. Dalje, Općinski sud je istakao da je člankom 91. Pravilnika o radu tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano da tuženi može otkazati ugovor o radu uposlenom uz propisani otkazni rok ako je otkaz opravdan iz gospodarskih, tehničkih ili organizacionih razloga, da je člankom 100. Pravilnika propisano da, ako se otkaz daje iz navedenih razloga, tuženi je obvezan konzultirati se sa vijećem uposlenika, ako se radi o 10% uposlenih ili najmanje pet uposlenih, da je člankom 101. Pravilnika propisano da se konzultiranje sa vijećem uposlenika vrši trideset dana prije davanja otkaza uposlenim. Općinski sud je, dalje, naveo da je odredbama članka

87. Zakona o radu propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih i organizacionih razloga, odnosno ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca, ne može osnovano očekivati od poslodavca da uposli uposlenika na druge poslove, da je odredbama članka 98. istog zakona propisana obveza konzultiranja sa vijećem uposlenika, te da je odredbama članka 99. također istog zakona propisana obveza konzultiranja trideset dana prije davanja otkaza. Dalje je istaknuto da je odredbama čl. 23. i

24. Zakona o vijeću uposlenika propisano da se prije donošenja odluke značajne za prava i interese uposlenika poslodavac obvezno konzultira sa vijećem uposlenika, a naročito kada se otkazuje ugovor o radu zbog ekonomskih i tehničkih razloga, te da se podaci o namjeravanoj odluci dostavljaju vijeću uposlenika najmanje trideset dana prije donošenja odluke, a da vijeće uposlenika u roku od sedam dana dostavlja primjedbe.

6. Sukladno navedenim odredbama, te utvrđenom činjeničnom stanju, Općinski sud je zaključio da je sporna odluka zakonita, zbog čega je odbio i dio apelantovog zahtjeva za isplatu plaća i vraćanje na posao. Vezano za apelantove navode da je diskriminiran, odnosno da je proglašen tehnološkim viškom zato što nije potpisao izjavu kojom se odriče svih potraživanja, Općinski sud je naveo da su neutemeljeni zato što apelant nije dostavio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je diskriminiran, odnosno da je ucjenjivan potpisivanjem navedene izjave, niti je dostavio dokaze iz kojih bi proizlazilo da ga je tuženi mogao uposliti na drugim poslovima ili ga osposobiti za rad na drugim poslovima.

7. Presudom Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0- Gž-06-000986 od 28. ožujka 2007. godine apelantova žalba djelomično je uvažena, preinačena prvostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na: uplatu doprinosa tako da mu je umjesto iznosa od 4.401,82 KM za period od 1. siječnja 2002. godine do 15. listopada 2005. godine dosuđen iznos od 4.578,63 KM za period od 1. siječnja 2002. do 30. studenog 2005. godine, utvrđivanje zakonitosti sporne odluke tako da je utvrđeno da je sporna odluka nezakonita, obvezan tuženi da apelanta vrati na odgovarajuće radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i da mu isplati naknadu plaće za razdoblje od 16. listopada 2005. godine do 20. travnja 2006. godine u iznosu od 1.976,91 KM, te troškove postupka tako da je apelantu umjesto iznosa od 920,20 KM dosuđen iznos od 2.380,00 KM. U ostalom dijelu Kantonalni sud je odbio kao neutemeljenu apelantovu žalbu, kao i žalbu tuženog u cijelosti, te potvrdio prvostupanjsku presudu u preostalom dijelu. Istom presudom Kantonalni sud obvezao je tuženog da apelantu naknadi troškove žalbe u iznosu od 300,00 KM, a odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu.

8. Obrazlažući zašto odluka prvostupanjskog suda nije pravilna u dijelu u kojem je utvrđeno da je sporna odluka zakonita, Kantonalni sud je istakao da je kod tuženog formirano vijeće uposlenika od devet članova, da je iz mišljenja vijeća uposlenika od 9. rujna 2005. godine vidljivo da su mišljenje potpisale samo dvije osobe čija se imena ne mogu utvrditi, odnosno da su na sastanku sa direktorom bila samo dva člana vijeća uposlenika i da su samo oni upoznati sa informacijom o višku uposlenih. Dalje, odredbama čl. 98. i 99. Zakona o radu i odredbama čl. 22. i

23. Zakona o višku uposlenih, obveza je poslodavca da se konzultira sa vijećem uposlenika. Sukladno navedenom, a u smislu članka 25. Zakona o vijeću uposlenika, sporna odluka je ništava jer je protivna zakonskim odredbama. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da je tuženi obvezan vratiti apelanta na posao i isplatiti mu plaću za vrijeme koje nije radio.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 53 0 P 000477 07 Rev od 10. veljače 2009. godine, revizija tuženog je uvažena i drugostupanjska presuda preinačena u dijelu koji se odnosi na poništenje sporne odluke, vraćanje na posao i isplatu plaće za razdoblje od 16. listopada 2005. godine do 20. travnja 2006. godine u iznosu od 1.976,91 KM sa zateznom kamatom, tako da je u ovom dijelu apelantova žalba odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda.

10. Istom presudom Vrhovnog suda uvažena je revizija tuženog, ukinuta drugostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na uplatu doprinosa za mirovinsko-invalidsko osiguranje i troškove postupka, te predmet vraćen na ponovni postupak.

11. Obrazlažući zašto je potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je utvrđeno da je sporna odluka zakonita, Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja proizlazi da je tuženi postupao u smislu čl. 98. i 99. Zakona o radu, tj. da je Program zbrinjavanja viška uposlenika dostavio vijeću uposlenika, tako da je tuženi svoju obvezu ispunio. Dalje, da se vijeće uposlenika u mišljenju „ogradilo“, te prepustilo upravi da donese odluku, a činjenicu nezakonitog rada vijeća uposlenika trebala je dokazivati strana koja to osporava. Dalje, da je smisao navedenih zakonskih odredbi da se poslodavac obveže na konzultiranje sa vijećem uposlenika o namjeravanoj odluci poslodavca koja je od značaja za prava i interese uposlenika naročito kada su u pitanju prava iz članka 23. Zakona o vijeću uposlenika, a sve radi transparentnosti procedure zbrinjavanja viška uposlenika i onemogućavanja zlouporabe instituta otkaza ugovora o radu od poslodavca. Međutim, konzultiranje ne podrazumijeva obvezu izjašnjavanja članova vijeća uposlenika pojedinačno ili kolektivno, što proizlazi iz odredaba članka 24. stavak 3. Zakona o vijeću uposlenika. Sukladno navedenom, Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo zbog čega je odluku drugostupanjskog suda u ovom dijelu preinačio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

12. Vezano za dio presude kojim se odlučivalo o isplati doprinosa iz mirovinsko-invalidskog osiguranja, Vrhovni sud je istakao da je predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovni postupak u kojem je potrebno utvrditi sve relevantne činjenice i odlučiti o žalbi tuženog, imajući u vidu Zakon o naplati i djelomičnom otpisu dospjelih, a nenaplaćenih doprinosa za socijalno osiguranje.

13. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Povredu navedenih prava apelant nalazi u presudi Vrhovnog suda koja se temelji na neutvrđenim činjenicama i koja nije razmotrila suštinu problema. Apelant ističe da je Vrhovni sud ispitivao drugostupanjsku presudu samo u dijelu primjene odredaba Zakona o vijeću uposlenika, smatrajući ih dovoljnim za preinačenje odluke drugostupanjskog suda, a da se nije uopće upuštao u razmatranje drugih razloga za nezakonitost otkaza. Apelant ističe da je izvršena diskriminacija budući da je on odbio potpisati ponuđenu izjavu o njegovom odricanju od zaostalih plaća, te da mu je tuženi rekao da će dobiti otkaz ako ne potpiše tu izjavu, da su desetine uposlenih koji su, također, odbili potpisati navedenu izjavu dobili otkaz, dok su oni koji su potpisali izjavu ostali na poslu. Dalje je istaknuto da je tuženi proceduru proglašenja tehnološkim viškom proveo naknadno, da je antidatirao datume, da postoji dvojni protokol kod tuženog, a sve s ciljem njegove diskriminacije. Apelant ističe da pobija i dio presude Vrhovnog suda u kojem je odlučeno o uplati doprinosa, odnosno koji je vraćen na ponovni postupak, te da Vrhovni sud pogrešno navodi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Zakona o naplati i djelomičnom otpisu dospjelih, a neisplaćenih doprinosa za socijalno osiguranje iako je nesporno utvrđeno da tuženi nije potpisao Sporazum iz članka 16. navedenog Zakona, zbog čega nije bilo razloga za ovakvu odluku. S tim u svezi, apelant ukazuje na Odluku Vrhovnog suda broj 53 0 P 000534 Rev od 8. svibnja 2008. godine u kojoj je iskazano drukčije stajalište.

14. Zakon o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 87.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu uposleniku uz propisani otkazni rok, ako: 1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili 2. uposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obveze iz radnog odnosa.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stavka 1. ovog članka, ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti uposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da uposli uposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima.

Članak 98.

Poslodavac koji upošljava više od 15 uposlenika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga za više od 10% uposlenika otkaže ugovore o radu, ali najmanje petorici uposlenika, dužan je konzultirati se sa vijećem uposlenika, a ako kod poslodavca nije formirano vijeće uposlenika, sa sindikatom koji predstavlja najmanje 10% uposlenika.

Članak 99.

Obveza konzultiranja u smislu članka 98. ovog zakona: 1. zasniva se na aktu u pismenoj formi koji je pripremio poslodavac; 2. započinje najmanje 30 dana prije davanja obavijesti o otkazu uposlenicima na koje se odnosi.

15. Zakon o vijeću uposlenika («Službene novine FBiH» broj 38/04) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 23.

Prije donošenja odluke značajne za prava i interese uposlenika poslodavac se obvezno konzultira sa vijećem uposlenika o namjeravanoj odluci, a naročito glede:

• nakana poslodavca da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga otkaže ugovor o radu za više od 10% uposlenika, ali najmanje petorici;

[…] Članak 24.

[…] Ako se vijeće uposlenika ne očituje o namjeravanoj odluci poslodavca u roku iz stavka 2. ovog članka, smatra se da nema primjedaba i prijedloga.

Članak 25.

Odluka poslodavca donesena suprotno odredbama ovog zakona o obvezi konzultiranja s vijećem uposlenika ništavna je.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. st. 1, 2. i 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(14) apelacija je preuranjena;

[…]

17. Vezano za dopustivost apelacije, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je predmet ovog postupka Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 000477 07 Rev od 10. veljače 2009. godine, koja je samo u dijelu kojim se odlučivalo o zakonitosti sporne odluke, vraćanju na posao i isplati naknade plaća konačna, dok je u dijelu kojim se odlučivalo o uplati doprinosa za određeno razdoblje i troškovima postupka vraćena na ponovni postupak, odnosno nije konačna. Međutim, apelant pobija cjelovitu presudu Vrhovnog suda.

Dopustivost prima facie

18. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 000477 07 Rev od 10. veljače 2009. godine koja je konačna u stavku I, tj. u dijelu u kojem se odlučivalo o zakonitosti sporne odluke, vraćanju na posao i isplati plaća za određeno razdoblje, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 3. travnja 2009. godine, a apelacija je podnesena 7. travnja 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda.

19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

20. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se, uglavnom, odnose na utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

21. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

22. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u svezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, tj. da je dobio otkaz zato što nije potpisao izjavu da se odriče neisplaćenih doprinosa i naknada za određeno razdoblje zbog čega je diskriminiran, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnost da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravom na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljenim.

23. Apelant navodi i da mu je u postupku povrijeđeno pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu povredu ovog prava sa dijelom tužbenog zahtjeva u kojem je apelant tražio utvrđivanje nezakonitosti otkaza, isplatu naknade, te vraćanje na posao. Sukladno navedenom, Ustavni sud nalazi da je apelacija i u ovom dijelu očito (prima facie) neutemeljena.

Apelacija je preuranjena

24. Dakle, kako je već prethodno konstatirano, apelant se žali i na stavak II presude Vrhovnog suda kojim se odlučivalo o uplati doprinosa za određeno razdoblje i troškovima postupka tako da je predmet u ovom dijelu vraćen na ponovni postupak. Prema prethodno navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

25. Iz navedenog proizlazi da je predmet u dijelu u kojem se odlučivalo o uplati doprinosa za određeno razdoblje i troškovima postupka vraćen Kantonalnim sudu na ponovni postupak, a kako iz dokumentacije ne proizlazi da je postupak u ovom dijelu okončan, slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.

26. Imajući u vidu odredbu članka 16. st. 1, 2. i 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović