Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1107/09 (A. H.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1107/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1107/09, rješavajući apelaciju Abdulaha Here, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Abdulaha Here podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 K 013946 08 Kž od 20. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 K 013946 07 K od 29. februara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Abdulah Hero (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Reuf Zaimović, advokat iz Mostara, podnio je 13. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 K 013946 08 Kž od 20. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 K 013946 07 K od 29. februara 2008. godine
2. Područno tužilaštvo Konjic (u daljnjem tekstu: PT Konjic) je protiv apelanta kao optuženog podiglo optužnicu broj Kt-92/07 od 7. septembra 2007. godine zbog krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:
KZFBiH).
3. Općinski sud je Presudom broj 56 0 K 013946 07 K od 29. februara 2008. godine apelanta proglasio krivim zbog počinjenog krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZFBiH pa mu je, na temelju navedenog zakona, te primjenom odredbe čl. 42, 49, 60. st. 2. i 62. KZFBiH izrečena uslovna osuda, kojom je istovremeno određeno da mu se izrečena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Temeljem člana 78. KZFBiH apelantu je oduzeta lovačka puška oznaka bliže označenih izrekom ove presude.
4. U obrazloženju presude je navedeno da su u toku dokaznog postupka provedeni dokazi optužbe i dokazi odbrane, saslušanjem svjedoka optužbe i odbrane, čitanjem potvrde o privremenom oduzimanju predmeta PU Konjic od 24. juna 2007. godine, čitanjem zapisnika o ispitivanju alkometrom PS Prozor-Rama od 23. juna 2007. godine, čitanjem izvoda iz kaznene evidencije PS Prozor-Rama od 27. jula 2007. godine, na temelju kojih je utvrđeno da se apelant 23. juna 2007. godine u mjestu Here, općina Prozor, ispred obiteljske kuće u alkoholiziranom stanju verbalno sukobio sa bratom Senadom Herom (u daljnjem tekstu: oštećeni), nakon čega je iz svoje kuće donio lovačku pušku koju je repetirao i uperio u oštećenog, zaprijetivši mu da će ga ubiti, da bi nakon toga na isti način i istim riječima prijetio i sestri Melisi Hujdur (u daljnjem tekstu: oštećena). Općinski sud je analizom svih izvedenih dokaza zaključio da je apelant ugrozio sugurnost oštećenih osoba prijetnjama da će napasti na njihov život ili tijelo, čime je počinio krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZFBiH, pa mu je sud, na temelju čl. 42, 49, 60. st. 2. i 62. navedenog zakona, izrekao kaznu kao u izreci presude. U pogledu apelantove vinosti, utvrđeno je da je apelant u cijelosti odgovoran, jer ne postoje okolnosti koje bi isključivale postojanje elemenata krivičnog djela, ni okolnosti koje bi isključivale njegovu krivičnu odgovornost. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije za počinjeno krivično djelo sud je ocijenio stepen apelantove krivične odgovornosti, te olakšavajuće i otežavajuće okolnosti predviđene članom 49. KZFBiH. Od olakšavajućih okolnosti je ocijenio da je apelant neosuđivan, lošeg imovnog stanja, da je oženjen i otac dvoje djece, a od otežavajućih okolnosti našao je da je apelant oštećenim prijetio lovačkom puškom, pa je na kraju zaključio da u konkretnom slučaju izvršenje kazne nije nužno i da će se samim upozorenjem uz prijetnju kazne moći ostvariti svrha kažnjavanja iz osnova odredbe člana 42. KZFBiH.
5. Kantonalni sud je Presudom broj 56 0 K 013946 08 Kž od 20. januara 2009. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv Presude Općinskog suda od 29. februara 2008. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao jasne i potpune razloge za zaključak o tome da je apelant u alkoholiziranom stanju vikao i psovao oštećene, prijeteći im da će ih ubiti, te da je uvjerenje ovog suda zasnovano na detaljima koji su logični i međusobno saglasni iskazima svjedoka i optužbe i odbrane, odnosno koji iskazima svjedoka odbrane nisu dovedeni u sumnju. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud dao pravilnu i zakonitu ocjenu svih izvedenih dokaza na kojima je utemeljio svoju odluku, dakle, ocjenjujući sve dokaze pojedinačno i dovođenjem u međusobnu vezu. Osim toga, ovaj sud je ukazao da su stranke dužne izvoditi dokaze na samo na okolnosti svojih navoda nego i dokaze kojima bi pobijale ili dovodile u sumnju dokaze suprotne strane, jasno istakavši da u dvostranačkom sistemu dokazivanja dokaze izvodi i tužilačka strana i odbrana, te da je izuzetno dozvoljeno da dokaze može izvoditi sud. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud dao jasne, precizne i uvjerljive razloge i obrazloženje svih izvedenih dokaza na način kako je to propisano odredbama ZKPFBiH, koje kao takve prihvata i ovaj sud. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane apelantove navode koji u konkretnom slučaju žalbom pobija odluku prvostepenog suda o mjeri sigurnosti - oduzimanja lovačke puške prema članu 78. KZFBiH, smatrajući da nije bilo uslova da se ona izrekne, jer tužitelj nije predložio njeno izricanje i jer nije bilo dokazano da je ona upotrijebljena za izvršenje krivičnog djela, navodeći da je sud dužan izreći navedenu mjeru, kada su za to ispunjeni zakonski uslovi, čak i u slučajevima kada za izricanje takve mjere nema prijedloga stranke. Kantonalni sud je, dalje, konstatovao da, pošto apelant nije izjavio žalbu u vezi sa izrečenom krivičnom sankcijom koja mu je kao optuženom izrečena, sud je na osnovu obaveze iz člana 323. ZKPFBiH apelantovu žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog ispitao i u tom dijelu odbio kao neosnovanu, zaključivši da je prvostepeni sud, na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, pravilno utvrdio visinu kazne u okviru izrečene uslovne osude, te da je pravilno odredio rok provjeravanja na osnovu pravilno utvrđenih olakšavajućih i otežavajućih okolnosti.
6. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi sa povredom ovog prava apelant je istakao pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, te smatra da mu je u predmetnom postupku na taj način povrijeđeno pravo na jednakost stranaka u postupku, navodeći da sudovi nisu sa jednakom pažnjom ocijenili iskaze odbrane, da su poklonili vjeru iskazima oštećenih, a da su iskazi odbrane u suprotnosti sa iskazima oštećenih. Ističe da su sudovi dužni da sa jedanakom pažnjom ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete optuženog, tako i one koje mu idu u korist.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, te pogrešne ocjene dokaza i s tim u vezi smatra da mu je povrijeđeno pravo na jednakopravnost stranaka u postupku.
10. U pogledu navoda apelacije koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava u vezi sa ocjenom dokaza, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).
11. U vezi sa apelantovim navodima da mu je u predmetnom postupku povrijeđena jednakost stranaka u postupku jer je sud poklonio vjeru iskazima oštećenih, Ustavni sud, na temelju stanja spisa prvostepenog suda, zapaža da je Općinski sud u dokaznom postupku sa jednakom pažnjom proveo dokaze optužbe i dokaze odbrane, izvršio analizu i ocjenu svakog dokaza posebno i u međusobnoj vezi, te nakon toga izveo zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti za izvršenje krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZFBiH. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Kantonalni sud, obrazlažući ovaj apelantov žalbeni navod istakao da u dvostranačkom sistemu dokazivanja dokaze izvodi tužilačka strana i odbrana, te da je izuzetno dozvoljeno da dokaze može izvoditi sud. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u presudi dao jasne, precizne i uvjerljive razloge i obrazloženje svih izvedenih dokaza na način kako je propisano odredbama ZKPFBiH, pa ih kao takve i ovaj sud prihvata.
12. Ustavni sud, takođe, smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović