Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1153/09 (A. J.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat stana
  • Član porodičnog domaćinstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1153/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. studenog 2011. godine, u predmetu broj AP 1153/09, rješavajući apelaciju Ane Jerković, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ane Jerković podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 033636 09 Gž od 29. siječnja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 033636 02 P od 31. listopada 2008. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ana Jerković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Zoran Butorac, odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 14. travnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 033636 09 Gž od 29. siječnja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 033636 02 P od 31. listopada 2008. godine.

2. Apelantica je 25. lipnja 2002. godine pokrenula parnični postupak protiv Grada Banjaluka kao prvotuženog (u daljnjem tekstu: prvotuženi), D.G. kao drugotuženog (u daljnjem tekstu: drugotuženi), Zavoda za izgradnju Banjaluka kao trećetuženog (u daljnjem tekstu: trećetuženi) i V.G. kao četvrtotužene (u daljnjem tekstu: četvrtotužena) radi utvrđenja da je valjan ugovor o korištenju stana koji se nalazi u Ul. Talijanskog bataljona Mateoti broj 12 u Banjaluci (u daljnjem tekstu: sporni stan) od 1. prosinca 1966. godine između pravnog prednika apelantice (apelanticin suprug) i Stambenog poduzeća Banjaluka (u daljnjem tekstu: ugovor o korištenju spornog stana), te da je ništav ugovor o otkupu spornog stana između prvotuženog, drugotuženog i četvrtotužene od 25. lipnja 2002. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o otkupu). Također, istim tužbenim zahtjevom apelantica je tražila da se naloži drugotuženom i četvrtotuženoj da se isele iz spornog stana i predaju apelantici sporni stan u posjed.

3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 0336336 02 P od 31. listopada 2008. godine u cijelosti je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, a apelantica obvezana da prvotuženom, drugotuženom i četvrtotuženoj naknadi troškove postupka, u izreci presude precizirani iznosi, dok je odbijen dio zahtjeva drugotuženog i četvrtotužene na ime troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nesporno da je apelanticin pravni prednik sa Stambenim poduzećem Banjaluka zaključio ugovor o korištenju spornog stana, da je prvotuženi davatelj spornog stana na korištenje, da je pravni prednik apelantice bio nositelj stanarskog prava na spornom stanu, da je zajedno sa apelanticom živio u spornom stanu, te da su sporni stan napustili u ratnim okolnostima. Dalje, da apelanticin pravni prednik, odnosno apelantica, niti bilo koji član domaćinstva nisu podnijeli zahtjev za povrat spornog stana do 19. travnja 2000. godine koji je propisan kao krajnji rok za podnošenje zahtjeva. Dalje, da u konkretnom slučaju nisu presudne odredbe Zakona o stambenim odnosima, nego Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02 i 39/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) koji je lex specialis za konkretan slučaj. Budući da niti pravni prednik, niti apelantica, niti bilo koji član obiteljskog domaćinstva nisu podnijeli zahtjev za povrat spornog stana u smislu Zakona o prestanku primjene, niti na bilo koji način predviđen u točki 24. Uputstva Visokog predstavnika za BiH o primjeni Zakona o dodatnim izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene i Zakona o prestanku primjene u njegovom dopunjenom obliku („Službeni glasnik RS“ broj 31/99), a da je apelantica podnijela tužbu 25. lipnja 2002. godine po proteku propisanih rokova, pravnom predniku apelantice, a i apelantici je, u smislu članka 16. stavak 2. Zakona o prestanku primjene, prestalo stanarsko pravo. Kako u momentu podnošenja tužbe niti pravni prednik apelantice, niti apelantica više nisu bili nositelji stanarskog prava, to nisu legitimirani za podnošenje zahtjeva za predaju spornog stana u posjed.

4. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 033636 09 Gž od 29. siječnja 2009. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je sporni stan napušten 1994. godine, u ratnom periodu, odnosno u periodu od 30. travnja 1991. godine do 19. prosinca 1998. godine u kojem se primjenjuje Zakon o prestanku primjene, da je odredbama članka 16. stavak 1. istog zakona bilo propisano da se zahtjev za vraćanje stana u posjed mogao podnijeti u roku od šest mjeseci od dana njegovog stupanja na snagu (stupio na snagu 19. prosinca 1998. godine), da je ovaj rok produljen Odlukom Visokog predstavnika od 15. lipnja 1999. godine na 12 mjeseci, odnosno da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene produljen na 16 mjeseci, tako da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva bio 19. travnja 2000. godine. Dalje, da je odredbama istog članka stavak 2. propisano da, ukoliko nositelj stanarskog prava ne podnese zahtjev u navedenom roku nadležnom organu, stanarsko pravo mu prestaje. Kako niti apelantica, niti njen pravni prednik do 19. travnja 2000. godine nisu podnijeli zahtjev za povrat spornog stana, istekom tog roka pravnom predniku apelantice prestalo je stanarsko pravo na spornom stanu, a samim tim i pravno djejstvo ugovora o korištenju spornog stana. Zbog navedenog, niti apelantica nema mogućnost da pravo na sporni stan izvodi iz takvog ugovora, tako da je izgubila aktivnu legitimaciju da traži predaju u posjed spornog stana.

5. U odnosu na apelanticine navode da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na dom, Okružni sud je istakao da je apelantici omogućeno da podnese tužbu, da se o tužbi tijekom postupka raspravlja, te da se protiv prvostupanjske odluke izjavi pravni lijek. Dalje, da je donošenjem Zakona o prestanku primjene vlasnicima imovine i nositeljima stanarskog prava na stanovima koje su napustili tijekom rata omogućeno pravo na povrat imovine, te da ograničenje rokova za podnošenje zahtjeva predstavlja opravdanu potrebu radi osiguranja načela pravne sigurnosti i sprečavanja eventualne nemarnosti i zlouporabe prava građana. Dalje, da je svim ali, kako je apelantica propustila u propisanom roku podnijeti zahtjev, to se sporni stan više ne može tretirati kao njen dom.

6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica ističe da su presude utemeljene na povredi Europske konvencije, da se njeno stečeno pravo ne može ukidati sudskom odlukom niti zakonom, da „Ustav BiH… garantira svakom građaninu na poštivanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja…, te da je Ustavni sud zauzeo stanovište da se članak. 8. Europske konvencije primjenjuje na stanove na kojima postoji stanarsko pravo i da se takvi stanovi smatraju imovinom u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju“. Apelantica je zatražila da se utvrdi povreda prava na dom, da se ukinu pobijane odluke, da se utvrdi da je ugovor o korištenju spornog stana pravovaljan, te da se drugotuženi i četvrtotužena isele iz spornog stana.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U svezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu koji se odnose isključivo na to da su sudovi pogrešno ukinuli njeno stečeno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom ili pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, prava na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 8. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1153/09 (A. J.) | Sudska praksa | Aktio