Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1162/09 (H. H.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1162/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1162/09, rješavajući apelaciju Hasana Hasagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Hasagića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-
08-000 403 od 4. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 041-0-P-06-000 214 od 5. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasan Hasagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog podnio je 17. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 403 od 4. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-P-06-000 214 od 5. novembra 2007. godine.
2. Općinski sud je Presudom broj 041-0-P-06-000 214 od 5. novembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 403 od 4. februara 2009. godine, obavezao apelanta da Općini Visoko (u daljnjem tekstu: tužilac) isplati na ime zakupnine za poslovni prostor označeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 13. aprila 2006. godine pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je istaknuto da je utvrđeno da je između apelanta i tužioca zaključen ugovor o zakupu poslovnog prostora 30. decembra 1998. godine za period od 1. januara 1998. godine do 31. decembra 1999. godine. S tim u vezi, ukazano je da je članom 33. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (u daljnjem tekstu: Zakon o zakupu) regulirano da se ugovor o zakupu zaključen na određeno vrijeme smatra prešutno obnovljenim na neodređeno vrijeme ako zakupac i poslije ugovorenog vremena nastavi da koristi poslovni prostor a zakupodavac se tome ne protivi. S obzirom na to da je apelant izjavio da je do prije dva mjeseca, kada je prostor vratio tužiocu, u njemu držao alat i ključeve od prostora, zaključeno je da je apelant držao u posjedu poslovni prostor i nakon isteka ugovorenog vremena zakupa, odnosno da je ugovor o zakupu zaključen na određeno vrijeme prešutno obnovljen na ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme. Dalje, ukazano je da je članom 19. Zakona o zakupu regulirano da je zakupac dužan plaćati zakupninu u vrijeme određeno ugovorom, a članom 14. istog zakona da je zakupodavac dužan predati u zakup poslovni prostor u stanju u kojem se može koristiti za svrhu određenu ugovorom i u tom stanju održavati, odnosno članom 15. da ako zakupodavac ne preda zakupcu poslovni prostor u stanju u kojem je bio dužan, da zakupac ima pravo da odustane od ugovora ili da traži razmjerno sniženje zakupnine ili da na teret zakupodavca dovede poslovni prostor u ispravno stanje. Na temelju iskaza apelanta i tužioca, utvrđeno je da predmetni poslovni prostor prije zaključivanja ugovora iz 1998. godine nije omogućavao da se u njemu obavlja djelatnost zbog koje je i zakupljen. Međutim, apelant je u svom iskazu potvrdio da nije iskoristio mogućnosti iz člana 15. Zakona o zakupu s obzirom na to da se tužiocu obraćao samo usmeno, da mu nije ostavio primjereni rok da otkloni štetu, da nije odustao od ugovora, te najzad da nije tražio umanjenje zakupnine ili izvršio opravku na tužiočev teret. Neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da je na ime zakupnine tužiocu uplatio iznos od 3.000,00 KM, a na osnovu dogovora sa tužiocem da se ova sredstva iskoriste za popravku poslovnog prostora, zbog toga što apelant ničim nije dokazao navedenu tvrdnju.
3. Kantonalni sud je još istakao da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant u spornom periodu imao ključeve od poslovnog prostora i da je u njemu držao svoj alat, pa da činjenica da poslovni prostor nije korišten za svrhu za koju je iznajmljen nije od utjecaja na apelantovu obavezu u pogledu zakupnine. S tim u vezi, ukazano je da je osnovna obaveza zakupoprimca, a kakvo svojstvo je imao apelant u spornom odnosu, plaćanje zakupnine, kako je izričito propisano članom
19. Zakona o zakupu, te da ispunjenje ove obaveze nije ničim uvjetovano, a na što upućuje i član 20. navedenog zakona koji regulira pravo zakupoprimca da koristi iznajmljeni prostor ali ne i obavezu da to mora činiti.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je osporenim presudama, a suprotno zakonu, obavezan na plaćanje zakupnine. U prilog tome ističe da je tužilac propustio da mu stavi na raspolaganje poslovni prostor u ispravnom stanju, a zbog čega ga nije mogao ni koristiti. S obzirom na to da tužilac nije ispunio svoju obavezu, apelant smatra da ni on nije mogao biti obavezan na ispunjenje svoje obaveze, tj. plaćanje zakupnine za poslovni prostor koji nije koristio. Apelant smatra da je njegovo obavezivanje na plaćanje zakupnine protivno članu
15. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno načelu jednake vrijednosti.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno.
8. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović