Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1172/09 (JP „Komunalno Brčko“ Brčko)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1172/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP-1172/09, rješavajući apelaciju JP „Komunalno Brčko“ Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP „Komunalno Brčko“ Brčko podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta broj 097-0-Gž-09-000198 od 5. februara 2009. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta broj 096-0-P-08-000276 od 21. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP „Komunalno Brčko“ Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je, 20. aprila 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-09-000198 od 5. februara 2009. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-P-08-000276 od 21. novembra 2008. godine.

2. Osnovni sud je rješenjem broj 096-0-P-08-000276 od 21. novembra 2008. godine, a koje je potvrđeno rješenjem Apelacionog suda broj 097-0-Gž-09-000198 od 5. februara 2009. godine utvrdio da je apelant smetao Z.Đ., S.T., G.L., L.M., J.P. i R.S. svi iz Brčkog (u daljnjem tekstu: tužitelji) u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu korištenja vode iz gradskog vodovoda u stambeno-poslovnoj zgradi na navedenoj adresi time što je od strane službenog lica apelanta navedenog dana iz šahta koji se nalazi u dvorištu zgrade demontiran i odnesen vodomjer i isključeno napajanje zgrade vodom. Apelantu je naloženo da u roku od 24 časa vrati vodomjer u šaht u dvorištu zgrade i omogući napajanje vodom iz gradskog vodovoda, te da se ubuduće uzdrži od ovakvog ili sličnog smetanja pod prijetnjom prinudnog izvršenja i izricanja novčane kazne. U provedenom postupku nesporno je utvrđeno da su tužitelji bili u mirnom i faktičkom posjedu i korištenju vode iz gradskog vodovoda sve do označenog datuma, kada su apelantovi zaposlenici, kao ovlaštena službena lica iz šahta demontirali i odnijeli vodovodni priključak sa vodomjerom i time isključili napajanje vodom stambeno-poslovne zgrade i tužitelja. Neosnovanim i bez značaja za rješenje konkretne stari su ocijenjeni apelantovi navodi da je demontaža vodovodnog priključka sa vodomjerom izvršena zbog neizmirenog duga za utrošenu vodu od strane D.D. a koji se u predmetnoj tužbi i ne pojavljuje kao tužitelj, kao i da tužitelji ne postoje kao aktivno legitimisana lica jer ih ne vodi u svojoj službenoj evidenciji kao obveznike plaćanja naknade za vodu. U vezi s tim je ukazano da su u konkretnom postupku raspravlja samo o posljednjem stanju posjeda i nastalog smetanja, a ne o pravu na posjed, pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda, te eventualnom pravu na naknadu štete jer ova pitanja mogu biti predmet utvrđenja samo u nekom drugom parničnom postupku. Nadalje, ukazano je da su tužitelji ostali bez vode iz javne vodovodne mreže i da tuženi nije bio ovlašten da im isključi vodu bez obzira na tehničku izvedbu vodovodnog sistema. Najzad, ukazano je da apelant ima opravdani interes da od D.D. izvrši naplatu za utrošenu vodu iz javnog vodosnadbijevanja ali regulisanje ovog opravdanog interesa između apelanta i D.D. ne može biti takvo da se povrjeđuju zakonom zaštićeni interesi tužitelja, te da ne može biti od uticaja na obavezu suda da pruža posjedovnu zaštitu bez obzira da li je smetanje posjeda u bilo kakvom društvenom, javnom ili sličnom interesu. Na temelju navedenog a shodno članu 441. Zakona o parničnom postupku, a u vezi sa članom 122. stav 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Osnovni sud je utvrdio smetanje posjeda.

3. Apelacioni sud je još istakao da u konkretnom slučaju nisu primjenjive odredbe Zakona o komunalnim djelatnostima na koje je apelant ukazivao i u prvostepenom postupku i u žalbi jer iz podataka u spisu ne proizlazi da je na priključak korisnika D.D. priključen novi objekat (stambeno-poslovni objekat u kom tužitelji imaju stambeno-poslovne prostore), već se radi o istoj stambeno-poslovnoj zgradi u kojoj je kao korisnik evidentiran D.D. a tužitelji nisu dobili pismene opomene o tome da korisnik D.D. ima neizmireni dug prema apelantu, kao i da u spisu ne postoji dokaz da je apelant tražio naplatu duga od D.D.

4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Po apelantovom mišljenju redovni sudovi su krajnje proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava o posjedovnoj zaštiti. U vezi s tim apelant ističe da su sudovi potpuno zanemarili da je utvrđeno kao nesporno da on nije znao da skidanjem vodomjera onemogućuje dotok vode tužiteljima jer nije ni znao da oni postoje pošto su se ilegalno priključili i bespravno koristili vodu iz gradskog vodovoda, da je isključenje vode preduzeto na temelju zakona jer korisnik D.D. nije izmirio svoje zakonske obaveze, te da su tužitelji ilegalnim priključenjem na vodovod imali namjeru da pribave protipravnu imovinsku korist, pa su kao takvi nesavjesni posjednici i ne mogu uživati posjedovnu zaštitu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je apelant javno preduzeće i, kao takav, nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine. U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je osim navedenog zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u suštini se svode na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu prava na pravično suđenje, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljn ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1172/09 (JP „Komunalno Brčko“ Brčko) | Sudska praksa | Aktio