Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1180/09 (D. K.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1180/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1180/09, rješavajući apelaciju Džemala Kurspahića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džemala Kurspahića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-0001499 od 20. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Džemal Kurspahić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Njemačke, Essen, Rahmdoermerstr 1. kojeg zastupaju Sabina i Veljko Nikolić, advokati iz Sarajeva, podnio je 20. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-
0001499 od 20. januara 2009. godine.
2. Apelant je 20. maja 2002. godine podnio tužbu protiv tuženog „Triglav BH osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. Predmetnom tužbom je predložio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade materijalne štete na vozilu havarisanom u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila 4. aprila 1999. godine u Sarajevu, krivicom vozača vozila marke Volskwagen Jetta, kojim je upravljao Mustafa Leleta, isplati izos od 15.531,19 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe i uz naknadu troškova postupka. Visinu štete na vozilu apelant je utvrdio procjenom Stručnog biroa za motorna vozila „Blazek“ u Njemačkoj (u daljnjem tekstu: Stučni biro iz Njemačke) od 21. maja 1999. godine, kao ovlaštenog pravnog subjekta za procjenu štete na vozilima marke Mercedes benz, kojom procjenom je utvrđeno da šteta na apelantovom vozilu iznosi 14.353,63 KM, uvećana za troškove izrade procjene (ekspertize) u iznosu od 975,56 KM i troškove prevoda u iznosu od 200,00 KM. Apelant tvrdi da se odgovornost tuženog u konkretnom slučaju temelji na odredbi člana 52. stav 1. Zakona o osiguranju imovine i lica.
3. Presudom Općinskog suda broj P-1166/02-A od 17. juna 2005. godine tuženi je obavezan da isplati apelantu iznos od 15.531,19 KM na ime naknade materijalne štete, uz zakonsku zateznu kamatu počev od 20. maja 2002. godine, i da mu naknadi troškova parničnog postupka u iznosu od 3.768,00 KM.
4. U obrazloženju prvostepene presude navedeno je da taj sud nakon ocjene svih provedenih dokaza pojedinačno i u njihovom međusobnom odnosu odlučio kao u izreci presude primjenom člana
8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Sud je na temelju nalaza vještaka saobraćajne struke Osmana Lindova iz novembra 2004. godine, koji je konstatovao da je Stručni biro iz Njemačke pravilno procjenio štetu nastalu na vozilu apelanta marke mercedes, jer je procjena štete zasnovana na kataloškoj vrijednosti ovog vozila koja iznosi 65.753,00 KM. Ovo je kataloška vrijednost koja se primjenjuje u Hrvatskoj i koju je Stručni biro uzeo kao osnov za procjenu štete na vozilu apelanta, jer u Bosni i Herecegovini ne postoji nacionalni registar cijena vozila. Vještačenjem je takođe utvrđeno da se u konkretnom slučaju na vozilu apelanta ne radi o totalnoj šteti, da šteta na vozilu apelanta iznosi 14.353,63 KM, da je apelant imao troškove na izradi stručne ekspertize u iznosu od 976,56 KM i troškove na ime prevoda u iznosu od 200,00 KM, što ukupno iznosi 15.531,19 KM a što u osnovi predstavlja osnovano potraživanje apelanta, kojim iznosom bi se šteta na vozilu otklonila i vozilo dovelo u prvobitno stanje a što proizilazi iz odredbe člana 185. stav 1. Zakona o obligacionom odnosu (u daljnjem tekstu: ZOO). Prema tome Općinski sud je prvenstveno cijeneći nalaz vještaka zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti osnovan, pa je primjenom člana 190. ZOO a u vezi sa članom 82. Zakona o osiguranju imovine i lica obavezao tuženog da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 15.531,19 KM. Odluku o kamatama Općinski sud je donio na temelju odredbe člana 277. stav 1. ZPP-a, dok je odluku o troškovima parničnog postupka donio na osnovu člana 386. stav 2. ZPP-a.
5. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-2477/05 od 8. juna 2007. godine, žalbu tuženog djelimično uvažio i presudu Općinskog suda broj P-1166/02-A u odluci o zateznim kamatama preinačio, tako da zatezna kamata na iznos od 14.353,63 KM teče od 17. juna 2005. godine, a da na iznos od 1.145,56 KM teče od 20. maja 2002. godine, dok je u ostalom dijelu žalbu tuženog odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je tuženi blagovremeno izjavljenom žalbom osporavao prvostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da je i u prvostepenom postuku isticao istovjetan prigovor zastare predmetnog potraživanja, jer se saobraćajna nesreća dogodila 4. aprila 1999. godine a da je tužba podnesena sudu 20. maja 2002. godine, što znači da je proteklo tri godine od kada je apelant saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo. Stoga, tuženi smatra pogrešnim zaključak prvostepenog suda da je apelant za štetu saznao tek nakon izvršene procjene Stručnog biroa iz Njemačke, 21. maja 1999. godine. Kantonalni sud je ispitujući pravilnost prvostepene presude u granicama žalbenih navoda tuženog i postupajući prema odredbi člana 221. ZPP-a zaključio da je žalba tuženog osnovana u dijelu kojim osporava presudu prvostepenog suda u odluci o zateznim kamatama, u skladu sa kojom odlukom je utvrđeno da ove kamate teku od 20. maja 2002. godine, tj. od dana podnošenja tužbe, dok je u ostalom dijelu zaključio da je žalba tuženog neosnovana. Naime, na temelju stanja spisa predmeta prvostepenog suda Kantonalni sud je utvrdio da se saobraćajna nesreća dogodila 4. aprila 1999. godine, i da je istog dana od strane Kantona Sarajevo Policijske uprave Ilidža sačinjena službena zabilješka o izvršenom uviđaju saobraćajne nezgode sa opisom oštećenja na vozilima učesnika nesreće, pa prema tome za apelanta je tog dana uzrokovana šteta na vozilu, a po ocjeni suda za parnične stranke je sporno da li je početak zastrjelosti vezan za tu činjenicu. Po ocjeni ovog suda nije sporno da je apelantu načinjena šteta na vozilu, i da je tuženi obavezan da apelantu na oštećenom vozilu uspostavi stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, međutim takođe je utvrđeno da do donošenja prvostepene odluke suda apelantu šteta nije nadoknađena, a apelant takođe nije dokazao da je sam otklonio nastalu štetu. Apelant je dokazao da je dao da se izvrši procjena oštećenja vozila i vještačenjem je utvrđena šteta na vozilu u iznosu od 14.353,63 KM, međutim Kantonalni sud smatra da se tako utvrđena šteta, bez drugih dokaza cijeni prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke u smislu člana 189. stav 2. ZOO, zbog čega je ocijenio da se dosuđivanjem naknade štete prema cijenama u vrijeme donošenje sudske odluke uspostavlja pređašnje stanje, jer samo dosuđenim iznosom apelant može izvršiti popravku oštećenog vozila, zbog čega takođe smatra pogrešnim i zaključak prvostepenog suda u pogledu dosuđene kamate, jer apelant iz navedenog razloga na dosuđeni iznos naknade nije mogao tražiti kamatu od dana podnošenja tužbe, jer bi se na taj način naknada dvostruko valorizovala-i kroz cijenu oštećene stvari u vrijeme donošenja sudske odluke, i putem kamate. Prema tome, Kantonalni sud je visinu naknade na ime materijalne štete koja pripada apelantu utvrdio prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, kao i da mu na taj iznos pripada i zatezna kamata od dana donošenja odluke suda, pri čemu za tok kamata nije odlučna okolnost da je visina naknade utvrđena prije donošenja prvostepene presude. Kantonalni sud je takođe utvrdio da je apelant u dokaznom postupku, fakturama dokazao da je prije podnošenja tužbe imao i troškove stručne ekspertize u iznosu od 975,56 KM i troškove na ime prevoda u iznosu od 200,00 KM, i da su ovi troškovi nastali povodom postupka koji čine parnične troškove u smislu člana 383. stav 1. ZPP-a, pa je zaključio da apelantu na takve troškove pripadaju zatezne kamate kako je to i tražio tužbenim zahtjevom, tj. od dana podnošenja tužbe. Na kraju Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo u dijelu koji se odnosi na početak toka zatezne kamate na ime naknade za nastalu materijalnu štetu, pa je na osnovu člana 229. tačka 4. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
7. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-0001499 od 20. januara 2009. godine, reviziju tuženog uvažio, obje nižestepene presude preinačio i apelanta je odbio sa tužbenim zahtjevom. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove revizijskog postupka u iznosu od 931,86. KM.
8. Vrhovni sud je naveo da tuženi izjavio reviziju protiv presude Kantonalnog suda zbog zbog pogrešne primjene materijalnog prava, koja je po ocjeni tog suda osnovana. Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo kada su udovoljili tužbenom zahtjevu apelanta, i da su pogrešno postupili kada su odbili kao neosnovan prigovor tuženog o zastari predmetnog potraživanja, pogrešnom primjenom člana 376. stav 1. ZOO, kojim je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, nalazeći da je apelant za štetu saznao tek 21. maja 1999. godine kada je izvršena ekspertiza, tj, procjena oštećenih dijelova vozila apelanta u Njemačkoj, zaključivši da od tog datuma teče rok zastare, koji po nižestepenim sudovima nije nastupio budući da je tužba podnesena 20. maja 2002. godine. Vrhovni sud nalazi pogrešnim ovakav stav nižestepenih sudova, jer naknada pričinjene štete prema citiranoj odredbi zakona je uslovljena ispunjenjem dvaju kumulativno ispunjenih činjenica; saznanje oštećenog za štetu i saznanje oštećenog za lice koje je štetu učinilo. Iz utvrđenog činjeničnog stanja, kao iz dokaza provedenih u nižestepenom postupku, proizilazi da je apelant u trenutku nastanka štetnog događaja imao saznanja o ove dvije činjenice, za štetu i za osobu koja je štetu počinila, a što proizilazi i iz službene zabilješke o nezgodi Policijske uprave Ilidža. Pri tome Vrhovni sud podsjeća da za saznanje o šteti nije odlučno iz razloga što tada (u trenutku štetnog događaja) nije procjenom utvrđen potpuni i konačni novčani iznos štete, već da je dovoljno samo saznanje o materijalnoj šteti. Dakle, apelant je po ocjeni ovog suda u momentu kada se saobraćajna nesreća desila 4. aprila 1999. godine znao i za štetu i za učinioca, pa da od tada što je suprotno pravnom stavu nižestepenih sudova počinje teći subjektivni rok zastarjelosti, i jer je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 20. maja 2002. godine, pa je po ocjeni Vrhovnog suda protekao rok od 3 godine u kome je po već citiranom članu 376. stav 1. ZOO apelant mogao potraživati naknadu prouzrokovane štete. Prema tome, Vrhovni sud je ocijeni osnovanim prigovor tuženog o pogrešnoj primjeni materijalnog prava vezno za zastarjelosti predmetnog potraživanja, te je odlučio kao u izreci presude. Osim toga, budući da apelant nije uspio sa revizijom u predmetnom postupku pred Vrhovnim sudom, to je postupajući prema odredbi člana 368. stav 1. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
9. Apelant se žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Vrhovnog suda, cijeneći da u skladu sa sudskom praksom član 376 ZOO, ne podrazumijeva samo saznanje oštećenog o prostoj okolnosti nastanka štete, već i njegovo saznanje o podacima odlučnim za opredjeljivanje zahtjeva za naknadu štete tj. visinu učinjene štete, zbog čega ako oštećenom zbog objektivnih razloga ti podaci ne stoje na raspolaganju, zastarijevanje ne počinje teći, jer bez tog saznanja oštećeni ne može postaviti zahtjev za naknadu štete. Stoga ističe da je imajući u vidu navedenos osporenom presudom doveden u pravno nesiguran položaj
10. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03), u relevantnom dijelu, glasi:
Član 376. stav 1. (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se zasnivaju na tvrdnjama o netačno utvrđenom činjeničnog stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je zastarjelo apelantovo potraživanje naknade štete, te da li su u vezi s navedenim relevantni zakonski propisi pravilno primjenjeni. U vezi s tim, Ustavni sud sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).
15. Također, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi već citiranu odluku AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
16. Dovodeći prethodni stav u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud, u skladu sa odredbama ZOO-a utvrdio da prema odredbi člana 376. stav 1. istog zakona, šteta zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo, tj. u kojem roku je apelant mogao potraživati naknadu na ime prouzrokovane štete, kako je to Vrhovni sud nesporno i utvrdio. Za ovakav svoj zaključak Vrhovni sud je dao detaljno obrazloženje koje Ustavnom sudu ni u jednom segmentu ne djeluje proizvoljno, jer iz činjeničnog utvrđenja nesporno proizilazi da je apelant u trenutku nastanka štetnog događaja 4. aprila 1999. godine imao saznanja i za štetu i za lice koje mu je štetu počinilo, a što je konstatovano i službenom zabilješkom Kantona Sarajevo, Policijske uprave Ilidža, o nezgodi i o izvršenom uviđaju saobraćajne nezgode sa opisom oštećenja na vozilima učesnika nesreće. Pri tome, Ustavni sud takođe podsjeća da zakon ne predviđa mogućnost početka računanja zastarnog roka od dana procjene visine materijalne štete već isključivo, kako je to već rečeno, od dana saznanja za učinjenu štetu i štetnika.
17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen. Vrhovni sud je detaljno obrazložio svoju odluku, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoje postupanje i odluku u kontekstu revizionih navoda apelanta. Apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
18. Prema tome, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničeg što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje kršenja navedenog prava koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Apelant povredu prava na imovinu vidi i u činjenici da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U pogledu ovog apelacionog navoda, Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje u kontekstu razmatranja navodne povrede prava na pravično suđenje, pa slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović