Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1211/09 (J. P. i A. Z.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1211/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. studenoga 2011. godine, u predmetu broj AP 1211/09, rješavajući apelaciju Jele Pinjuh i Anđe Zovko, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jele Pinjuh i Anđe Zovkopodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001559 od 10. veljače 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-07-000 264 od 18. srpnja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-53/04 od 17. studenoga 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Jela Pinjuh i Anđa Zovko (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Širokog Brijega, koje zastupa Zajednički odvjetnički ured «Sesar-Ćurić-Miletić» iz Mostara, podnijele su 21. travnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-

001559 od 10. veljače 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-07-000 264 od 18. srpnja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-53/04 od 17. studenoga 2006. godine.

2. Općinski sud je Presudom broj P-53/04 od 17. studenoga 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-07-000 264 od 18. srpnja 2007. godine, odbio tužbeni zahtjev apelantica da se utvrdi da su one suvlasnice sa po 1/36 dijela na nekretninama bliže označenim u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne parcele), pa da se slijedom toga tuženom EKOTRADE d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tuženi) naloži da poruši izvedene građevinske radove na spornim parcelama, te da uspostavi stanje kakvo je bilo prije otpočinjanja radova i apelanticama osigura nesmetano korištenje predmetnih nekretnina. Istom presudom usvojen je protutužbeni zahtjev tuženog pa je utvrđeno da je on vlasnik i posjednik spornih parcela, te je apelanticama naloženo da mu priznaju pravo, izdaju tabularnu ispravu podobnu za upis njegovog prava vlasništva na 1/36 dijela spornih nekretnina, a u suprotnom da ova presuda zamjenjuje takvu ispravu. U obrazloženju presude je istaknuto da je na temelju dokaza provedenih na glavnoj raspravi utvrđeno da su apelantice u zemljišnim knjigama upisane kao suvlasnice na spornim nekretninama sa dijelom 1/36, a tuženi sa dijelom 1/27, da je J.S. naslijedila sporne nekretnine od supruga Jo.S., da je ugovorom o izdržavanju F.S. postao vlasnik i posjednik svih nekretnina pa i spornih, da su sporne nekretnine nakon aviosnimanja (1970. godine) i javnog izlaganja katastra (1974. godine) u posjedu F.S. sa dijelom 1/1, da su sporne nekretnine ugovorom o poklonu prenijete na B.S. i u njegovom posjedu su sa dijelom 1/1, da su sporne nekretnine ugovorom o prodaji prepisane na I.S. i u njegovom posjedu su sa dijelom 1/1, te da su ugovorom o prodaji iz 2003. godine predmetne nekretnine prepisane na tuženog i u njegovom posjedu sa dijelom 1/1. Shodno navedenom, zaključeno je da je tuženi, odnosno njegovi prednici, u neprekidnom posjedu spornih nekretnina na način da ih obrađuju i ekonomski iskorištavaju u razdoblju od 1965. godine do podnošenja tužbe 9. veljače 2004. godine. Dalje, zaključeno je da su apelantice znale za aviosnimanje i javno izlaganje katastra, da nisu podnosile moguće prigovore na upis i površinu spornih nekretnina, a na temelju čega je zaključeno da su se suglasile sa stanjem u popisnom listu, da nisu koristile sporne nekretnine, niti ometale tuženog u gradnji na spornim nekretninama. U svezi s tim, ukazano je i da su njihovi iskazi na glavnoj raspravi bili neuvjerljivi i dijelom kontradiktorni jer je jedna tvrdila da su gradnju prijavili inspekciji a druga da nisu, a svoje navode nisu mogle potkrijepiti relevantnim dokazima. Na temelju navedenog, zaključeno je da se tuženi, kao i raniji posjednici, nalaze u savjesnom i zakonitom posjedu spornih nekretnina preko dvadeset godina, da je posjed efektivan i stvarno vršen, te da se vrijeme posjeda ranijih posjednika uračunava kasnijim posjednicima, shodno čemu je tuženi dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama, pa je, sukladno čl. 32, 34. i 35. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine FBiH» broj 6/98) tužbeni zahtjev apelantica odbijen a usvojen protutužbeni zahtjev tuženog.

3. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi apelantica, zaključio da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je istakao da su neutemeljeni žalbeni navodi da se savjesnost među srodnicima ne može prihvatiti, te ukazao da se u članku 34. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima govori i o savjesnosti posjeda i kod nasljednika i da vrijeme za dosjelosti počinje teći od trenutka otvaranja nasljeđa, a iz čega proizlazi da savjesnost postoji i među srodnicima.

4. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001559 od 10. veljače 2009. godine odbio kao neutemeljenu reviziju koju su apelantice izjavile protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude je istaknuto da su nižestupanjski sudovi, sukladno članku 77. st. 2. i 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, pravilno zaključili da je posjed pravnih prednika tuženog savjestan i to neovisno o činjenici da su apelantice upisane kao suvlasnice spornih nekretnina u zemljišnoj knjizi. U svezi s tim, ukazano je da se nesavjesnost posjednika kao prepreka za sticanje prava vlasništva dosjelošću ne može izvesti samo iz činjenice da su kao suvlasnici nekretnina upisane i druge osobe, već da je obveza onog tko se na nesavjesnost poziva da to i dokaže, odnosno da nije dovoljno samo poricanje savjesnosti. Dalje, ukazano je da su nižestupanjski sudovi utvrdili da su prednici tuženog od 1965. godine u neprekidnom, isključivom i mirnom posjedu spornih nekretnina, a apelantice, kao ni njihovi pravni prednici, nisu pravnim prednicima tuženog sporili pravo vlasništva i posjeda tih nekretnina, pa ni prilikom izlaganja podataka katastra na javni uvid 1974. godine kao ni prilikom preuzetih radnji građenja 2003. godine. Shodno navedenom, nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je posjed pravnih prednika tuženog bio savjestan bez obzira na činjenicu da su apelantice bile upisane kao suvlasnice spornih nekretnina. Neutemeljenim je ocijenjen revizijski prigovor da su nižestupanjski sudovi pogrešno dali primat katastarskom stanju u odnosu na zemljišnoknjižno stanje, te značaj koji su pripisali činjenici da apelantice nisu imale primjedbi prilikom izlaganja podataka katastra na javni uvid, te je ukazano da su ove činjenice pravilno uzete u obzir kao okolnosti konkretnog slučaja pri ocjeni savjesnosti posjednika. Neutemeljenim je ocijenjen i prigovor da nema mjesta ocjeni savjesnosti između bliskih srodnika, te ukazano da, sukladno članku 34. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, nasljednik postaje savjestan posjednik od trenutka otvaranja nasljeđa i kada je ostavitelj bio nesavjestan posjednik, a nasljednik to nije znao niti je mogao znati. Najzad, revizijski navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenice koje se tiču historijata upisa katastarskog stanja posjeda na spornim nekretninama, te sadržaja Rješenja o nasljeđivanju broj O-127/65 i O-134/97 ocijenjeni su kao navodi koji se tiču činjeničnog stanja koji u revizijskom postupku nisu relevantni.

5. Apelantice smatraju da su im pobijanim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantice smatraju da su redoviti sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U svezi s tim, ukazuju da je pogrešno utvrđeno da je tuženi savjestan posjednik, odnosno da je pogrešno utvrđen historijat upisa katastarskog stanja posjeda na spornim nekretninama. Prema njihovom mišljenju, redoviti sudovi su potpuno zanemarili činjenicu da iz Rješenja o nasljeđivanju broj O-127/65 proizlazi da se njihov otac prihvatio svog djela nasljeđa iza umrlog brata Jo.S., ali da je sud imovinu koja je bila predmet raspravljanja uručio u nasljedstvo supruzi preminulog brata, tj. J.S., sukladno članku 28. tada važećeg Zakona o nasljeđivanju. Dalje, dopunskim rješenjem o nasljeđivanju broj O-134/97 sud je po automatizmu naknadno pronađenu imovinu iza umrlog Jo.S. dodijelio također njegovoj supruzi koja je preminula još 1971. godine. Apelantice smatraju da su redoviti sudovi pobijanim odlukama legalizirali nezakonito rješenje o nasljeđivanju. Dalje, apelantice smatraju neprihvatljivim da su sudovi dali veću pravnu snagu katastarskim knjigama u odnosu na zemljišne knjige, čime su povrijedili materijalno pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U svezi sa navodima apelantica da im je pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeno jer je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1211/09 (J. P. i A. Z.) | Sudska praksa | Aktio