Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1255/09 (PKP „USORA-COMMERC“ d.o.o. Usora)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1255/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. studenog 2011. godine, u predmetu broj AP 1255/09, rješavajući apelaciju PKP „Usora-Commerc“ d.o.o. Usora, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija PKP „Usora- Commerc“ d.o.o. Usora podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Pž-08-000 286 od 28. siječnja 2009. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. PKP „Usora-Commerc“ d.o.o. Usora (u daljnjem tekstu: apelant) iz Usore, kojeg zastupa Martin I. Džido, odvjetnik iz Jelaha, podnio je 24. travnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Pž-08-000 286 od 28. siječnja 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-Ps- 07-0000 41 od 26. rujna 2008. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja „Polokomerc“ d.o.o. Karanovac-Petrovo-Doboj (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se apelant obveže da mu isplati iznos od 4.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu naknadi troškove postupka. Istom presudom obvezan je tužitelj da apelantu isplati na ime troškova postupka iznos od 1.050,00 KM. Obrazlažući razloge za ovakvu odluku, Općinski sud je istakao da je nesporno da su tužitelj kao kupac i apelant kao prodavatelj zaključili usmeni kupoprodajni ugovor za kupovinu kamiona i prikolice, da je tužitelj isplatio dio kupoprodajne cijene u iznosu od 5.000,00 KM i preuzeo kamion koji je vratio, a apelant nije pravio smetnje. Dalje, da su tužitelj i apelant zaključili kupoprodajni ugovor za prikolicu po osnovu fakture od 5. siječnja 2005. godine na kojoj se nalaze potpisi tužitelja i apelanta, da je nakon dva mjeseca apelant vratio iznos od 1.000,00 KM, tako da se tim činom smatra da je kupoprodajna cijena isplaćena. Općinski sud je istakao da, sukladno članku 471. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tužitelj je bio obvezan preuzeti kupljenu prikolicu u sjedištu prodavatelja, a što nije uradio, nego devet mjeseci kasnije opomenom traži povrat novca ističući prigovore skrivenih nedostataka na robi (mislio je da je prikolica proizvedena 1988. godine, a ne 1978. godine), a to što nije pogledao fakturu rizik je koji je sam preuzeo. Općinski sud je dalje naveo da tužitelj nije preuzeo prikolicu, niti je blagovremeno prijavio apelantu eventualni raskid ugovora ili skrivene nedostatke, tako da se nije ponašao shodno dobrim poslovnim običajima, niti sa dužnom pažnjom. Navedeno potvrđuje i to što opomenom nakon jedanaest mjeseci od zaključivanja kupoprodajnog ugovora i osam mjeseci od prijema razlike iznosa od vrijednosti prikolice ističe „uvidom u naše poslovne knjige, vaš dug…iznosi 4.000,00 KM“. Tužitelj je potpisao da je prikolicu primio, a apelant to nije iskoristio, već mu je prikolicu stavio na raspolaganje na temelju članka 471. stavak 2. ZOO, tako da i tekst opomene nije suglasan sa predmetom i dogovorom. S tim u svezi, tužitelj nije dokazao utemeljenost svog potraživanja tako da je odbio njegov tužbeni zahtjev.

3. Odlučujući o žalbi tužitelja, Kantonalni sud donio je Presudu broj 004-0-Pž-08-000 286 od 28. siječnja 2009. godine kojom je žalbu uvažio, presudu prvostupanjskog suda preinačio tako da je obvezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 4.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te troškove postupka u iznosu od 1.158,30 KM. Obrazlažući zašto odluka prvostupanjskog suda nije pravilna, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, nesporno je da je apelant prodao tužitelju kamion sa prikolicom po cijeni od 9.000,00 KM, da je tužitelj 5. siječnja 2005. godine apelantu za kupljeni kamion sa prikolicom isplatio iznos od 5.000,00 KM, da je tužitelj nakon izvršenog plaćanja preuzeo kamion bez prikolice, ali da ga je vratio zato što nije bio ispravan, da je apelant kamion prodao trećoj osobi i da je 17. svibnja 2005. godine tužitelju vratio iznos od 1.000,00 KM, a da mu ostatak od 4.000,00 KM apelant nije vratio. Kantonalni sud je dalje naveo da prvostupanjski sud smatra da je tužitelj bio dužan preuzeti kupljenu prikolicu u sjedištu apelanta kao prodavatelja, da tu svoju obvezu tužitelj nije izvršio zbog čega je apelant prikolicu tužitelju stavio na raspolaganje na temelju članka 471. stavak 2. ZOO i time izvršio svoju obvezu. Međutim, navedeni stav prvostupanjskog suda suprotan je odredbama članka 454. stavak 1. ZOO i pravnoj prirodi ugovora o prodaji. Naime, prema navedenim odredbama, osnovna obveza prodavatelja je da stvar koju prodaje preda kupcu. Međutim, nesporno je da apelant nije nikada tužitelju predao prikolicu, a predaja pokretne stvari ne vrši se „stavljanjem na raspolaganje“, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud koji se još poziva na odredbe članka 471. stavak 2. ZOO iako te odredbe ne reguliraju predaju stvari, nego odredbe članka 467. ZOO prema kojim je prodavatelj dužan predati stvar kupcu u vrijeme i na mjestu predviđenom ugovoru, odnosno da se smatra da je prodavatelj izvršio svoju obvezu predaje stvari kupcu kada mu stvar uruči ili preda isprave kojima se stvar može preuzeti. Apelant je i sam izjavio da tužitelju nije predao prometnu dozvolu za prikolicu koja je trebala biti predana tužitelju prilikom preuzimanja prikolice, ali da tužitelj prikolicu nije preuzeo. Kantonalni sud je zaključio da, kada je apelant propustio predati prikolicu, odnosno kada apelant tu obvezu neće izvršiti niti u naknadnom roku (navedeno slijedi iz apelantovog dopisa od 15. prosinca 2005. godine), onda tužitelju pripada pravo na raskid ugovora u smislu članka 127. ZOO zbog čega je u smislu članka 132. st. 2. i 5. ZOO obvezao apelanta da tužitelju vrati iznos od 4.000,00 KM.

4. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da Kantonalni sud nije mogao preinačiti prvostupanjsku presudu zato što tužitelj nije tražio zaštitu svojih prava propisanih čl. 488. do 500. ZOO pogotovo zato što je zaključeni kupoprodajni ugovor za prikolicu još uvijek na snazi i nije raskinut, tako da je Kantonalni sud pogrešno primijenio navedene odredbe ZOO.

5. U Zakonu o obaveznim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list RBiH» br.2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Član 127.

Povjerilac može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikovog držanja proizlazi da on svoju obavezu neće izvršiti ni u naknadnom roku.

Član 132.

[...] (2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

[...] (5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.

Član 454.

(1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavatelj da prenese na kupca pravo vlasništva na prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cijenu u novcu i preuzme stvar.

Član 467.

(1) Prodavatelj je dužan predati stvar kupcu u vrijeme i na mjestu predviđenom ugovorom.

(2) Prodavatelj je izvršio obavezu predaje kupcu, po pravilu, kad mu stvar uruči ili preda ispravu kojom se stvar može preuzeti.

Član 471.

(1) Kad mjesto predaje nije određeno ugovorom, predaja stvari vrši se u mjestu u kome je prodavatelj u času zaključenja ugovora imao svoje prebivalište ili, u nedostatku ovoga, svoje boravište, a ako je prodavatelj zaključio ugovor u vršenju svoje redovne privredne djelatnosti, onda u mjestu njegovog sjedišta.

(2) Ali, ako je u času zaključenja ugovora ugovaračima bilo poznato gdje se stvar nalazi, odnosno gdje treba da bude izrađena, predaja se vrši u tom mjestu.

Član 488.

(1)Kupac koji je blagovremeno i uredno obavijestio prodavatelja o nedostatku može: 1) zahtijevati od prodavatelja da nedostatak ukloni ili da mu preda drugu stvar bez nedostatka (ispunjenje ugovora);

2) zahtijevati sniženje cijene;

3) izjaviti da raskida ugovor;

(2) U svakom od ovih slučajeva kupac ima pravo i na naknadu štete.

(3) Pored toga, i nezavisno od toga, prodavatelj odgovara kupcu i za štetu koju je ovaj zbog nedostatka stvari pretrpio na drugim svojim dobrima, i to prema opštim pravilima o odgovornosti za štetu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović