Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1286/09 (TR „Ruža“, vlasnik Esad Deljo)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1286/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. studenog 2011. godine, u predmetu broj AP 1286/09, rješavajući apelaciju TR „Ruža“, vlasnik Esad Deljo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija TR „Ruža“, vlasnik Esad Deljo, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 008934 09 Gž od 6. travnja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 008934 08 P od 6. veljače 2009. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. TR „Ruža“, vlasnik Esad Deljo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Zufer Pjano, odvjetnik iz Goražda, podnio je 27. travnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 008934 09 Gž od 6. travnja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 008934 08 P od 6. veljače 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 45 0 P 008934 08 P od 6. veljače 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženi „Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplati iznos od 9.132,70 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da iz provedenih dokaza slijedi da se 20. veljače 2004. godine dogodila prometna nezgoda u mjestu Kramer Selo, općina Rogatica, da je u prometnoj nezgodi sudjelovalo apelantovo vozilo (vozilo je vozio Esad Deljo) i vozilo osigurano kod tuženog (vozilo je vozio S.M.), te da iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke slijedi da je za prometnu nezgodu kriv S.M., jer nije prilagodio brzinu kretanja vozila, tako da je prešao na suprotnu stranu, a da ukupna šteta na apelantovom vozilu iznosi 9.132,70 KM.
3. Općinski sud je istakao da je tuženi istakao prigovor zastare koji je utemeljen u smislu odredaba članka 376. Zakona o obveznim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, apelant kao sudionik prometne nezgode, koja se desila 20. veljače 2004. godine, potražuje štetu od tuženog koju je pretrpio zbog tog događaja u smislu odredaba čl. 154, 940. i 941. ZOO, te odredaba čl. 8. i 11. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti. Dalje, kako prema odredbama članka 186. ZOO obveza naknade štete dospijeva u trenutku nastanka štete, to je u konkretnom slučaju obveza na naknadu štete dospjela 20. veljače 2004. godine, kada se dogodila prometna nezgoda, odnosno štetni događaj. Općinski sud je istakao da, budući da je tužba podnesena 1. kolovoza 2008. godine, to znači da je podnesena nakon proteka roka od tri godine, tako da je nastupila zastarjelost potraživanja, zbog čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 45 0 P 008934 09 Gž od 6. travnja 2009. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da, prema utvrđenom činjeničnom stanju, 20. veljače 2004. godine dogodila se prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo apelantovo vozilo i vozilo osigurano kod tuženog zbog čega je došlo do materijalne štete na apelantovom vozilu. Apelant je tada saznao za osobu koja je učinila štetu, tuženog kao njegovog osiguravatelja i za podatke koju su mu bili potrebni radi ostvarivanja naknade ove štete, a što potvrđuje i u navodima žalbe. Sukladno navedenom, potraživanje naknade ovako prouzrokovane štete, u smislu odredaba članka 376. stavak 1. ZOO, zastarijeva u roku od tri godine, računajući od 20. veljače 2004. godine, kada je šteta nastala. Kantonalni sud je istakao da je osiguranik tuženog S.M. ranije pokretao postupak protiv Esada Delje i njegovog osiguravatelja radi naknade štete povodom predmetnog štetnog događaja, te da je njegov zahtjev pravosnažno odbijen. Međutim, u toj parnici Esad Deljo i njegov osiguravatelj nisu poduzimali nikakve radnje u smislu odredaba članka 388. ZOO s ciljem ostvarivanja svog potraživanja, zbog čega vođenje tog postupka nije moglo imati kao posljedicu prekid tijeka trogodišnjeg roka zastare za predmetno potraživanje. Kantonalni sud je zaključio da se zbog navedenih razloga ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da on nije mogao svoje pravo na naknadu štete ostvariti prije okončanja prekršajnog (u ovom postupku je Esad Deljo oslobođen od odgovornosti) i parničnog postupka i da je u ovom slučaju trebalo primijeniti petogodišnji rok zastare (članak 376. stavak 2. ZOO).
5. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe članka 376. stavak 2. ZOO, prema kojem je rok zastare pet godina, a da nije mogao ranije pokrenuti postupak zato što je protiv njega vođen prekršajni postupak i parnični postupak, te pošto je oslobođen od odgovornosti za prekršaj i odgovornosti za naknadu štete, pokrenuo je predmetni postupak. Dalje, da je Kantonalni sud paušalno vršio ocjenu navoda žalbe, odnosno da je Kantonalni sud bio obvezan obrazložiti zašto žalba nije utemeljena, tj. zašto ne treba da se primijene odredbe članka 376. stavak 2. ZOO.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da iz apelacije ne proizlaze bilo kakvi argumenti koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je apelant nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ništa što ukazuje na “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović