Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1308/09 (N. T.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Legitimno očekivanje
- Član porodičnog domaćinstva
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1308/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1308/09, rješavajući apelaciju Nade Topić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Topić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 615 od 16. februara 2009. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-06-001655 od 12. februara 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj R-II-194/04 od 26. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nada Topić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnijela je 29. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 615 od 16. februara 2009. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-
06-001655 od 12. februara 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj R-II-194/04 od 26. aprila 2006. godine.
2. Osnovni sud je rješenjem broj R-II-194/04 od 26. aprila 2006. godine odbio apelantkinjin prijedlog da se odredi za nosioca stanarskog prava na stanu bliže označenom u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju rješenja je, između ostalog, konstatovano da je na osnovu uvida u izvod iz matične knjige rođenih za R. P. te izvoda iz matične knjige vjenčanih utvrđeno da je R. P. apelantkinjina majka (u daljnjem tekstu: apelantkinjina majka) bila u braku sa B. P. (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača), te da je brak trajao sve do smrti apelantkinjine majke, tj. 27. novembra 1995. godine. Na osnovu uvida u rješenje OMI Banjaluka utvrđeno je da je apelantkinjina majka bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu 1. aprila 1992. godine, pa da je predmetni stan vraćen protivniku predlagača, a da je apelantkinji prestalo pravo privremenog korišćenja stana. Dalje, utvrđeno je da je apelantkinja kći nosioca stanarskog prava ali da nije bila na kućnoj listi sa protivnikom predlagača i majkom. Uvidom u ugovor o zamjeni stanova zaključenim 10. maja 1991. godine utvrđeno je da su apelantkinjina majka i protivnik predlagača bili nosioci stanarskih prava na manjim stanovima koje su mijenjali za predmetni stan, te da su bili sunosioci stanarskog prava na predmetnom stanu. Na osnovu sprovedenih dokaza utvrđeno je da je protivnik predlagača suprug apelantkinjine majke, da je brak trajao do njene smrti, tj. 27. novembra 1995. godine, da protivnik predlagača nije svojom voljom napustio stan niti svoju suprugu. Na osnovu apelantkinjine izjave utvrđeno je da je od 1974. godine živjela na drugoj adresi, gdje se i vratila da živi, nakon što je u periodu rata koristila sa majkom predmetni stan, kao i da nije trajno živjela i stanovala sa nosiocem stanarskog prava, pa da se, u skladu sa članom 6 Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva. Najzad, ukazano je da nije utvrđeno da je protivnik predlagača trajno prestao da koristi predmetni stan, odnosno da je utvrđeno da je privremeno napustio Banjaluku zbog rata i ratnih okolnosti, kao i da je predmetni stan vratio rješenjem nadležnog OMI-ja i ušao u njegov posjed. Osnovni sud je zaključio da je protivnik predlagača, shodno članu 19 stav 3 ZSO-a, ostao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu nakon smrti svoje supruge, apelantkinjine majke, nosioca stanarskog prava.
3. Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Gž-06-001655 od 12. februara 2007. godine odbio apelantkinjinu žalbu kao neosnovanu i potvrdio rješenje Osnovnog suda. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, istaknuto da je neosnovana apelantkinjina tvrdnja da osporeno rješenje nije prihvatljivo u smislu člana 191 stav 4 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je u vezi s tim ukazano na relevantne činjenice koje su kao nesporne utvrđene u prvostepenom postupku. Okružni sud je zaključio da je neosnovan apelantkinjin zahtjev da se odredi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu a protiv predlagača, u smislu člana 22 ZSO-a, a u vezi sa članom 19 istog zakona. S obzirom na to da je protivnik predlagača bračni drug nosioca stanarskog prava (apelantkinjine majke) i da se po zakonu bračni drugovi smatraju sunosiocima stanarskog prava, u slučaju smrti jednog bračnog druga drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava, u smislu člana 19 ZSO-a. U pogledu apelantkinjine tvrdnje da je ona član porodičnog domaćinstva (korisnik stana), na kojoj je i zasnivala svoj zahtjev, ukazano je da, u smislu člana 22 a u vezi sa članom 19 ZSO-a, nema konkurencije između prava članova porodičnog domaćinstva (korisnika stana) i bračnog supružnika nosioca stanarskog prava u pogledu stanarskog prava na stanu jer preživjeli bračni drug ostaje jedini nosilac stanarskog prava. Najzad, ukazano je da je u ovom postupku irelevantna činjenica da li je protivnik predlagača svojom voljom prestao koristiti predmetni stan i otišao iz Banjaluke 1993. godine ili je to učinio zbog opštepoznatih ratnih okolnosti, a na koju činjenicu je apelantkinja ukazivala pokrećući pitanje da li je protivniku predlagača prestalo svojstvo nosioca stanarskog prava. U vezi s tim je ukazano da ovo pitanje može biti eventualno predmet raspravljanja u parničnom postupku, ali da ishod takvog postupka ne bi bio od uticaja na donošenje odluke u ovom postupku. U prilog ovakvom zaključku ukazano je da, pod pretpostavkom da je protivniku predlagača prestalo svojstvo sunosioca stanarskog prava zbog namjere da trajno prestane koristiti predmetni stan, on ne bi ostao ni član porodičnog domaćinstva i kao takav bio jedan od potencijalnih nosilaca stanarskog prava, u smislu člana 22 ZSO-a.
4. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 615 od 16. februara 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantkinjinu reviziju i potvrdio rješenje Okružnog suda. U obrazloženju rješenja je konstatovano da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili član 19 st. 2 i 3 ZSO-a kada su utvrdili da je protivnik predlagača, sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a nakon smrti apelantkinjine majke i njegove supruge, jedini nosilac stanarskog prava na istom. U vezi s tim je ukazano da su nižestepeni sudovi utvrdili da je protivnik predlagača u vrijeme dobijanja predmetnog stana na korišćenje živio u braku sa sada pokojnom apelantkinjinom majkom, da je apelantkinja od 1974. godine živjela na drugoj adresi, da brak između protivnika predlagača i apelantkinjine majke nije razveden do njene smrti 27. novembra 1995. godine kada je brak prestao da postoji, te da je protivnik predlagača u vrijeme ratnih sukoba tokom 1993. godine napustio Banjaluku i prestao koristiti predmetni stan.
5. Apelantkinja smatra da su joj osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo da ne bude diskriminisana iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelantkinja smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer obrazloženja osporenih rješenja ne sadrže ocjenu dokaza i zaključke koji su na osnovu sprovedenih dokaza izvedeni. Dalje, apelantkinja smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. U vezi s tim, ukazuje da su sudovi ignorisali nespornu činjenicu koja je utvrđena na osnovu sprovedenih dokaza da je od 26. maja 1993. godine bila prijavljena na adresi na kojoj se nalazi predmetni stan, pa je nejasno na osnovu kog dokaza su sudovi utvrdili da sa majkom nije živjela u zajedničkom domaćinstvu. S obzirom na to da su ovu činjenicu sudovi potpuno zanemarili, apelantkinja smatra i da je primjena materijalnog prava bila pogrešna jer je nesporno da je bila član porodičnog domaćinstva, u smislu člana 6 ZSO-a, pa da je zakonski nastavila da koristi predmetni stan, u smislu člana 22 ZSO-a. Dalje, apelantkinja smatra i da su sudovi potpuno zanemarili i propustili da ocijene činjenicu da je protivnik predlagača napustio predmetni stan i bračnu zajednicu. Apelantkinja smatra da je nedokazan zaključak nižestepenih sudova da protivnik predlagača nije svojom voljom napustio Banjaluku i suprugu. U vezi s tim, apelantkinja ukazuje da nije ocijenjena ni izjava i priznanje protivnika predlagača da nije kontaktirao sa suprugom od momenta napuštanja stana, te da nije znao ni kada je ona preminula. Apelantkinja smatra da ovo upućuje na zaključak da nije postojala nikakva bračna zajednica između protivnika predlagača i njene majke jer je ona faktički prestala da postoji još 1993. godine, kao i da ukazuje da je protivnik predlagača bračnu zajednicu svojevoljno napustio. Apelantkinja smatra da joj je pravo na imovinu povrijeđeno jer stanarsko pravo obuhvata vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost, pa da joj je osporenim odlukama oduzeta imovina kao pravnoj sljednici njene majke koja je bila nosilac stanarskog prava, tj. vlasnik predmetnog stana. Stoga, ako sudovi već nisu prihvatili da je protivnik predlagača napustio predmetni stan u skladu sa članom 19 stav 3 ZSO-a, trebalo je ocijeniti da se radi o privatnoj imovini u kojoj nesporno ima udio i njena majka, a time i ona sama, te odlučiti u skladu sa članom 66 ZSO-a i Porodičnim zakonom. Pri tom, apelantkinja ističe da joj je u trenutku majčine smrti predmetni stan bio dom koji je zaštićen članom 8 Evropske konvencije. Apelantkinja navodi da su sudovi propustili da se izjasne o ovim prigovorima.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje prije svega se odnose na tvrdnju da u osporenim odlukama nisu ponuđena kvalitetna obrazloženja, a s obzirom na to da nije moguće utvrditi na koji način i kako su ocijenjeni sprovedeni dokazi, te da su izostala obrazloženja u pogledu zaključaka koji su izvedeni na osnovu sprovedenih dokaza.
9. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis,
Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
10. U konkretnom slučaju, u postupku pred redovnim sudovima apelantkinja je tražila da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Sudovi su ovaj njen zahtjev odbili kao neosnovan utvrdivši na osnovu izvoda iz matične knjige vjenčanih da su protivnik predlagača i njena majka bili u braku sve do majčine smrti 1995. godine, te da su protivnik predlagača i apelantkinjina majka bili sunosioci stanarskog prava na predmetnom stanu a na osnovu ugovora o zamjeni manjih stanova na kojim je svako od njih bio nosilac stanarskog prava. Shodno navedenom, a primjenom člana 19 ZSO-a, zaključeno je da je nakon smrti apelantkinjine majke, protivnik predlagača, kao njen suprug i sunosilac stanarskog prava, ostao jedini nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. U vezi s tim, Ustavni sud posebno ukazuje na obrazloženje osporenog rješenja Okružnog suda u kom je izričito navedeno da, u smislu člana 22 a u vezi sa članom 19 ZSO-a, nema konkurencije između prava članova porodičnog domaćinstva (korisnika stana) i bračnog supružnika nosioca stanarskog prava u pogledu stanarskog prava. Takođe, u vezi sa apelantkinjinom tvrdnjom da je zanemarena činjenica da je protivnik predlagača napustio predmetni stan i bračnu zajednicu svojevoljno, pa da mu je prestalo i svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene odluke Okružnog suda konstatovano da je ova činjenica irelevantna u konkretnom postupku i da eventualno može biti raspravljena u parničnom postupku. Takođe, redovni sudovi su zaključili da je protivnik predlagača napustio predmetni stan zbog opštepoznatih okolnosti - ratnih dešavanja, a opštepoznate činjenice se ne dokazuju. Izuzev navoda da protivnik predlagača nije bio u kontaktu s njenom majkom nakon napuštanja Banjaluke i da nije znao ni datum njene smrti, apelantkinja ničim nije dovela u pitanje zaključak da je protivnik predlagača napustio stan uslijed ratnih dešavanja. Dalje, apelantkinja tvrdi da je bila prijavljena na adresi predmetnog stana od 1993. godine, shodno čemu je bila i član porodičnog domaćinstva u smislu člana 6 ZSO-a. Međutim, ovaj navod apelantkinja nije potkrijepila niti jednim dokazom, a na to ne upućuju ni obrazloženja osporenih rješenja iako apelantkinja tvrdi da je ova činjenica u postupku nesporno utvrđena. Dalje, u smislu člana 22 ZSO-a, članovi porodičnog domaćinstva su u obavezi da nakon smrti nosioca stanarskog prava, ako u stanu nije ostao drugi bračni drug, sporazumno odrede ko će biti nosilac stanarskog prava ili se sa takvim zahtjevom obrate nadležnom sudu. Međutim, apelantkinja ne navodi da je u zakonskom roku od tri mjeseca propisanom navedenim članom ovakav postupak i pokrenula, a iz čega proizilazi da je apelantkinja nakon proteka ovog roka u stvari bila bespravni korisnik predmetnog stana u smislu relevantnih odredbi ZSO-a. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su sudovi savjesno ocijenili sprovedene dokaze na osnovu kojih su utvrdili relevantne činjenice na kojim su zasnovali svoje odluke, pa da su apelantkinjini navodi u ovom dijelu neosnovani.
11. S obzirom na zaključak da obrazloženja osporenih rješenja zadovoljavaju garancije ustanovljene pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelantkinjini navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
12. Apelantkinja smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na imovinu jer joj kao pravnom sljedniku njene majke koja je bila nosilac stanarskog prava pripada pravo na predmetnom stanu. S tim u vezi, Ustavni sud treba prvo utvrditi da li je apelantkinja imala imovinu koja je zaštićena članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju, prema kojima «imovina» u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Takođe, Ustavni sud podsjeća na stav izražen u brojnim odlukama da stanarsko pravo ulazi u krug imovinskih prava koja uživaju garancije ustanovljene pravom na imovinu.
13. U konkretnom slučaju, apelantkinja je u postupku pred redovnim sudovima svoj zahtjev da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u skladu sa relevantnim odredbama ZSO-a zasnivala na tvrdnji da je bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, te da je protivnik predlagača samovoljno napustio predmetni stan i bračnu zajednicu. Shodno navedenom, apelantkinja je imala «ostvariv zahtjev» u odnosu na koji je trebala dokazati navedene činjenice na kojim ga je zasnivala. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelantkinja imala bar «legitimno očekivanje» da će njen ostvariv zahtjev u skladu sa ZSO-om biti riješen u njenu korist. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da apelantkinja nije uspjela dokazati osnovanost svog zahtjeva jer je u predmetnim postupcima utvrđeno da je protivnik predlagača bio sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je bio u braku sa apelantkinjinom majkom sve do njene smrti, te da je predmetni stan napustio uslijed opštepoznatih razloga – ratnih dešavanja. Pri ovako utvrđenom činjeničnom stanju irelevantno je da li je apelantkinja bila i član porodičnog domaćinstva u smislu člana 6 ZSO-a s obzirom na to da ne može postojati konkurencija u odnosu na stanarsko pravo između korisnika stana i bračnog druga sunosioca stanarskog prava, a što su okolnosti konkretnog slučaja. Shodno navedenom, apelantkinja nije mogla imati ni «legitimno očekivanje» da njen zahtjev bude usvojen. Pri tom, činjenica da je apelantkinja jedini pravni slijednik svoje majke u ovom slučaju je irelevantna, jer stanarsko pravo u skladu sa zakonom nije moglo biti predmet nasljeđivanja, odnosno ova činjenica zakonom nije određena kao relevantna za utvrđivanje svojstva nosioca stanarskog prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi i u ovom dijelu neosnovani.
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović