Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1313/09 (Ž. G.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Otpremnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1313/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1313/09, rješavajući apelaciju Želimira Guduraša, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Želimira Guduraša podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-33/08 od 6. februara 2009. godine i broj P-479/05 od 9. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Želimir Guduraš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banjaluke, podnio je 29. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Gž-33/08 od 6. februara 2009. godine i broj P-478/05 od 9. aprila 2008. godine.

2. Sud BiH je Presudom broj P-479/05 od 9. aprila 2008. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu se na ime otpremnine isplati označeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama. U obrazloženju presude je, između ostalog, konstatovano da je nesporno da je apelant kao zaposlenik ranije Carinske uprave u Republici Srpskoj 1. januara 2004. godine postao zaposlenik države BiH, shodno članu 30 stav 2 Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH. Dalje, ukazano je da je stavom 5 istog člana regulisano da zaposleniku ranijih carinskih uprava ne pripada pravo na isplatu otpremnine dok ne bude donesena konačna odluka vezana za njegov status. U konkretnom slučaju, apelantov radnopravni status utvrđen je Pravilnikom o načinu zapošljavanja i odabira državnih službenika i zaposlenika tužene iz jula 2004. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik tužene). Članom 45 Pravilnika tužene utvrđeno je da, ukoliko se zaposlenik koji učestvuje na internim oglasima ne rasporedi na upražnjeno radno mjesto u upravi sa danom okončanja postupka, stavlja se na raspolaganje sa pravom na naknadu plate u visini koju bi ostvario da je radio, a ukoliko ne bude preuzet za vrijeme trajanja raspolaganja od drugog poslodavca, prestaje mu radni odnos uz otkazni rok od 15 dana. Shodno navedenom, zaključeno je da se na apelanta ne mogu primijeniti odredbe Zakona o državnoj službi jer on nije imao status državnog službenika, niti ga je agencija proglasila prekobrojnim. Dalje, ukazano je da je Pravilnikom tužene na različit način regulisano pitanje načina zapošljavanja i odabira državnih službenika i zaposlenika kod tužene, kao i da se državni službenik koji nije raspoređen po internom oglasu proglašava prekobrojnim uz pravo na isplatu otpremnine, dok je zaposlenicima utvrđeno pravo na naknadu plate za vrijeme trajanja raspolaganja. Dalje, ukazano je da je radnopravni status službenika i zaposlenika u neposrednoj vezi sa stepenom stručne spreme, pa da različito utvrđivanje prava Pravilnikom tužene za službenike i zaposlenike ne dovodi do diskriminacije s obzirom na to da niti jedna od ovih kategorija nije imala obezbjeđenu isplatu po oba osnova, tj. i isplatu otpremnine i isplatu naknade plate. Najzad, ukazano je da je Pravilnik tužene donio direktor tužene u skladu sa ovlašćenjem koje mu je dato članom 31 Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja, da je Pravilnikom tužene riješeno da radni odnos zaposleniku prestaje bez prava na otpremninu, te, najzad, da apelantu pravo na otpremninu ne pripada ni po osnovu drugih propisa koji se imaju primijeniti na njegov radni status kod tužene.

3. Sud BiH je u drugostepenom vijeću Presudom broj Gž-33/08 od 6. februara 2009. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Suda BiH. U obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant zaključno sa 1. januarom 2004. godine postao zaposlenik države BiH u skladu sa članom 30 stav 2 Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH, ali da mu ne pripada pravo na otpremninu predviđeno članom 42 Zakona o državnoj službi. S tim u vezi, ukazano je da apelant nije imao status državnog službenika, već je kao zaposlenik ranijih carinskih uprava postao zaposlenik države, dok se u skladu sa članom 30 stav 4 Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja ne donese konačna odluka u vezi s njegovim statusom i budućim zaposlenjem kod tužene kroz postupak organizacionog restrukturiranja iz člana 31 istog zakona. Dalje, ukazano je da pravo na otpremninu iz člana 12 stav 2 i člana 30 stav 3 Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja pripada samo zaposlenicama tužene koji nakon organizacionog rekonstruiranja dobiju status zaposlenika kod tužene i zaključe ugovor. Najzad, ukazano je da je u konkretnom slučaju apelantu status zaposlenika na raspolaganju uz pravo na isplatu plate priznat shodno članu 45 Pravilnika tužene. Na osnovu navedenog, pravilnim je ocijenjen zaključak prvostepenog suda da ne postoji pravni osnov za isplatu otpremnine koju je apelant tražio. Najzad, neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi kojim je ukazivao na diskriminaciju s obzirom na to da apelant nije mogao imati status državnog službenika ni u bivšoj carinskoj službi s obzirom na to da, u smislu člana 22 Zakona o državnoj službi, nije ispunjavao opšte uslove koji predviđaju i univerzitetsku diplomu ili akademske kvalifikacije VII stepena stručne spreme, a apelant ima samo SSS.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo da ne bude diskriminisan iz člana 14 Evropske konvencije. Apelantovi navodi se u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, apelant je istakao da je neprihvatljiv stav Suda BiH izražen u drugostepenoj presudi da pravo na otpremninu u smislu člana 12 stav 2 i član 30 stav 3 Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja pripada samo zaposlenicima tužene koji nakon organizacionog rekonstruiranja dobiju status zaposlenika tužene. Dalje, apelant ističe da je Sud BiH u brojnim odlukama, koje su pobrojane u apelaciji, izrazio stav da su svi radnici bivših entitetskih carinskih uprava imali samo status zaposlenika tužene, a da je razlikovanje – podjela na državne službenike i zaposlenike uspostavljena tek članom 34 Zakona o Upravi za indirektno oporezivanje («Službeni glasnik BiH» broj 89/05 od 23. decembra 2005. godine). S obzirom na navedeno, apelant smatra da je nejasno po kom osnovu je tužena određenom broju carinskih radnika sa VSS isplaćivala otpremnine, a onim sa VŠS i SSS, u koje i on spada, nije, a zbog čega smatra da je diskriminisan.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji je Sud BiH primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dovoljno jasno obrazložio svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Apelant, takođe, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan ali da iz navoda apelacije proizilazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da apelant sem paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1313/09 (Ž. G.) | Sudska praksa | Aktio