Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1327/09 (M. T.-H.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1327/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1327/09, rješavajući apelaciju Mevle Tursum-Hodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mevle Tursum-Hodžić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001399 od 17. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1629/05 od 23. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-
870/02 od 27. jula 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mevla Tursum-Hodžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 2. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-
001399 od 17. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1629/05 od 23. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-870/02 od 27. jula 2004. godine. Od apelantice je 12. oktobra 2011. godine zatraženo da dostavi kompletnu presudu Vrhovnog suda, što je ona i učinila 17. oktobra 2011. godine.
2. Općinski sud je Presudom broj Pr-870/02 od 27. jula 2004. godine, koja je u cjelini potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1629/05 od 23. novembra 2006. godine, između ostalog, odbio apelanticin zahtjev da se «Unioninvest Holding» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da joj za period od 1. marta 1992. godine do 30. septembra 1992. godine isplati iznos od 6.984,00 USA dolara, obračunat u domaćoj konvertibilnoj valuti sa zateznom kamatom od 28. februara 1993. godine pa do isplate. U obrazloženju presude, u dijelu koji se odnosi na odbijanje apelanticinog zahtjeva za isplatu označenog novčanog iznosa, ukazano je da je na osnovu uvida u rješenje o privremenom rasporedu radnika u RJ Padoljsk od 24. februara 1992. godine utvrđeno da je apelantica upućena na privremeni rad u navedenu radnu jedinicu u SSSR, te da je startni osnov radnika utvrđen u iznosu od 75.000,00 YU dinara, kao i da joj do 1. oktobra 1993. godine nije isplaćivan lični dohodak. Dalje, ukazano je da je apelantica svoj tužbeni zahtjev u ovom dijelu zasnivala na nalazu i mišljenju vještaka, koji je pogrešan, a na što je tuženi osnovano ukazao, s obzirom na to da je u nalazu obračun ličnog dohotka izvršen u USA dolarima a ne u YU dinarima. U prilog ovakvom zaključku istaknuto je da se u relevantnom periodu (od 1. marta 1992. godine do 30. septembra 1992. godine) mogla primijeniti jedino osnovica iz rješenja od 24. februara 1992. godine koja je iznosila 75.000,00 YU dinara, a ne osnovica iz rješenja o raspoređivanju u RJ Moskva koje je izdato 1. oktobra 1993. godine i u kojem je osnovica bila iskazana u USA dolarima. Shodno navedenom, apelanticin zahtjev u ovom dijelu je odbijen.
3. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001399 od 17. februara 2009. godine apelanticinu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da su neosnovani apelanticini revizioni navodi da u vrijeme donošenja rješenja tuženog od 24. februara 1992. godine, a u kojem joj je plaća utvrđena u YU dinarima, više nije postojala ta valuta. S tim u vezi je ukazano da je valuta YU dinar važila sve do 17. augusta 1992. godine kada je, stupanjem na snagu pobrojanih zakonskih propisa, zamijenjena u BHD, a koja valuta je vrijedila sve do 24. jula 1997. godine nakon čega je uvedena monetarna jedinica KM. Neosnovanim je ocijenjen i apelanticin navod da osnovanost njenog potraživanja u USA dolarima slijedi iz rješenja tuženog od 1. oktobra 1993. godine, s obzirom na to da se ovo rješenje odnosi na kasniji period koji nije obuhvaćen tužbom. Najzad, ukazano je da je prvostepeni sud dao obrazloženje zbog čega nije prihvatio nalaz i mišljenje saslušanog finansijskog vještaka (apelanticin lični dohodak je obračunao u USA dolarima iako je tuženi takav obračun odredio tek od 1. oktobra 1993. godine), da je ovakvo obrazloženje kao pravilno ocijenio i drugostepeni sud, te da ga prihvata i ovaj sud.
4. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije), pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica ističe da je u svim osporenim presudama njen zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća za period od 1. marta 1992. godine do 30. septembra 1992. godine za vrijeme rada u Rusiji odbijen kao neosnovan jer je, greškom njenog punomoćnika i vještaka, postavljen u USA dolarima, iako joj ničim nije osporeno pravo na neisplaćene plaće. Apelantica smatra da su o ovakvim okolnostima sudovi trebali postupati shodno članu 127. Zakona o parničnom postupku i odluku donijeti po slobodnoj procjeni. Na osnovu navedenog, apelantica smatra da je lišena svoje imovine, te da su njene zarađene a neisplaćene plaće nezakonito ostale tuženom. Dalje, apelantica navodi da su njene kolege s kojim je radila u Rusiji ostvarili pravo na plaću za isto vrijeme koje su proveli u Rusiji i to u USA dolarima, a zbog čega smatra da je diskriminirana, te da su joj povrijeđena prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s ovim dijelom navoda, apelantica je ukazala na Presudu Općinskog suda broj Pr-14/98 od 28. augusta 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-289/04 od 30. maja 2006. godine. Najzad, apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek jer je osporenim odlukama lišena imovine koju više neće moći ostvariti u bilo kojem postupku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo proizvoljno. U vezi sa apelanticinom tvrdnjom da su redovni sudovi propustili postupiti u skladu sa članom 127. Zakona o parničnom postupku, s obzirom na to da su zaključili da je nalaz vještaka pogrešan jer su potraživanja iskazana u USA dolarima, Ustavni sud primjećuje da redovni sudovi, u skladu sa citiranom odredbom, kada utvrde da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos (a što je i apelanticin slučaj) ili na zamjenjive stvari, mogu odlučiti prema svojoj ocjeni, uz uvjet da se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nerazmjernim teškoćama. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu kao i iz apelanticinih navoda nije moguće zaključiti da u konkretnom slučaju nije bilo moguće utvrditi iznos potraživanja koje je apelantica imala prema tuženom, odnosno da je utvrđivanje ovog iznosa bilo vezano za nerazmjerne teškoće. Naime, apelantica je potraživala plaće za tačno određeni vremenski period, za obavljanje poslova i zadataka po rješenju tuženog o rasporedu na poslove, a u kojem je bio iskazan i novčani iznos koji je imala primati na ime plaće.
8. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Dalje, apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno i pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, a u vezi sa pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelanticinim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
10. Apelantica navodi da je u njenom slučaju povrijeđen član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da je diskriminirana kao žena, zbog toga što je njenim kolegama, koji su u isto vrijeme radili s njom, priznato pravo na plaću i to u USA dolarima. U prilog ovim navodima, apelantica je ukazala na konkretnu presudu Općinskog, odnosno Kantonalnog suda, ali ih nije dostavila uz apelaciju. Shodno navedenom, proizlazi da apelantica smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na imovinu. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud najprije podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. S obzirom na to da apelantica, izuzev pozivanja na presude redovnih sudova o kojim nije dostavila niti jednu dodatnu informaciju, nije predočila i dokaze kojima bi učinila vjerovatnim različit tretman u sličnoj situaciji, u odnosu na svoje kolege, Ustavni sud zaključuje da su i apelanticini navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine a u vezi sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović