Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1333/09 (M. Z.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1333/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1333/09, rješavajući apelaciju Muharema Zahirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muharema Zahirovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000 244 od 24. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-348/05 od 16. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj P-387/2003 od 10. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muharem Zahirović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija advokata Mile Kovačevića i Marice Đukanović iz Gradiške, podnio je 5. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 244 od 24. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-

348/05 od 16. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-387/2003 od 10. decembra 2004. godine.

2. Osnovni sud je Presudom broj P-387/2003 od 10. decembra 2004. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev da se Republika Srpska i Opština Gradiška (u daljnjem tekstu: tužene) obavežu da mu na ime naknade štete solidarno isplate iznos od 150.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate. U obrazloženju presude je, između ostalog, ukazano da, prema članu 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i lice koje je štetu počinilo, a u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala. Dalje, na osnovu provedenih dokaza, iskaza apelanta i saslušanih svjedoka D.Z. i O.K. utvrđeno je da su apelantovu kuću minirali nepoznati izvršioci 1992. godine, a tužba je podnesena 15. septembra 2003. godine, kao i da apelant, zbog opštepoznate situacije u vezi sa ratom i boravkom u inostranstvu nije bio u mogućnosti da pokrene postupak za naknadu štete. Dalje, ukazano je da je Odlukom Narodne skupštine RS, koja je objavljena u «Službenom glasniku RS» broj 15/96, a koja je stupila na snagu danom donošenja, tj. 19. juna 1996. godine, ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, te da je apelant od tog datuma mogao pokrenuti postupak za naknadu štete. Na osnovu navedenog, zaključeno je da su i objektivni i subjektivni rok za podnošenje tužbe, u smislu relevantne odredbe ZOO-a, protekli. Pri tom, ukazano je da je apelant u svom iskazu naveo da je u Danskoj 1996. ili 1997. godine putem telefona saznao da je prostor na kojem se nalazila njegova kuća poravnat, dok je njegov sin D.Z. istakao da su njegovi roditelji podnijeli zahtjev za povrat imovine 1999. godine ne znajući da kuća više ne postoji, a svjedok M.B. da je apelanta o tome obavijestio telefonom 1999. godine. Na osnovu uvida u zahtjev za povrat nekretnina utvrđeno je da je zahtjev podnijet 28. maja 1999. godine i da je u njemu označeno da su objekti uništeni, a iz čega proizlazi da je apelant prije podnošenja zahtjeva znao za faktičko stanje. Dalje, u obrazloženju presude je ukazano da apelant nije dokazao da je vlasnik nekretnina. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke utvrđeno je da privremeni ugovor o kupoprodaji, na kojem je apelant zasnivao tvrdnju da je vlasnik predmetnih nekretnina, nije precizan i provediv, kao i da su predmetne nekretnine nakon njegovog zaključivanja bile predmet nasljeđivanja u ostavinskom postupku iza prodavca, te da su one i otuđivane. S obzirom na to da se pravo svojine na nekretninama na osnovu pravnog posla, u skladu sa članom 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi način određen zakonom, zaključeno je da apelant nije dokazao da je na taj način postao vlasnik kuće i nosilac prava raspolaganja na zemljištu iz privremenog kupoprodajnog ugovora, kao i da nikad, pa ni u ovom postupku, nije zahtijevao utvrđivanje ovih prava. Najzad, u vezi sa apelantovim zahtjevom za naknadu štete, ukazano je da vrijednost koju je apelant isticao ničim nije dokazana, s obzirom na iskaze svjedoka O.K. i B.S. da se radilo o starijem objektu sagrađenom prije Drugog svjetskog rata, a apelant nije predlagao eventualno utvrđivanje vrijednosti građevinskim vještačenjem.

3. Okružni sud je Presudom broj Gž-348/05 od 16. novembra 2006. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude je ukazano da je prvostepeni sud, s obzirom na nespornu činjenicu među strankama da je kuća srušena 1993. godine, pravilno utvrdio da je početak roka zastarjelosti 19. juni 1996. godine, a shodno članu 1. Zakona o rokovima u sudskim i upravnim postupcima za vrijeme ratnog stanja («Službeni glasnik RS» broj 1/94 - posebno izdanje), prema kojem rokovi za podnošenje tužbe u parničnom postupku prestaju teći za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti za lica koja zbog ratnih dejstava i opštepoznate situacije u vezi sa ratom nisu bile u mogućnosti pokrenuti sudski postupak. Dalje, ukazano je da je apelant tužbu podnio 15. septembra 2003. godine, te da je u njoj istakao da je za rušenje kuće saznao 1996-1997. godine, pa se drugostepeni sud saglasio sa zaključkom prvostepenog suda da je došlo do prekluzije roka za podnošenje tužbe, shodno članu 367. ZOO-a. S obzirom na to da je šteta nastala 1993. godine, da su rokovi zastarjelosti počeli teći od 16. septembra 1996. godine, zaključeno je da je objektivni rok za podnošenje tužbe istekao 17. septembra 2001. godine.

4. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 244 od 24. marta 2009. godine obio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda. U obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja. S tim u vezi je ukazano da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, a prije svega iz iskaza svjedoka M.B., proizlazi da je apelant za štetu čiju je naknadu tražio a koja je nastala 1993. godine najkasnije saznao u petom mjesecu 1999. godine. Od navedenog datuma pa do podnošenja tužbe, tj. 15. septembra 2003. godine, protekao je i subjektivni rok od tri godine (član 367. stav 1. ZOO-a) koji se računa od dana saznanja za štetu i njenog počinioca, kao i objektivni rok od pet godina (stav 2. istog člana) a koji se računa od dana kada je nastala šteta i protekom kojeg potraživanje naknade štete u svakom slučaju zastarijeva. U vezi sa apelantovim revizionim navodima da mu je uništen dom a da nije dobio nikakvu naknadu, ukazano je da iz apelantove izjave nedvosmisleno proizlazi da se opredijelio da mu dom bude u Danskoj, gdje se trajno nastanio. Dalje, u vezi sa naknadom uništene imovine, ukazano je da je odredbom člana II/5. Aneksa IV Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH (Ustav BiH) propisano da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate svojim domovima, te u skladu sa Aneksom VII (Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima, član I/1) imaju pravo na vraćanje imovine koje su bili lišeni tokom neprijateljstava, a ako im se imovina ne može vratiti, imaju pravo na naknadu. Dalje, ukazano je da navedene odredbe kao ni Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ne isključuju primjenu, u konkretnom slučaju, relevantnih odredbi ZOO-a koje propisuju uslove i rokove za zaštitu pojedinih prava. U slučaju kada se izgubi pravo na naknade štete putem suda zbog istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja, a zbog čega samo pravo ne prestaje da postoji, oštećenima ostaje mogućnost da u smislu navedenog Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH zahtijevaju pravičnu naknadu imovine uništene u ratu, o čemu odlučuje za to formirana komisija, a članom XIV ovog Aneksa je predviđeno i formiranje posebnog imovinskog fonda za ove namjene.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantovi navodi u suštini se svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava, prije svega odredbi ZOO-a o zastarjelosti potraživanja naknade štete. U vezi s tim, apelant ističe da, boraveći u inostranstvu, nije bio u mogućnosti a niti je znao da postoje bilo kakvi rokovi koji teku za pokretanje naknade štete, a pogotovo da taj rok teče od 19. juna 1996. godine. Stoga, smatra da je neprihvatljiv stav Vrhovnog suda da su protekli rokovi za ostvarivanje njegovog prava putem suda, a posebno imajući u vidu da se u toku 2000. godine i dalje vršila isplata naknade štete pretrpljene u Drugom svjetskom ratu. Apelant ukazuje na «nepravedan stav» prvostepenog suda prema njemu, koji je, i pored istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja, provodio sve dokaze pa i vještačenje za koje je on morao da predujmi troškove. Najzad, apelant ukazuje da je prvostepeni sud donio Presudu broj P-

117/03 kojom je usvojio tužbeni zahtjev i tuženog, koji je isti kao i u njegovom predmetu, obavezao na naknadu štete, a zbog čega smatra da je doveden u neravnopravan položaj sa ostalim građanima.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se u suštini svode na tvrdnju da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. U vezi sa apelantovim navodom da zbog boravka u inostranstvu nije znao da su propisani rokovi u kojim se može podnijeti tužba, Ustavni sud primjećuje da su relevantni propisi kojim je regulirano pitanje početka roka zastarjelosti objavljeni u službenim glasilima i tako učinjeni dostupnim i poznatim svima, pa boravak u inostranstvu, na koji apelant ukazuje, ne može biti opravdanje za njihovo nepoznavanje. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da je Vrhovni sud proizvoljno zaključio da ne može ostvarivati sudsku zaštitu svojih prava zbog proteka roka, Ustavni sud primjećuje da ponuđeno obrazloženje ne ostavlja utisak proizvoljnosti, kao i da je apelantu ukazano na relevantne odredbe shodno kojim može ostvarivati zaštitu svog prava koje nije prestalo da postoji samo zbog činjenice da je propustio da u zakonom određenom roku ostvaruje njegovu zaštitu. U vezi s apelantovom tvrdnjom da je morao da predujmi troškove vještačenja iako je njegov tužbeni zahtjev odbijen zbog istaknutog prigovara zastarjelosti potraživanja, Ustavni sud primjećuje da, shodno članu 385. stav 1. Zakona o parničnom postupku, u slučaju kada stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je i da predujmi iznos koji je potreban da se predujme troškovi izvođenja tog dokaza, da je članom 400. stav 2. istog zakona predviđena i mogućnost oslobađanja, pored ostalog i od obaveze da se predujmi navedeni iznos, te najzad, da je članom 147. stav 1. istog zakona propisano da sud može, na prijedlog stranke, odrediti vještačenje. S obzirom na to da apelant tvrdi da je morao predujmiti troškove vještačenja, proizlazi da je ono provedeno po njegovom prijedlogu. Pri tom, apelant ne navodi da mu nije bilo poznato da je istaknut prigovor zastarjelosti potraživanja, kao i da je eventualno tražio da bude oslobođen troškova na ime predujma za vještačenje a da je ovaj zahtjev neosnovano odbijen. Osim toga, istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja sud jedino obavezuje da o njemu, kao i o ostalim istaknutim zahtjevima odluči, a nikako ga ne oslobađa obaveze da provodi dokaze i utvrđuje činjenice koje smatra relevantnim za raspravljanje konkretne stvari. Najzad, u vezi sa apelantovim ukazivanjem na presudu prvostepenog suda broj P-117/03, Ustavni sud primjećuje da tu presudu nije priložio uz apelaciju, kao i da ničim nije potkrijepio i učinio vjerovatnim navod da je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na druge građane.

10. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1333/09 (M. Z.) | Sudska praksa | Aktio