Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1353/09 (B. T.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1353/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1353/09, rješavajući apelaciju Besima Tunjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Besima Tunjića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001369 od 10. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-001647 od 24. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-1243/04 od 21. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Besim Tunjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kog zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnio je 5. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001369 od 10. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-001647 od 24. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1243/04 od 21. jula 2006. godine.

2. Općinski sud je Presudom broj P-1243/04 od 21. jula 2006. godine u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se DD «Izgradnja Invest» Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede na radu isplati ukupan iznos od 10.500,00 KM i naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je, između ostalog, ukazano da je na temelju provedenih dokaza: nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, uvidom u prijavu o nesreći na poslu od 4. decembra 2003. godine, te na temelju iskaza apelanta saslušanog u svojstvu stranke, utvrđeno da je apelant zadobio povredu 4. decembra 2003. godine, da mu je povredu nanio radnik tuženog R.H. i to tako što su se za vrijeme doručka verbalno sukobili a nakon čega je H.R. apelanta udario u predjelu glave a zatim u podlakticu lijeve ruke, a koje povrede prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke predstavljaju teške tjelesne povrede. Dalje, ukazano je da ovako zadobijene povrede ne predstavljaju povrede na radu, u smislu člana 85. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), jer nisu nastale na radu niti u vezi sa radom, s obzirom na to da apelant i R.H. u vrijeme nastanka povrede nisu obavljali svoje radne poslove, već su doručkovali, a nakon čega je R.H. fizički napao apelanta i nanio mu povrede. S obzirom na navedene razloge, zaključeno je da se nisu stekli ni uslovi za primjenu člana 170. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer povreda nije nastala kao posljedica apelantovog rada kod tuženog, niti u vezi sa tim radom.

3. Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Gž-06-001 647 od 24. maja 2007. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda. U obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da pred prvostepenim sudom nije učinjena povreda člana 182. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim je ukazano da je tačno da je tuženi primio tužbu 25. januara 2005. godine i da je odgovor na tužbu predao na pripremnom ročištu 25. aprila 2006. godine. Dalje, ukazano je da se presuda zbog propuštanja može donijeti pod vrlo strogim uslovima koji moraju biti kumulativno ispunjeni i koji su pobrojani u stavu 1. člana 182. ZPP (da je tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja, da je sud obavijestio tuženog o posljedicama propuštanja dostavljanja odgovora na tužbu u zakonskom roku, da je tužba tuženom uredno dostavljena i da tužbeni zahtjev nije očigledno neosnovan). S obzirom na to da iz činjeničnih navoda tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva proizlazi da je zahtjev očigledno neosnovan, zaključeno je da nisu postojali uslovi da se nakon proteka roka za dostavljanje odgovora na tužbu donese presuda zbog propuštanja. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud bio u obavezi, jer je apelantov tužbeni zahtjev očigledno neosnovan, da donese presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev, ali budući da je za apelanta i nakon postupka raspravljanja ishod postupka isti kao i da je donijeta presuda kojom se tužba odbija kao neosnovana, zaključeno je da propust prvostepenog suda nije utjecao na zakonitost i pravilnost osporene presude, odnosno da ne predstavlja razlog zbog kog je prvostepenu presudu trebalo ukinuti. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno da apelant nema osnova da, u skladu sa članom 85. ZOR-a, zahtijeva od tuženog naknadu nematerijalne štete. U vezi s tim je ukazano da se pod pojmom štete koju zaposleni pretrpi na radu ili u vezi sa radom smatra svaka šteta koju zaposleni pretrpi u toku obavljanja redovnih ili vanrednih radnih funkcija u izvršavanju poslova, tj. radnih zadataka svog radnog mjesta, odnosno poslova i zadataka koje obavlja po posebnom nalogu. Dalje, ukazano je da štetu nastalu na radu i u vezi sa radom ne određuje radno vrijeme i lokacija, nego funkcionalna povezanost obavljanja poslova i radnih zadataka, tako da zaposlenik može pretrpjeti štetu u radno vrijeme i na lokaciji poslodavca, ali ako to nije vezano za rad i obavljanje radne funkcije, ne postoji uzročna veza između nastale štete i poslodavaca kao štetnika. Na temelju navedenog zaključeno je da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tuženog, bez obzira na to što je apelant zadobio tjelesnu povredu na gradilištu tuženog u toku radnog vremena – pauze za doručak, jer radnja radnika tuženog zbog koje je apelant pretrpio povrede nije funkcionalno vezana za radni proces nego je odvojena od njega pa se smatra povredom bez atribucije «na radu ili u vezi sa radom».

4. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001369 od 10. februara 2009. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano da iz utvrđenog činjeničnog stanja, za koje je ovaj sud vezan shodno članu 240. stav 2. ZPP, proizlazi da apelant nije povrijeđen na radu ili u vezi s radom, već se radilo o ličnom sukobu u vrijeme kad apelant i R.H. nisu obavljali svoje redovne poslove, što apelant nije osporavao ni u reviziji. U vezi s tim, ukazano je i na apelantovu izjavu u kojoj je potvrdio da su R.H. i on radili na gradilištu, a da su se posvađali za doručkom zbog dionica tuženog. Na temelju navedenog zaključeno je da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se nije mogao primijeniti član 85. ZOR-a, kao ni član 170. ZOO-a na koji kao opću odredbu upućuje ZOR. Pri tom, ukazano je da član 170. ZOO-a regulira odgovornost poslodavca čiji radnik nanese štetu trećem licu, a u konkretnom slučaju apelant nije treće lice već zaposlenik tuženog. Najzad, s obzirom na to da su nižestepeni sudovi utvrdili da apelant nije pretrpio štetu na radu ili u vezi sa radom, irelevantnim je ocijenjen njegov prigovor da je tuženi odgovaran zbog nesavjesnog izbora svog zaposlenika – radnika koji ga je povrijedio.

5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na efektivni pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U prilog povredi prava na pravično suđenje apelant ističe da osporene presude ne sadrže kvalitetno obrazloženje i ne daju odgovore na ključne navode iz njegovih podnesaka, odnosno da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer su sudovi odbili preispitati činjenice koje su od presudnog značaja za odlučenje. U prilog ovim navodima apelant ističe da je pogrešan zaključak redovnih sudova da se povrede koje je pretrpio ne mogu smatrati povredama na radu za koje je, shodno članu 85. ZOR-a, a u vezi sa čl. 170. i 171. ZOO-a, odgovoran poslodavac jer su povrede nastupile kao posljedica djelovanja njegovog radnika, odnosno da je tumačenje navedenih odredbi u osporenim presudama restriktivno i proizvoljno. Apelant smatra da se tuženi ne može osloboditi odgovornosti za protivpravne i nezakonite radnje svog zaposlenika, odnosno da se mogao osloboditi odgovornosti jedino da je dokazao, a što nije, da bi štetna posljedica nastala i da je izvršio pažljiv i savjestan odabir zaposlenika, da je preduzeo sve mjere zaštite na radu i organizirao radni proces shodno djelatnosti kojom se bavi, kao i da je preduzeo dužni nadzor nad svojim zaposlenicima. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na efektivni pravni lijek jer je, prema njegovom mišljenju, pogrešan i nezakonit zaključak drugostepenog suda zbog čega je prvostepeni sud propustio da donese presudu zbog propuštanja u smislu člana 182. ZPP, s obzirom na to da je u tužbi izričito predložio donošenje presude, odnosno zbog zaključka Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju ne može biti primijenjen član 85. ZOR-a.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju, apelant navodi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su obrazloženja osporenih presuda manjkava, odnosno da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Međutim, iz obrazloženja i razloga koje u vezi s tim ističe, proizlazi da apelant smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, razlozi i obrazloženja koja su redovni sudovi ponudili u pogledu zaključka zašto zadobijene povrede ne predstavljaju povrede na radu u smisli člana 85. ZOR-a, a shodno čemu se ne može postavljati pitanje odgovornosti tuženog kao poslodavca u smislu čl. 170. i 171. ZOO-a, te s tim u vezi i pitanje njegovog eventualnog oslobađanja od odgovornosti, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, kako u utvrđivanju činjeničnog stanja, tako i primjene materijalnog prava. Pri tom, Ustavni sud ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju, a to se ne može zaključiti ni iz obrazloženja osporenih presuda, da su redovni sudovi propustili da odgovore na neki njegov ključni zahtjev na način koji bi doveo do kršenja prava na pravično suđenje. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U prilog povredi ovog prava apelant je istako da je nezakonit zaključak Kantonalnog suda zbog čega prvostepeni sud nije donio presudu zbog propuštanja u smislu člana 180. ZPP, odnosno da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član 85. ZOR-a. Ustavni sud primjećuje da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, žalbe i revizije, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud izričito naveo da se u konkretnom slučaju nisu stekli zakonom propisani uslovi za donošenje presude zbog izostanka, s obzirom na to da ona ne može biti donijeta, a kako to apelant smatra, samo zbog činjenice da je njeno donošenje traženo u tužbi i da odgovor na tužbu nije podnesen u zakonskom roku, pošto je potrebno da se kumulativno ispune i ostali uslovi propisani članom 182. ZPP, pored ostalih, i da tužbeni zahtjev nije očigledno neutemeljen, kao i da propust prvostepenog sud da donese presudu kojom se apelantova tužba odbija kao neosnovana, nije utjecao na pravilnost i zakonitost prvostepene presude jer je i nakon raspravljana donijeta presuda koja za apelanta ima isti učinak kao i presuda kojom se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. U vezi sa navodom koji se tiče zaključka Vrhovnog suda o neprimjenjivosti člana 85. ZOR-a, Ustavni sud ukazuje na zaključak u vezi sa identičnim navodom koji je već razmotren u odnosu na pravo na pravično suđenje. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Najzad, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu. Iz same apelacije se može zaključiti da i povredu ovog prava apelant temelji na identičnim razlozima kao i u pogledu prava na pravično suđenje koji su već ispitani u ovoj odluci i u odnosu na koje je zaključeno da su neosnovani, pa Ustavni sud smatra da nema potrebe da se posebno upušta u njihovo ispitivanje i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1353/09 (B. T.) | Sudska praksa | Aktio