Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1372/09 (H.M.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Uporedive situacije
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1372/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1372/09, rješavajući apelaciju H.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H.M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003287 09 U od 21.

aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. H.M. (u daljnjem tekstu: apelant) Sarajeva podnio je 7. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 003287 09 U od 21. aprila 2009. godine.

2. Kantonalna administrativna služba Sarajevo je Rješenjem broj 1181942089 od 21. novembra 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: FPIO) broj 01/1-1181942089 od 29. decembra 2008. godine, odbila apelantov zahtjev za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja po propisima Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih invalida.

3. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 003287 09 U od 21. aprila 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu kojom je pokrenuo upravni spor protiv rješenja FPIO. U obrazloženju presude je istaknuto da je na temelju uvida u spis utvrđeno da je apelant bio pripadnik Oružanih snaga BiH od 22. juna 1992. godine do 22. aprila 1996. godine, da je vršeći vojnu dužnost ranjen 12. decembra 1992. godine i 23. oktobra 1995. godine, da je na temelju nalaza, ocjene i mišljenja Više vojno-ljekarske komisije od 23. marta 1996. godine proglašen nesposobnim za vojnu službu, da je rješenjem Komande Vojne jedinice 5194 od 23. aprila 1996. godine otpušten iz vojne službe zaključno sa 25. aprilom 1996. godine, te da je rješenjem Općinske službe za boračka pitanja Općine Novi Grad Sarajevo od 25. aprila 2005. godine apelantu priznat status ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% invaliditeta, pa su mu, saglasno tome, priznata prava po osnovu Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Dalje, u obrazloženju presude je ukazano da je članom 13. tačka 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika («Službeni list SFRJ» br. 7/85, 74/87 i 20/89; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u vojnih osiguranika) propisano da je vojni osiguranik, u smislu ovog zakona, lice koje ima svojstvo aktivnog vojnog lica po zakonu kojim se uređuje vojna služba. Dalje, ukazano je da je članom 3. stav 1. Zakona o službi u Armiji Republike BiH («Službeni list RBiH» br. 11/92, 8/93, 17/93, 1/94, 13/94, 16/94, 4/95 i 20/95), koji je važio u to vrijeme, propisano da su lica na službi u Armiji: vojna lica, radnici na službi u Armiji i građani po ugovoru o radu u Armiji, te da su vojna lica u smislu ovog zakona, aktivna vojna lica podoficiri, oficiri i generali. Najzad, ukazano je na član 63. istog zakona kojim je propisano da se penzijsko i invalidsko osiguranje aktivnih vojnih lica uređuje propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Na temelju činjeničnog stanja utvrđenog uvidom u spis i citiranih zakonskih odredbi, Kantonalni sud je zaključio da su prvostepeni i drugostepeni organ pravilno zaključili da apelant ne ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na invalidsku penziju po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. U prilog ovakvom zaključku, Kantonalni sud je istakao da apelant nije bio aktivno vojno lice, u smislu člana 63. Zakona o službi u Armiji RBiH, a zbog čega mu i ne pripada pravo na penzijsko i invalidsko osiguranje po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Apelantov prigovor da je M.D. priznato pravo na vojnu penziju ali ne i njemu, zbog čega se osjeća diskriminiranim, ocijenjen je irelevantnim u postupku preispitivanja zakonitost upravnih akata kojim je rješavano da li apelant ispunjava uvjete za sticanje prava na invalidsku penziju po propisima koji važe za vojne osiguranike. Najzad, apelant ničim nije potkrijepio, a ni u spisu ne postoji dokaz u tom smislu, da je imao čin oficira, pa je ovaj navod ocijenjen neosnovanim, s tim da je apelantu ukazano da, dokumentirajući ovu tvrdnju, te uz ispunjavanje i ostalih zakonom propisanih uvjeta, može tražiti obnovu postupka.

4. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo da ne bude diskriminiran iz člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je u osporenoj presudi navedeno «da je bio vojnik, da nema čin oficira i da je samo bio vojni obveznik pa da kao takav nema pravo na invalidsku penziju, te da činjenica da je ocijenjen nesposobnim za vojnu službu zbog ranjavanja nije mogla biti razlog prestanka vojne službe u oružanim snagama». Dalje, apelant ističe da je u presudi istog suda, a koju nije dostavio uz apelaciju, u predmetu po tužbi N.R., u obrazloženju utvrđeno da je članom 37. stav 5. Zakona o PIO-u vojnih osiguranika određeno da se vojnim osiguranicima smatraju i ratni vojni invalidi od I do VI grupe. S obzirom na to da je i on ratni vojni invalid VI grupe, apelant zaključuje da se i on mora smatrati vojnim osiguranikom i da ne može biti diskriminiran u odnosu na svog kolegu N.R., kao i da Kantonalni sud ne može u dvije presude potpuno drugačije odlučiti. Najzad, apelant ističe da se u presudi navodi da «činjenica da je proglašen nesposobnim za vojnu službu ne može biti osnov za demobilizaciju odnosno prestanak službe» a što je, prema njegovom mišljenju, potpuno neustavno i nezakonito, jer je u ratu služba u Armiji RBiH mogla prestati samo pogibijom, ocjenom nesposobnosti za vojnu službu, sticanjem 60 godina života i raspoređivanjem u civilnu zaštitu ili radnu obavezu. Na temelju navedenog, apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na ostale ratne vojne invalide.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant u svojim navodima ne nudi ništa što bi ukazivalo ne proizvoljnost u pogledu zaključka Kantonalnog suda da su prvostepeni i drugostepeni organ pravilno odlučili kada su odbili apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju po pravilima koja važe za vojne osiguranike. Naime, na činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku, koje apelant ne dovodi u pitanje niti jednim navodom, Kantonalni sud je primijenio relevantne odredbe Zakona o PIO-u vojnih osiguranika, Zakona o službi u Armiji RBiH, te zaključio da apelant nije bio aktivno vojno lice, zbog čega mu ne pripada ni pravo na invalidsku penziju u smislu navedenih propisa. Odlučnu činjenicu – svojstvo aktivnog vojnog lica apelant nije dokazao ni u postupku pred nadležnim upravnim organima kao ni pred Kantonalnim sudom, a u tom smislu nije ponudio niti jedan dokaz koji bi upućivao na suprotan zaključak ni u samoj apelaciji. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Dalje, apelant tvrdi da je osporenom presudom diskriminiran u odnosu na ostale kolege ratne vojne invalide, konkretno N.R. kojem je priznato pravo na invalidsku penziju presudom istog Kantonalnog suda. Apelant u apelaciji navodi da presudu dostavlja u prilogu ali to nije i učinio. Prema njegovim tvrdnjama, u navedenoj presudi je konstatirano da se, u skladu sa članom 37. stav 5. Zakona o PIO-u vojnih osiguranika, vojnim osiguranicima smatraju i ratni vojni invalidi od I do VI grupe, a s obzirom na to da je on ratni vojni invalid VI grupe, smatra da se i on ima smatrati vojnim osiguranikom i da mu je moralo biti priznato pravo na invalidsku penziju.

10. Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda, utvrđivanje činjenica i ocjena dokaza u okviru suda u jednom slučaju za stranke sa sličnim zahtjevima može dovesti do različitih rezultata, a što samo po sebi ne vrijeđa princip pravne sigurnosti. Međutim, kada postoje odstupanja u primjeni suštinski iste pravne odredbe na lica koja pripadaju identičnoj grupi, onda to pokreće pitanje pravne sigurnosti. U situaciji kada ne postoji pravni lijek koji bi otklonio takvo odstupanje, nedosljedno odlučivanje o zahtjevima istaknutim od više lica u istoj situaciji dovodi do nesigurnosti, koja zauzvrat mora umanjiti povjerenje javnosti u pravosuđe, povjerenje koje predstavlja jednu od suštinskih komponenti države zasnovane na vladavini prava (vidi Evropski sud, Ştefănică i drugi protiv Rumunije, aplikacija broj 38155/02, 2. novembar 2010. godine, st. 37. i 38).

11. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na presudu Kantonalnog suda u drugom predmetu a koju nije dostavio uz apelaciju i na kojoj temelji tvrdnju da je diskriminiran. U vezi s apelantovim ukazivanjem na član 37. stav 5. Zakona o PIO-u vojnih osiguranika, Ustavni sud primjećuje da navedeni član regulira način određivanja visine invalidske penzije, odnosno konkretno u stavu 5. način određivanja visine invalidske penzije vojnim osiguranicima – vojnim invalidima od I do VI grupe. Iz navedene odredbe ne može se zaključiti da ona na bilo koji način ukazuje da se ratni vojni invalidi imaju smatrati vojnim invalidima u smislu Zakona o PIO-u vojnih osiguranika. Dalje, apelant ne nudi niti jedan dokaz koji bi uputio na zaključak da su N.R. i on pripadnici iste grupe na koje je različito primijenjena ista odredba a što bi dovelo u pitanje pravnu sigurnost, te eventualno pokrenulo i pitanje apelantove diskriminaciju u ostvarivanju njegovih prava. Također, apelant nije ponudio niti jedan dokaz koji bi uputio na zaključak da je uživao status aktivnog vojnog lica, a na reguliranje čijih prava se primjenjuje Zakonom o PIO-u vojnih osiguranika, a na temelju čega bi mogao tvrditi da je diskriminiran unutar kategorije kojoj pripada u ostvarivanju garantiranih prava. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu da apelant svoje navode o povredi prava na imovinu ničim nije obrazložio, Ustavni sud smatra da su oni paušalni, pa, shodno tome, zaključuje da su i navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1372/09 (H.M.) | Sudska praksa | Aktio