Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1383/09 (R. T.)

Odluka donesena 09. 11. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1383/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1383/09, rješavajući apelaciju Rajka Tutnjevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Tutnjevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07- 000 066 od 11. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj P-264/97 od 30. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rajko Tutnjević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Buletića, Teslić, podnio je 5. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 066 od 11. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-264/97 od 30. novembra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-264/97 od 30. novembra 2006. godine apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu je Slavko Tutnjević (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan nadoknaditi štetu u iznosu od 2.000,00 KM, te snositi troškove parničnog postupka,odbijen je kao neosnovan. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je predmet spora u ovoj parnici apelantov tužbeni zahtjev preciziran (19. septembra 2006. godine), kojim je zahtijevao da mu tuženi nadoknadi štetu u iznosu od 2.000,00 KM, kao i troškove parničnog postupka koliko budu iznosili okončanjem parnice. Osnovni sud je ocjenom izvedenih dokaza, saslušanjem apelanta, tuženog i svjedoka N.T. i D.T., te uvidom u zapisnik ŠG «Borja» Teslić od 15. decembra 2007. godine utvrdio da su posječena stabla i da ih je bilo devet komada. Osnovni sud je obrazložio da nije bilo moguće utvrditi visinu štete koju je apelant pretrpio sječom stabala, budući da je apelant posječena stabla iskoristio kao ogrevno drvo, što je i sam proznao pred sudom. Stoga je Osnovni sud primjenom pravila o teretu dokazivanja, pozivajući se na član 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

3. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, Presudom broj 013-0-Gž-07-000 066 od 11. marta 2009. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je istakao da je konačno preciziranim tužbenim zahtjevom (19. juni 2006. godine) apelant tražio od tuženog naknadu štete u iznosu od 2.000,00 KM, te da apelantovo potraživanje u novcu ne prelazi iznos od 3.000.00 KM. Pošto predmetna stvar ima karakter spora male vrijednosti (član 429. stav 1. ZPP) a odredbama člana 433. stav 1. ZPP je propisano da se presuda kojom se završava spor male vrijednosti može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Okružni sud je zaključio da apelantov žalbeni razlog zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja nije dozvoljen. Okružni sud je, također, naveo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja (član

126. ZPP) apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. S obzirom na navedeno, Okružni sud je, shodno odredbama člana 226. ZPP, apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

4. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i navodi da sudovi nisu imali razloga da odbiju njegov tužbeni zahtjev pogotovo u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva koji je prvobitno iskazan u dinarima, i to u vrijeme kada je odnos njemačke marke bio jedan prema jedan ( 1 dinar = 1 DM). Ističe da mu sudovi nisu pružili zaštitu prava, te da je protivna strana koja mu je napravila štetu nagrađena.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju redovni sudovi su na temelju relevantnih činjenica utvrđenih tokom predmetnog postupka donijeli zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva s obzirom na to da apelant nije uspio dokazati odlučnu činjenicu na kojoj zasniva tužbeni zahtjev – visinu stvarne štete koju je pretrpio sječom stabala. Ustavni sud zapaža da je postupak u ovoj parničnoj stvari vođen prema odredbama ZPP koji u članu 123. stav 1. propisuje da „...svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev...“. Prema navedenoj zakonskoj odredbi, apelant je bio u obavezi da prikuplja činjeničnu građu za donošenje odluke suda. Raspravno načelo propisano navedenim članom podrazumijeva da «koliko činjenica toliko i prava», a samim tim oslobađa sud obaveze da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze i potpuno i istinito utvrđuje sporne činjenice. Osim toga, Okružni sud je obrazložio da se radi o sporu male vrijednosti, te da apelantov žalbeni razlog istaknut zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja nije dozvoljen. Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključcima osporenih odluka u pogledu primjene materijalnog prava od redovnih sudova, kako to apelant navodi, niti ima drugih elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.

9. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1383/09 (R. T.) | Sudska praksa | Aktio