Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1389/09 (S. A.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1389/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1389/09, rješavajući apelaciju Salke Alikadića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Salke Alikadića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-
000141 od 12. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama, Odjeljenje u Kladnju, broj 033-1-P-06-000001 od 16. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Salko Alikadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, kojeg zastupa Šemso Numanović, advokat iz Tuzle, podnio je 7. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-000141 od 12. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama, Odjeljenje u Kladnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 033-1-P-06-000001 od 16. novembra 2007. godine.
2. Općinski sud je Presudom broj 033-1-P-06-000001 od 16. novembra 2007. godine djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te je obavezao S.K. (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 570,00 KM, od čega na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 310,00 KM, a na ime pretrpljenog straha iznos od 260,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 4. januara 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 135,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na troškove postupka počevši od 16. novembra 2007. godine kao dana donošenja presude pa do isplate. Apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove i strah, kao i za naruženost, odbijen je kao neosnovan. U obrazloženju presude je, između ostalog, ukazano da je u cijelosti prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine V.T. o mehanizmu i načinu povrjeđivanja, vrsti povreda koje su apelantu nanijete, te pretrpljenom bolu i strahu, odnosno pretrpljenoj šteti jer se radi o stručnom licu čiji nalaz nije protivrječan niti jednom drugom provedenom dokazu. Dalje, ukazano je da je visina i vrsta pretrpljene nematerijalne štete utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine V.T. i njegovog iskaza na glavnoj raspravi, a u smislu člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, ljekarskog uvjerenja JZ Dom zdravlja Kladanj, te vodeći računa o Orijentacionim kriterijima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete koje je prihvatilo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine na sjednici od 20. februara 2006. godine, te imajući u vidu sve okolnosti slučaja. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka V.T., utvrđeno je da je apelant zadobio lakšu tjelesnu povredu i to razderotinu u predjelu iznad lijevog oka, koja povreda nije prouzrokovala teško oštećenje funkcije i građe nekog važnijeg dijela tijela ili organa. S obzirom na utvrđeni stepen fizičkih bolova i njihovo trajanje, te stepen straha i njegovo trajanje koje je apelant trpio uslijed povrede i koji nije ostavio trajne posljedice, te s obzirom na to da nije došlo do umanjenja općeg stepena životne aktivnosti a niti naruženosti, utvrđeno je da apelantu na ime stepena fizičkih bolova i njihovog trajanja pripada novčana naknada u iznosu od 310,00 KM, te na ime pretrpljenog straha, njegovog intenziteta i trajanja novčana naknada u iznosu od 260,00 KM, odnosno da su traženi iznosi od po 1.700,00 KM za svaki od navedenih osnova previsoko postavljeni. Apelantov zahtjev za isplatu nematerijalne štete po osnovu naruženosti ocijenjen je neosnovanim s obzirom na to da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da kod tužioca nije došlo do naruženosti zbog navedene povrede, a što je vještak utvrdio apelantovim pregledom izvršenim u sudnici. Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na članu 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a s obzirom na apelantov uspjeh u parnici koji je iznosio 8,76%. Troškovi koji se odnose na zastupanje dosuđeni su prema troškovniku apelantovog punomoćnika od 17. septembra 2007. godine, i to: za sastav tužbe iznos od 240,00 KM, za zastupanje na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi iznose od po 240,00 KM, za zastupanje na nastavku glavne rasprave (50% nagrade) iznos od 120,00 KM, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i obratno tri puta ukupan iznos od 360,00 KM (član 26. tačka 5. Advokatske tarife), za putne troškove – upotreba vlastitog automobila za tri dolaska ukupan iznos od 191,00 KM (član 31. Advokatske tarife), takse na presudu u iznosu od 60,00 KM, troškovi vještačenja u iznosu od 200,00 KM, te troškovi izgubljene zarade svjedoka H.G. u iznosu od 20,00 KM a što ukupno iznosi 1.551,00 KM. S obzirom na to da je apelant uspio u sporu sa 8,76%, te imajući u vidu da je u tužbi vrijednost spora označena na iznos od 6.500,00 KM, apelantu su dosuđeni troškovi postupka u iznosu od 135,86 KM kao nužni za ostvarivanje njegovog prava.
3. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-08-000141 od 12. februara 2009. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka, tako da se dosuđeni troškovi u iznosu od 135,86 KM povećavaju na iznos od 146,37 KM. U preostalom djelu prvostepena presuda je potvrđena. Najzad, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev da mu se nadoknade troškovi žalbenog postupka. U obrazloženju presude je istaknuto da je prvostepena presuda zasnovana na pravilnoj ocjeni dokaza, odnosno da je prvostepeni sud slobodnom ocjenom izvedenih dokaza stekao uvjerenje o dokazanim, odnosno nedokazanim činjenicama, te da je dao iscrpnu analizu provedenih dokaza koja je objektivno prihvatljiva i prema mišljenju ovog suda. Dalje, Kantonalni sud se saglasio sa zaključkom prvostepenog suda da apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete zbog naruženosti. U vezi s tim je ukazano da iz nalaza i mišljenja vještaka V.T. proizlazi da je na temelju neposrednog pregleda apelanta utvrdio da se u prostoru lijeve obrve nalazi jedan tanak bjeličast ožiljak kože dug oko tri cm, ali da navedeni ožiljak sa sudskomedicinskog aspekta nije ostavio nikakav stepen naruženosti. U vezi sa odlukom o troškovima postupka, Kantonalni sud je ukazao da se kao osnov za obračun naknade advokatu uzima vrijednost spora navedena u tužbi (član 316. ZPP), a koja se u kasnijem toku postupka ne može mijenjati, zbog čega je neosnovnim ocijenjen apelantov navod da mu je, nakon što je vrijednost spora smanjena sa 6.500,00 KM na iznos od 4.900,00 KM, za preduzete radnje trebalo dosuditi naknadu od 100%, a s obzirom na to da smanjenje tužbenog zahtjeva u konačnom predstavlja tužiočev neuspjeh u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev i iznos dosuđen osporenom presudom. Pozivajući se na troškove postupka pobrojane u prvostepenoj presudi, te identične odredbe ZPP i Advokatske tarife, Kantonalni sud je utvrdio da je ukupan iznos troškova 1.671,00 KM, a ne 1.551,00 KM, kako je pogrešno utvrdio prvostepeni sud. S obzirom na to da je apelant u odnosu na označenu vrijednost spora od 6.500,00 KM i dosuđeni iznos novčane naknade od 570,00 KM u sporu uspio sa 8,76%, utvrđeno je da mu na ime troškova (član 386. stav 2. ZPP) pripada iznos od 146,00 KM a ne 135,86 KM, kako je pogrešno utvrdio prvostepeni sud.
4. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da mu je omogućen samo formalni ali ne i suštinski pristup sudu. U prilog ove tvrdnje apelant ističe da su redovni sudovi propustili ocijeniti nalaz i mišljenje vještaka, pa su na takav način ulogu suda prepustili vještaku. Prema apelantovom mišljenju, izostala je ocjena suda šta za njega samog znači tako vidan ožiljak, šta on predstavlja u njegovom odnosu sa trećim licima, da li to kod njih izaziva sažaljenje i da li je njegovo lice izmijenilo fizionomiju, ta u kojem obimu i kakve posljedice to ima za njega. Apelant smatra da je odluka o troškovima postupka nezakonita i potpuno proizvoljna. U vezi s tim, ističe da su sudovi zanemarili odredbe čl. 316, 387. i 388. ZPP. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o zahtjevu za dosuđivanje satisfakcije za naknadu štete koja se ne može izraziti u novcu, apelant smatra da i nije mogao odrediti visinu svog tužbenog zahtjeva prije nego bude obavljeno vještačenje, pa da je zbog toga imao pravo i da izostavi vrijednost spora u tužbi. S tim u vezi, apelant još ističe da je vrijednost spora označena u tužbi na iznos od 6.500,00 KM provizorno određena, te da je ona, nakon provedenog vještačenja, u toku postupka pred prvostepenim sudom umanjena, odnosno da je u konkretnom slučaju i nije bilo moguće odrediti bez provedenog vještačenja. Dalje, apelant smatra da su redovni sudovi prilikom odluke o troškovima postupka zanemarili tumačenje čl. 12. i 13. Advokatske tarife po kojoj za advokatske usluge advokatu pripada naknada u rasponima po stvarnoj vrijednosti spora od 100,00 do 5.000,00 KM, iznos od 240,00 KM za sastav tužbe i dr., a iz čega slijedi da je tužilac uspio sa tužbenim zahtjevom 100% ako je tužbenom zahtjevu udovoljeno u rasponu od 100,00 do 5.000,00 KM, kao što je u konkretnom slučaju, a što ustvari predstavlja nužne troškove zastupanja, koji su minimalno, po advokatskoj usluzi 240,00 KM, i sud ne može dosuditi iznos ispod tog minimuma.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer nije imao efektivan pristup sudu a zbog činjenice da je uloga suda prepuštena vještaku. Prema apelantovom mišljenju, redovni sudovi se uopće nisu upuštali u ocjenu zaključka vještaka da ne postoji naruženost, odnosno propustili su da i sami ocijene ovu okolnost. Ovakvi navodi ne dovode u pitanje apelantovo pravo na efektivan pristup sudu, prije svega jer apelantu nije bila uskraćena mogućnost da pokrene i traži odlučivanje o njegovom tužbenom zahtjevu pred sudovima pune jurisdikcije koji su odlučili u meritumu o apelantovom zahtjevu. Shodno navedenom, proizlazi da apelant, ustvari, problematizira način na koji je utvrđena odlučna činjenica – nepostojanje naruženosti, a u odnosu na koju su, prema apelantovom mišljenju, sudovi samo prihvatili nalaz i mišljenje vještaka pri tom se i sami ne izjašnjavajući na ovu okolnost.
8. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud primjećuje da iako ne postoje pravila po kojim sud određenu činjenicu mora utvrđivati određenim dokazom, postoje situacije u kojim sud ne posjeduje stručno znanje pa je za utvrđivanje odlučne činjenice obavezno vještačenje. U konkretnom slučaju, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja naruženosti ne može se smatrati običnim faktičkim pitanjem, već je to moguće utvrditi na temelju ocjene stručnog lica, a što je i urađeno. Shodno navedenom, ocjena i samog suda o postojanju ili nepostojanju naruženosti, kao činjenice za čije utvrđivanje je potrebno stručno znanje, predstavljala bi samo subjektivni doživljaj i nikako ne bi mogla biti odlučujuća za utvrđivanje osnovanosti ili neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Najzad, apelant ne navodi i u tom smislu ne nudi dokaze da je ovakav nalaz vještaka osporavao, odnosno da je bio onemogućen u tome, da je tražio da se odredi drugo vještačenje ili da eventualno postoje okolnosti koje na bilo koji način dovede u pitanje zakonitost, pravilnost pa i stručnost ovakvog vještačenja. Najzad, u obrazloženju osporenih presuda je konstatirano da je ovaj nalaz prihvaćen kao sačinjen od stručnog lica i zato što nije bio u suprotnosti niti sa jednim drugim dokazom. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
10. Apelant smatra da su osporene presude proizvoljne i u suprotnosti sa zakonom u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka. S tim u vezi, apelant je ukazao na relevantne odredbe ZPP i Advokatske tarife za koje smatra da su zanemarene, odnosno pogrešno primijenjene, kao i da nije bio obavezan da označi vrijednost predmeta spora s obzirom na to da se radilo o zahtjevu koji se ne može izraziti u novcu.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da, u skladu sa članom 53. ZPP, označavanje vrijednost spora predstavlja obavezni element tužbe, pa da nedostatak ovog elementa, u slučaju kada tužilac propusti da ga otkloni u ostavljenom roku, predstavlja razlog za odbacivanje tužbe. Dalje, u skladu sa članom 316. ZPP, tužilac je obavezan označiti vrijednost spora, osim u slučajevima kada se ona ne može izraziti u novcu. Najzad, u skladu sa članom 200. ZOO-a, za pretrpljene fizičke i duševne bolove, naruženost, strah i dr. sud može u okolnostima slučaja dosuditi pravičnu novčanu naknadu. U konkretnom slučaju, apelant je tražio naknadu nematerijalne štete koju je pretrpio uslijed fizičkih i duševnih bolova i straha uslijed nanesene mu tjelesne povrede, a redovni sudovi su djelimično usvojili njegov zahtjev i u skladu sa članom 200. ZOO-a dosudili mu novčanu naknadu na ime nematerijalne štete. Shodno navedenom, u konkretnom slučaju nije se radilo o sporu čija vrijednost se ne može izraziti u novcu u smislu člana 316. ZPP iako novčani iznos u smislu člana 200. ZOO-a predstavlja satisfakciju za pretrpljenu nematerijalnu štetu. Shodno navedenom, apelant je bio obavezan u tužbi istaći vrijednost spora koja, kao obavezni element tužbe, važi za cijeli postupak. Apelant ne osporava da je u tužbi vrijednost spora bila označena u iznosu od 6.500,00 KM, a iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su sudovi apelantov uspjeh u parnici ocijenili upravo na ovako označenu vrijednost spora. Dalje, u odluci o troškovima postupka redovni sudovi su pobrojali pojedinačno preuzete radnje i troškove koje je apelant imao u vezi sa njihovim preduzimanjem, te shodno naknadama utvrđenim relevantnim odredbama Advokatske tarife, iskazali njihov ukupan iznos, pa onda odredili njihovu naknadu s obzirom na označenu vrijednost spora i apelantov uspjeh u parnici. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da su redovni sudovi, odlučujući o naknadi troškova postupka, postupali proizvoljno i suprotno zakonu.
12. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da su navodi o povredi ovog prava identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, te da je zaključeno da su oni neosnovani, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović