Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1406/09 (G. V. V.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1406/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1406/09, rješavajući apelaciju G. V. V., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G. V. V. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 046883 09 Gž od 27. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 046883 03 P od 12. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. G. V. V. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Smiljana Moravac-
Babić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 7. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 046883 09 Gž od 27. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 046883 03 P od 12. decembra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 046883 03 P od 12. decembra 2008. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na jednosobnom stanu koji se nalazi u Banjaluci, Kola bb, stan broj 7, stambene površine 40,65 m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Stavom II dispozitiva presude odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obavežu OŠ «Petar Kočić» Banjaluka, Boško i Mira Marić (u daljnjem tekstu: tuženi) da predmetni stan predaju u posjed slobodan od ljudi i stvari. Stavom III dispozitiva navedene presude apelantkinja je obavezana da tuženim solidarno naknadi troškove postupka u iznosu od 5.040,00 KM.
3. Osnovni sud je nakon sprovedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelantkinja bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je imala zaključen ugovor o korišćenju stana sa SIZ-om stanovanja Banjaluka 1990. godine, da je davalac stana na korišćenje bio tuženi OŠ «Petar Kočić» Banjaluka, kao i da je apelantkinja u posjedu predmetnog stana bila sve do 1992. godine kada je stan dobrovoljno napustila i sporazumno prekinula radni odnos kod tuženog OŠ «Petar Kočić». Takođe je Osnovni sud utvrdio da je apelantkinja dobila na korišćenje drugi stan 1994. godine od druge osnovne škole u kojoj se zaposlila kao pedagog i koji je morala napustiti 2002. godine i predati ga predratnom nosiocu stanarskog prava u posjed. Dalje je utvrđeno da su se u predmetni stan 1998. godine uselili tuženi Boško i Mira Marić koji su ga 2002. godine otkupili od tuženog OŠ «Petar Kočić» i time postali vlasnici predmetnog stana.
4. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbu člana 16 stav 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS» br. 38/98-96/03), nalazeći da je apelantkinja propuštanjem roka za vraćanje stana u posjed po sili zakona izgubila stanarsko pravo na predmetnom stanu i da samim tim nema aktivnu legitimaciju da traži predaju stana u posjed. Odredbom člana 16 stav 1 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine propisano je da se zahtjev za vraćanje stana u posjed može podnijeti u određenom roku koji je materijalnopravni – prekluzivni rok i čijim se propuštanjem gubi pravo na preduzimanje radnje i taj propust dovodi do gubitka samog prava u materijalnom smislu. Osnovni sud je istakao da su rokovi za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed u više navrata produžavani i da je posljednji rok bio 19. april 2000. godine. Prema stavu 2 navedenog člana, stanarsko pravo nosiocu stanarskog prava prestaje ako do navedenog roka (19. april 2000. godine) ne podnese zahtjev nadležnom upravnom organu, Komisiji ili nadležnom sudu. U konkretnom slučaju, kako je zaključio sud, nesporno je utvrđeno da apelantkinja nije u «ostavljenim rokovima» podnijela zahtjev za vraćanje stana niti organu uprave – Ministarstvu za izbjegla i raseljena lica, niti Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (CRPC), a niti sudu, budući da je tužba podnesena tek 31. oktobra 2003. godine (više od tri godine nakon isteka roka), te je izgubila svojstvo nosioca stanarskog prava i njen tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. Na kraju se Osnovni sud pozvao na identičan stav iznesen u Odluci Ustavnog suda broj AP 1309/06.
5. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavila apelantkinja, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 046883 09 Gž od 27. februara 2009. godine apelantkinjinu žalbu djelimično uvažio i Presudu Osnovnog suda broj 71 0 P 046883 03 P od 12. decembra 2008. godine preinačio u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka tako što je apelantkinja obavezana da tuženim naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.940,00 KM umjesto dosuđenog iznosa od 5.040,00 KM, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda u ostalom dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu potvrđena.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je nesporna činjenica da je apelantkinja sporni stan koristila od 1990. godine do 1992. godine kada se iz predmetnog stana dobrovoljno iselila a u toku prvostepenog postupka nije pružila dokaz da je podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana, pa je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantkinja nije aktivno legitimisana da traži predaju u posjed predmetnog stana od tuženih. Stanarsko pravo apelantkinji je prestalo ex lege istekom propisanog roka iz člana 16 stav 1 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine a prestankom stanarskog prava po sili zakona prestalo je i pravno dejstvo ugovora o korišćenju predmetnog stana zaključenog 16. marta 1990. godine. Okružni sud je zaključio da je gubitkom svojstva nosioca stanarskog prava, pravilno prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje da je apelantkinja nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu pa je na taj način izgubila i aktivnu legitimaciju da traži njegovu predaju u posjed od tuženih.
7. Apelantkinja smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3 e), f), i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja je istakla da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i na taj način povrijedili navedena prava. Apelantkinja je navela da je odmah nakon što je 2002. godine napustila stan koji je dobila od OŠ «Branislav Nušić» i ustupila ga predratnom nosiocu stanarskog prava tražila vraćanje predmetnog stana, međutim, utvrđeno je da je predmetni stan «zaposjeo» tuženi Boško Marić koji je stan u međuvremenu i otkupio. Apelantkinja je navela da je takav otkup stana ništavan, te istakla da je tuženi Boško Marić svoju predratnu imovinu na području opštine Ključ vratio te mijenjao za kuću u Prijedoru, iz čega se može zaključiti da je prekršeno osnovno pravo koje se odnosi na «zabranu primjene dvostrukih pravnih pravila». Istakla je da ima 37 godina staža, maloljetno dijete i supruga penzionera, da živi kao podstanar u veoma teškim uslovima, te je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i omogući joj trajno i nesmetano korišćenje predmetnog stana.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da se tuženim naloži da stan predaju posjed. Naime, sudovi su utvrdili da je apelantkinja propustila da u skladu sa članom 16 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine podnese zahtjev za vraćanje predmetnog stana, pa, s obzirom na to da rokovi propisani navedenim članom imaju prekluzivan karakter, apelantkinja je nepodnošenjem zahtjeva u zakonom propisanom roku izgubila stanarsko pravo na predmetnom stanu i nije aktivno legitimisana da traži predaju u posjed stana i utvrđenje da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge, kako u pogledu činjeničnog utvrđenja, tako i u odnosu na primjenu materijalnog zakona. Stoga, imajući u vidu da se apelantkinja isključivo žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje kao i stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelantkinja ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je gotovo identično pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti broj AP 526/08 od 15. juna 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Ostali navodi
12. U vezi sa ostalim navodima, tj. o navodima o kršenju prava na poštovanje doma i prava na imovinu iz člana II/3 f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi u vezi sa eventualnim kršenjima ovih prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da je u prethodnim stavovima ove odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno neosnovani, te da apelantkinja u odnosu na ove navode nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, Ustavni sud smatra da apelantkinja nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović