Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1439/09 (A. D.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 28
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1439/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. studenog 2011. godine, u predmetu broj AP 1439/09, rješavajući apelaciju Adnana Dobrune, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adnana Dobrune podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-08-000558 od 26. veljače 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-K-08-000 012 od 6.
listopada 2008. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Adnan Dobruna (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Kantonalni zavod za pravnu pomoć Zeničko-dobojskog kantona, podnio je 11. svibnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-08-000558 od 26. veljače 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-K-08-000 012 od 6. listopada 2008. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-K-08-000 012 od 6. listopada 2008. godine apelant i J.B. proglašeni su krivim zato što su, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinili kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 166. stavak 1. u svezi sa čl. 28. i 31. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05, u daljnjem tekstu: KZFBiH). Kantonalni sud osudio je apelanta i J.B. na kazne zatvora u trajanju od po dvije godine. Istom presudom u kazne zatvora uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru i vrijeme lišavanja slobode, a oštećeni D.K. (u daljnjem tekstu: oštećeni) sa imovinskopravnim zahtjevom upućen je na parnicu, te obvezani apelant i J.B na plaćanje troškova kaznenog postupka.
3. Obrazlažući odluku, Kantonalni sud je istakao da provedeni dokazi (između ostalih, zapisnik o uviđaju, foto-dokumentacija odjeće oštećenog, foto-dokumentacija lica mjesta, nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, nalazi i mišljenja vještaka balističara, te iskazi svjedoka ) nedvojbeno potvrđuju da su apelant i J.B. 4. veljače 2008. godine u Zenici, u naselju Crkvice, počinili predmetno kazneno djelo, tj. da su s namjerom da usmrte oštećenog pucali u njega i nanijeli mu lake tjelesne ozljede. Pojašnjavajući navedeno, Kantonalni sud je istakao da iz iskaza oštećenog slijedi da je on u kritično vrijeme bio sa svjedokom E.F., koji se na trenutak udaljio od njega, da je začuo pucanj, da se okrenuo i vidio apelanta i J.B., da je počeo trčati, te da je osjetio da ga je nešto pogodilo u lijevo rame. Dalje, iz iskaza svjedoka E.F. slijedi da se on tu večer sastao sa oštećenim, da je vidio dvije osobe kako ih prate, da se malo udaljio od oštećenog, da se okrenuo i vidio da te osobe vade pištolje, te da je oštećenom rekao da bježi. Iz iskaza svjedoka S.L. slijedi da je on čuo šest-sedam ili osam pucnjeva, da je nakon toga vidio kako oštećeni trči premu njemu, a iza njega je bio svjedok E.F., da mu je oštećeni rekao da ga vozi u bolnicu, jer je pogođen i da ga je upucao J.B. Dalje, da nalazi i mišljenja vještaka balističara potvrđuju da je oštećeni u momentu povređivanja bio okrenut leđima, da su uporabljena dva pištolja, da su iz jednog ispaljena najmanje tri metka, a iz drugog najmanje četiri metka, da su ispaljena u istom pravcu i iz istog smjera u kojem se nalazio oštećeni, te da nalaz ispitivanja tragova, čiji su sastavni dio fotografije, slikovito prikazuju sve ono što su balističari utvrdili. Navedeni nalazi urađeni su profesionalno i stručno i u skladu sa materijalnom dokaznom građom, kao i u skladu sa iskazima oštećenog i svjedoka E.F. Također, balistička vještačenja potvrđuje i foto-dokumentacija odjeće oštećenog na kojoj je fotografirana jakna oštećenog, zatim, zapisnik lica mjesta, kao i pronađeni predmeti i tragovi. Dalje, balističko vještačenje jakne oštećenog potvrđuje da se na prednjoj strani jakne nalaze četiri, a sa leđne strane dva probojna oštećenja. Kantonalni sud je ocijenio iskaze oštećenog i E.F. logičnim, uvjerljivim i suglasnim iskazu svjedoka S.L., kao i sa nalazima i mišljenjima vještaka balističara, kemijskog i biološkog ispitivanja tragova, kao i vještaka u oblasti sudske medicine.
4. Očitujući se na apelantove tvrdnje da je on bio na licu mjesta, ali da je pucao tek nakon što je prvi zapucao E.F., Kantonalni sud je naveo da su suprotne iskazima svjedoka, kao i balističkim vještačenjima. Naime, vještak balističar je vrlo jasno opisao na koji način je došlo do pucanja iz dva pištolja, tako da se ne može prihvatiti da je prvi pucao svjedok E.F., pa tek onda apelant. Navedeno slijedi iz vještačenja barutnih čestica iz kojeg slijedi da je na apelantovim rukama potvrđena prisutnost barutnih čestica. Kantonalni sud je istakao da je obrana osporavala balistička vještačenja, ali da ne vidi niti jedan razlog zašto se ne bi prihvatili ovi nalazi, budući su urađeni profesionalno i stručno. Dalje, obrana je pokušala isključiti apelanta iz predmetnog događaja, ističući da je pucao S.T. Međutim, navedeno se ne može prihvatiti, jer iz iskaza oštećenog i J.B. slijedi da je S.T. bio iza apelanta i J.B. i da nije poduzimao nikakvu radnju, a uostalom kod njega nisu pronađeni nikakvi tragovi koji bi ga uključivali kao izvršitelja predmetnog kaznenog djela. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelantova obrana provela neuropsihijatrijsko vještačenje iz kojeg slijedi da je apelant bio bitno smanjeno uračunljiv. Ali, ovakav nalaz vještaka se ne može prihvatiti jer sadrži samo apelantove tvrdnje, te jer je suprotan provedenim dokazima. Dalje, Kantonalni sud je naveo da pri utvrđivanju umišljaja nije imao nikakvu dilemu, jer su apelant i J.B. oštećenog i E.F. dulje vrijeme pratili, da su, kada se svjedok E.F. udaljio, ispalili sedam metaka u oštećenog, što ukazuje na njihovu upornost za izvršenje ovog kaznenog djela, da je jadan od tih metaka pogodio oštećenog, a to što je oštećen pogođen u predjelu lijevog ramena je samo njegova sreća, budući da su u blizini veliki krvni sudovi, zbog čega je lako moglo doći do smrtnog ishoda, tako da se zaključuje da su apelant i J.B. namjeravali ubiti oštećenog. Budući da je oštećeni uspio pobjeći sa lica mjesta, te da ga je na sreću pogodio samo jedan metak, djelo je ostalo u pokušaju, tako da se apelantove radnje i J.B. kvalificiraju kao pokušaj ubojstva. Kantonalni sud je istakao da je u spis uložen niz drugih fotokopiranih dokumenata, te se kao takvi ne mogu tretirati kao dokaz, a ti dokumenti se odnose na brata svjedoka E.F. ili na jednostrane apelantove tvrdnje.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud donio je Presudu broj 070-0-Kž-08- 000558 od 26. veljače 2009. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da žalbeni navodi u vezi sa pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem nisu utemeljeni. Naime, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je na temelju iskaza oštećenog, svjedoka E.F. i S.L., te objektivnih dokaza, posebno rezultata provedenog balističkog vještačenja, izveo činjenične zaključke da su apelant i J.B. počinili predmetno kazneno djelo. U obrazloženju prvostupanjske presude je navedeno da je oštećeni vidio J.B. kako u njegovom pravcu puca iz pištolja, da je na licu mjesta vidio i apelanta, te čuo da se puca iz dva pištolja. Ovi iskazi potpuno objektiviziraju utemeljene konstatacije iz nalaza i mišljenja vještaka balističara, odnosno njihove tvrdnje da pronađene čahure na licu mjesta potiču od metaka koji su ispaljeni iz dva pištolja različitih proizvođača koji koriste istu municiju. Dalje, prvostupanjski sud je u obrazloženju osporene presude, sa jedne strane, iznio jasne i uvjerljive razloge zašto prihvata navedene dokaze, posebno iskaze navedenih svjedoka i zbog čega oni upućuju na izvođenje takvih činjeničnih zaključaka. Vrhovni sud je istakao da su svi dokazi temeljito i savjesno ocijenjeni kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, odnosno u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza, pri čemu je ocijenjena i apelantova obrana koja je dovedena u vezu sa utvrđenim činjeničnim stanjem, nakon čega je izveden zaključak da je i apelant poduzeo radnje izvršenja kaznenog djela za koje je proglašen krivim. Vezano za apelantove prigovore da je prvostupanjski sud neutemeljeno odbio prihvatiti nalaz i mišljenje neuropsihijatra prema kojem apelant u vrijeme izvršenja kaznenog djela nije bio uračunljiv, Vrhovni sud je istakao da su neutemeljeni. Naime, istina je da iz nalaza i mišljenja proizlazi takav stupanj uračunljivosti, ali proizlazi i to da je ovaj vještak nalaz i mišljenje temeljio na apelantovim tvrdnjama, bez bilo kakve dokumentacije. U odnosu na apelantove tvrdnje da nije utvrđen motiv koji bi kod apelanta pobudio ubilačke namjere u odnosu na oštećenog, Vrhovni sud je istakao da je utvrđivanje motiva izvršenja djela nužno kod tzv. kvalificiranih ubojstava, kao što su koristoljublje, osveta ili druge niske pobude. Budući da je u pitanju osnovno kazneno djelo ubojstva iz članka 166. stavak 1. KZFBiH, nije nužno i po svaku cijenu utvrđivanje motiva, zato što ta okolnost nije obilježje tog kaznenog djela, već ima značaj pri odmjeravanju kazne.
6. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na djelotvorni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Povredu navedenih prava apelant nalazi u tome što su sudovi prihvatili iskaze oštećenog i svjedoka E.F. i S.L., koji su „međusobno konfrontirani“, odnosno proturječni. U prilog navedenom apelant, između ostalog, ističe da „oštećeni niti jednog trenutka u svome iskazu ne navodi eksplicitino da je optuženi taj koji je držao pištolj…, ni oštećeni ne zna ko ga je ranio, niti ko je kritične večeri pucao…“. Dalje, da je svjedok E.F. izjavio da je u jednom momentu „zadigao jaknu“, a koja je radnja u sklopu ranijih događaja u kojima je apelant ranjen od brata svjedoka E.F. S.L. je svjedok koji nije ništa vidio, a njegovo svjedočenje tereti apelanta. Apelant dalje navodi da je nalaz ispitivanja tragova vatrenog oružja sačinjen na temelju iskaza oštećenog, te da u postupku nije dokazan motiv koji bi apelanta pobudio na ubilačke namjere u odnosu na oštećenog. Apelant navodi da sud nije prihvatio dokaze koje je predlagala obrana, jer nisi bili originali, niti ovjerene kopije, pa čak i policijske zabilješke, koji nisu jednostrani i neobjektivni, nego su isprave javnog karaktera sa dokaznom težinom koje su kod vještaka neuropsihijatra poslužile da kod apelanta utvrdi dugotrajni strah izazvan sistematskim i dugotrajnim prijetnjama koje su mu upućivali E.F. i brat svjedoka E.F. Apelant navodi da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi, odnosno da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zato što je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje uslijed pogrešne ocjene dokaza i zato što je presuda nerazumljiva.
10. U pogledu navoda apelacije koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja u svezi sa ocjenom dokaza, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovitih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud u dokaznom postupku proveo dokaze optužbe i dokaze odbrane, izvršio analizu i ocjenu svakog dokaza posebno i u međusobnoj vezi, a nakon toga izveo zaključak o apelantovoj odgovornosti za izvršenje kaznenog djela ubojstva u pokušaju, te da je dao uvjerljiva obrazloženja u svezi sa razlogom neprihvatanja pojedinih dokaza. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud iscrpno ispitao ova utvrđenja Kantonalnog suda i ocijenio ih kao pravilna, argumentirajući razloge za navedeno. Također, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
Pravo na djelotvorni pravni lijek
12. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi on bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz članka 13. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek očito (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović