Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1461/09 (E. U.)
Odluka donesena 09. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Miješanje u pravo na dom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 3
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1461/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1461/09, rješavajući apelaciju Envera Uzeirbegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Envera Uzeirbegovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-496/04 od 5. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-187/02 od 27. juna 2002. godine, Rješenja Tuzlanskog kantona – Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoline, broj 12-06/1-23-569/01 od 7. maja 2001. godine i Rješenja Općine Tuzla – Službe za prostorno uređenje, broj 05-027I-23-
1826/99 od 6. novembra 2000. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Enver Uzeirbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnio je 12. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-496/04 od 5. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-187/02 od 27. juna 2002. godine, Rješenja Tuzlanskog kantona – Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoline (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 12-06/1-23-569/01 od 7. maja 2001. godine i Rješenja Općine Tuzla – Službe za prostorno uređenje (u daljnjem tekstu: Služba), broj 05-027I-23-1826/99 od 6. novembra 2000. godine.
2. Rješenjem Službe broj 05-027I-23-1826/99 od 6. novembra 2000. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 12-06/1-23-569/01 od 7. maja 2001. godine, odbijen je apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Tuzli, ul. Rudarska broj 67, sprat VII (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
3. Služba je u toku postupka kao nesporno utvrdila da je apelant od 6. jula 1979. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji je dobio od Rudnika mrkog uglja «Tito» Banovići (u daljnjem tekstu: vlasnik stana). Također je utvrđeno da je apelantu 18. aprila 1985. godine, odlukom vlasnika stana, dodijeljen kredit za izgradnju porodične kuće uz ugovorenu obavezu da u roku od tri godine od realizacije kredita iseli iz predmetnog stana i preda ga u posjed vlasniku. Služba je, dalje, utvrdila da je po zahtjevu vlasnika stana 6. februara 1991. godine pokrenut postupak za apelantovo iseljenje kao realizacija ugovorenih obaveza s obzirom na to da je apelant dovršio izgradnju kuće u Tuzli, ul. Rudolfa Vikića broj 34, te je apelant 9. marta 1993. godine prinudnim putem iseljen iz predmetnog stana.
4. Služba je u obrazloženju odluke istakla da je, prema članu 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01), propisano da se lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Opći okvirni sporazum). Služba je, dalje, navela da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je apelant iseljen iz predmetnog stana 9. marta 1993. godine na osnovu Rješenja Sekretarijata za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove i zaštitu okoline Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Sekretarijat) broj 06-
04/3-372-216/91 od 17. februara 1993. godine, a po osnovu člana 13. Zakona o stambenim odnosima koji je tada primjenjivan kao republički propis. Služba je zaključila da se apelant ne može tretirati kao izbjeglo i raseljeno lice prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma, odnosno kao lice kojem pripada pravo na povrat stana u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Također je Služba istakla da predmetni stan nikada nije proglašavan napuštenim, u smislu odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, niti je apelant napuštao Tuzlu, te se njegov zahtjev za povrat stana ne može tretirati kao akt o kojem treba odlučivati u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
5. Utvrđenje prvostepenog organa kao pravilno je prihvatilo Ministarstvo navodeći u obrazloženju rješenja da je Služba pravilno primijenila materijalno pravo i za odluku dala jasne i valjane razloge koje kao takve u cijelosti prihvata. U odnosu na apelantove žalbene navode da je postupak njegovog prinudnog iseljenja iz predmetnog stana nezakonit, Ministarstvo je istaklo da se ti navodi odnose na nepravilnosti postupka koji je vođen pred Sekretarijatom po zahtjevu vlasnika stana za iseljenje apelanta iz predmetnog stana, te su eventualne nepravilnosti morale biti otklonjene dopuštenim pravnim lijekovima u okviru tada vođenog postupka i nisu predmet konkretnog slučaja.
6. Apelant je tužbom od 5. septembra 2001. godine pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor radi poništenja Rješenja Ministarstva broj 12-06/1-23-569/01 od 7. maja 2001. godine. Kantonalni sud je Presudom broj U-187/02 od 27. juna 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Už- 496/04 od 5. februara 2009. godine, tužbu odbio.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je citirao odredbu člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te istakao da apelant nije lice koje podrazumijeva navedeni član zakona. Naime, apelant je lice koje je po osnovu pravnog naslova (Rješenje Sekretarijata broj 06-04/3-372-216/91 od 17. februara 1993. godine i zaključka o dozvoli izvršenja od 9. marta 1993. godine) iseljeno iz predmetnog stana, te mu kao takvom ne pripada pravo na vraćanje tog stana u posjed. Također je neosnovan tužbeni zahtjev o vraćanju stanarskog prava na predmetnom stanu jer o tome nije ni odlučivano pred organima uprave niti se o tome moglo odlučivati pred organima uprave s obzirom na njihovu nadležnost i podneseni zahtjev za vraćanje u posjed stana.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su u postupku pred upravnim organima kao i u postupku pred prvostepenim sudom sve činjenice potpuno i nesporno utvrđene. Naime, nesporno je utvrđeno da je vlasnik stana 6. februara 1991. godine pokrenuo upravni postupak radi apelantovog iseljenja iz predmetnog stana u smislu člana 13. Zakona o stambenim odnosima i da je postupajući po tom zahtjevu Sekretarijat rješenjem od 17. februara 1993. godine obavezao apelanta da preda predmetni stan u posjed vlasniku, te je zaključkom od 9. marta 1993. godine dopušteno izvršenje rješenja prinudnim putem i apelant je iseljen iz predmetnog stana. S obzirom na utvrđene činjenice, Vrhovni sud smatra pravilnim stav organa uprave i prvostepenog suda da se apelant ne može tretirati kao izbjeglo lice, odnosno kao lice kojem pripada pravo na povrat u smislu odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima jer predmetni stan nije proglašen napuštenim, apelant nije napuštao Tuzlu, a taj stan nije bio njegov jedini dom jer je nesporno utvrđeno da je korištenjem kredita koji mu je odobrio vlasnik stana sagradio vlastitu kuću, zbog čega je vlasnik stana, primjenom člana 13. Zakona o stambenim odnosima, još 6. februara 1991. godine pokrenuo postupak za njegovo iseljenje.
9. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. f), i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je hronološki iznio tok postupka pred organima uprave i redovnim sudovima navodeći da je do povrede navedenih prava došlo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog propisa. Apelant je istakao da je iseljen iz predmetnog stana 1993. godine na osnovu postupka koji je proveden po odredbama Zakona o upravnom postupku koji se primjenjivao za vrijeme rata. Apelant smatra da je rješenje organa uprave na osnovu kojeg je 1993. godine iseljen iz predmetnog stana ništavno i da mu nije moglo prestati stanarsko pravo, pa zahtjev za povrat stana u posjed smatra osnovanim. Također je naveo da to što predmetni stan nije proglašen napuštenim je potpuno irelevantno jer je položaj «napuštenih» i «nenapuštenih» stanova formalnopravno isti a utvrđenje da mu je 1985. godine dodijeljen kredit za rješavanje stambenih potreba pod uvjetom da u roku od tri godine od realizacije kredita iseli iz stana može samo biti predmet posebnog sudskog postupka a nikako dokaz u postupku povrata stana.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na dom
12. Apelant u apelaciji osporava navedene odluke organa uprave i redovnih sudova tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li predmetni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma».
13. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam «dom» obuhvata, kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46 f; Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99).
14. Što se tiče pitanja može li se predmetni stan smatrati apelantovim «domom», Ustavni sud zapaža da je apelantu predmetni stan dodijeljen rješenjem vlasnika stana, nakon čega je 6. jula 1979. godine zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana sa SIZ-om stanovanja Tuzla. Nesporno je i to da je od momenta useljenja u predmetnom stanu apelant živio kao u svom porodičnom domu i da je imao namjeru živjeti i dalje u predmetnom stanu kao u svom porodičnom domu. Međutim, u postupku koji je 6. februara 1991. godine protiv njega pokrenuo vlasnik stana radi iseljenja, Sekretarijat je Rješenjem broj 06-04/3-372-216/91 od 17. februara 1993. godine obavezao apelanta da predmetni stan preda vlasniku u posjed, te je apelant 9. marta 1993. godine prinudnim putem iseljen iz predmetnog stana. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predmetni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije.
15. Dalje, Ustavni sud mora da ustanovi predstavljaju li osporene odluke organa uprave i redovnih sudova miješanje u apelantovo pravo na dom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je osporenim odlukama odbijen zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana koji je apelant podnio Službi u smislu odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Naime, organi uprave i redovni sudovi su, ocjenjujući konkretnu pravnu stvar sa aspekta Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kao mjerodavnog materijalnog prava za razrješenje predmetnog spora, utvrdili da se apelant ne može tretirati kao izbjeglo i raseljeno lice prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma, odnosno kao lice kojem pripada pravo na povrat stana u skladu sa odredbama člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima jer apelant nije napuštao Tuzlu niti je predmetni stan proglašen napuštenim. Također su organi uprave i redovni sudovi utvrdili da je apelantu odlukom vlasnika stana od 18. aprila 1985. godine odobren kredit za rješavanje stambenih potreba i to izgradnjom porodične kuće uz ugovorenu obavezu da u roku od tri godine od realizacije kredita iseli iz predmetnog stana i preda ga vlasniku u posjed. S obzirom na to da je apelant dovršio stambenu porodičnu zgradu u Tuzli, ul. Rudolfa Vikića broj 34, a nije ispunio ugovorenu obavezu (vratio predmetni stan vlasniku), vlasnik je 6. februara 1991. godine pokrenuo postupak apelantovog iseljenja iz predmetnog stana u smislu člana 13. Zakona o stambenim odnosima. Postupajući povodom zahtjeva vlasnika stana, Sekretarijat je Rješenjem broj 06-04/3-372-
216/91 od 17. februara 1993. godine apelanta obavezao da preda stan vlasniku, te je zaključkom o dozvoli izvršenja istog sekretarijata od 9. marta 1993. godine dozvoljeno izvršenje i apelant je 9. marta 1993. godine prinudnim putem napustio predmetni stan.
16. Dakle, osporenim odlukama organa uprave i redovnih sudova kojima je odbijen apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana, u smislu odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, nije došlo do miješanja u apelantovo pravo na poštivanje doma, s obzirom na to da je pitanje apelantovog prava na korištenje predmetnog stana riješio Sekretarijat donošenjem zaključka o dozvoli izvršenja od 9. marta 1993. godine kojim je dopušteno izvršenje rješenja tog organa od 17. februara 1993. godine i kojim je utvrđen prestanak prava korištenja predmetnog stana apelantu i naloženo njegovo iseljenje, te, shodno tome, samo je tim odlukama u pogledu predmetnog stana mogla biti učinjena povreda prava na poštivanje doma u odnosu na apelanta. Stoga, osporenim odlukama redovnih sudova nije došlo do miješanja u apelantovo pravo na poštivanje doma pa su navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na imovinu
17. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su organi uprave i redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović