Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-291/08 (N. Ž.)
Odluka donesena 19. 11. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokaz
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-291/08
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 291/08, rješavajući apelaciju Nikice Žderića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Constance Grewe, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Tudor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 19. studenoga 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Nikice Žderića.
Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Kž-07- 000 069 od 30. listopada 2007. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju koji je dužan, po hitnom postupku, donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da, sukladno članku 74.
stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nikica Žderić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ploča, Republika Hrvatska, kojeg zastupa odvjetnik Branko Karadeglić, podnio je 22. siječnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Kž-07-000 069 od 30. listopada 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-K-07-000 003 od 8. lipnja 2007. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog tužiteljstva u Trebinju, Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 25. veljače 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je 19. studenoga 2010. godine i 25. siječnja 2011. godine zatraženo da dostavi spis broj 095-0-K-07-000 003.
3. Okružno tužiteljstvo je dostavilo odgovor na apelaciju 3. ožujka 2008. godine, a Okružni sud i Osnovni sud 5. ožujka 2008. godine. Osnovni sud je traženi spis dostavio 25. veljače 2011. godine.
4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 7. srpnja 2011. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 095-K-07-000 003 od 8. lipnja 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Kž-07-000 069 od 30. listopada 2007. godine, apelant je proglašen krivim za kazneno djelo nedopuštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz članka 224. Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03 i 108/04; u daljnjem tekstu: KZRS) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Osnovni sud je utvrdio da je apelant počinio kazneno djelo na način što je 1. studenoga 2006. godine oko 19,30 sati u putničkom motornom vozilu marke „Renault Megane“ registarskog broja DU-668-CG, neovlašteno, radi prodaje, prevozio 16 kilograma i 373 grama biljne materije koja potječe od biljke konoplje, materije koja halucinogeno djeluje na ljudski organizam zbog svog sastojka tetrahidrokanabinola i nalazi se na Listi opojnih droga („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/04). Tu količinu navedene biljne materije su mu 2. studenoga 2006. godine oko 9,00 sati u mjestu Berkovići prilikom kontrole pronašle ovlaštene službene osobe Policijske stanice Berkovići, a zatim uz potvrdu privremeno oduzeli.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajući sve provedene dokaze, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, nesporno utvrđeno da je apelant 1. studenoga 2006. godine upravljao putničkim motornim vozilom marke „Renault Megane“ registarskih oznaka DU-668-CG, koje je vlasništvo Gorana Vladimira i za čije upravljanje apelant nije posjedovao punomoć vlasnika vozila, te da ga je na magistralnom putu Bileća – Stolac, u naseljenom mjestu Berkovići, oko 19,30 sati, zaustavio policajac Slavko Samardžić radi redovne prometne kontrole. Nakon što je policajac utvrdio navedene podatke, a želeći da provjeri identičnost broja šasije sa prometnom dozvolom, zatražio je od apelanta da otvori haubu. Tom prilikom je u desnom uglu blatobrana primijetio pakovanje žute boje koje je virilo oko 10 cm. Navedeno sakriveno pakovanje je policajca iz iskustva asociralo na namjenska pakovanja opojne droge, pa je zatvorio haubu i odmah obavijestio kriminalističkog inspektora Jovu Samardžića i kolegu Kojovića u PS Berkovići, koji su odmah po pozivu došli i ustanovili da su u vozilu sakrivena pakovanja koja asociraju na pakovanja opojne droge i o tome obavijestili komandira PS Berkovići. S obzirom na to da je postojala sumnja da apelant prevozi opojnu drogu, te da je apelant strani državljanin (državljanin Republike Hrvatske), tako da je postojala i opasnost od bijega, policajac Slavko Samardžić je apelanta lišio slobode, uz odobrenje komandira PS Berkovići, i uručio mu potvrdu o lišenju slobode. Policajci Slavko Samardžić i Svetozar Kojović su apelantovo vozilo odvezli ispred PS Berkovići.
8. U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da su odmah, oko 20,00 sati, telefonom obaviješteni tužitelj i sudac za prethodni postupak od kojeg je zatraženo da se izda naredba za pretres putničkog vozila kojim je upravljao apelant. Sudac za prethodni postupak je telefonski odobrio izdavanje naredbe radi vršenja pretresa putničkog vozila, ovlašteni radnik PS Berkovići je sačinio pismenu naredbu i pročitao je sucu za prethodni postupak, iako to nije naznačeno u naredbi. S obzirom na to da je već bila noć i nevrijeme (padala je kiša i puhao vjetar), te da se, prema odredbama važećeg ZKP, pretres ne može vršiti u vremenu od 21,00 do 06,00 sati, to je pretres putničkog vozila izvršen sutradan, tj. 2. studenoga 2006. godine u 09,00 sati. Primjerak pismene naredbe za pretres putničkog vozila je po odobrenju suca za prethodni postupak predan apelantu uz pouku da ima pravo na branitelja i da može tražiti prisutnost branitelja prilikom pretresa vozila. Apelant je vlastoručno potpisao prijem naredbe i odgovorio da ne želi branitelja. Vozilo koje je dovezeno pred SP Berkovići je bilo parkirano ispred ulaza u SP Berkovići, osiguravao ga je dežurni policajac i kod njega su se nalazili ključevi vozila. Pretres vozila su izvršili dežurni policajac i kriminalistički tehničar uz prisutnost apelanta, dvojice inspektora iz CJS Trebinje i dva punoljetna građanina. Prilikom pretresa u vozilu je pronađeno 16 pakovanja kvadratnog oblika, namjenski napravljenih, umotanih u žutu selotejp traku. Ovakva pakovanja su pronađena u oba blatobrana i dužinom čitavog prednjeg dijela vozila. Prilikom pretresa je također pronađen i 31 komad pištoljske municije kalibra 9 mm koja je bila sakrivena ispod otirača kod sjedišta vozača. Pronađeni predmeti su obilježeni i fotografirani, te su oduzeti od apelanta uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta čiji je primjerak predan apelantu.
9. Osnovni sud je istakao da je neutemeljen apelantov prigovor da izvještaj o kriminalističko-tehničkom pregledu lica mjesta od 2. studenoga 2006. godine, koji je sačinio kriminalistički tehničar Ljubiša Šukić, ne može biti dokaz prema ZKP, jer je sačinjen zapisnik o izvršenom pretresu putničkog motornog vozila kojim je upravljao apelant, u smislu članka 221. ZKP. Dalje je navedeno da je o pronađenim i oduzetim predmetima obaviješten sudac za prethodni postupak koji je usmeno naredio da se predmeti deponiraju u prostorije za deponiranje CJS Trebinje. Vaganje pronađenih 16 pakovanja je izvršeno u SP Berkovići u apelantovoj prisutnosti, a drugo vaganje je izvršeno u prostorijama DGS Trebinje, budući da oni posjeduju baždarenu vagu. Vaganjem je utvrđeno da se radi o količini od 16 kilograma i 373 grama.
10. Osnovni sud je ocijenio da je neutemeljen apelantov prigovor da se radi o dokazima koji su pribavljeni na nezakonit način, jer su pribavljeni povredama odredaba ZKP. Osnovni sud je istakao da zakonodavac ne određuje što može biti dokaz u konkretnom kaznenom predmetu, ali ograničenje ipak postoji. Ta ograničenja su postavljena u negativnom smislu tako što je u članku 10. ZKP određeno da se sudska odluka ne može temeljiti na nezakonitom dokazu. Za samu definiciju nezakonitog dokaza zakonodavac ponovno koristi negativnu odrednicu propisujući u članku 10. stavak 2. da bi to bili dokazi koji su pribavljeni kršenjem prava i sloboda propisanih Ustavom ili međunarodnim ugovorima, kao i oni dokazi koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka. Osnovni sud je, dalje, istakao da treba pažljivo ocijeniti sadržaj izdanog naloga, kako u odnosu na krug osoba, tako i u odnosu na kazneno djelo zbog kojeg je nalog izdan, a kako bi se u konkretnom slučaju ocijenilo radi li se o zakonitom dokazu ili ne. Ovlašteni radnici SP Berkovići su postupili suglasno članku 120. ZKP kada su zbog osnova sumnje da apelant prevozi opojnu drogu, zbog toga što je strani državljanin i zbog postojanja opasnosti od bijega, što znači da postoji opasnost od odlaganja, odmah po lišenju slobode, uz suglasnost tužitelja, od suca za prethodni postupak zatražili izdavanje usmene naredbe za pretres vozila. Nakon što su dobili usmeno odobrenje, sačinili su pismenu naredbu, poučili apelanta da prilikom pretresa ima pravo na branitelja i uručili mu pismenu naredbu. Također se postupilo suglasno čl. 121, 122. i 123. ZKP. Prema izjavi svjedoka obrane, suca za prethodni postupak, tijek razgovora koji je obavljen, u svezi sa izdavanjem naredbe za pretres vozila, sudac nije zabilježio, tako da ni originalni zapisnik nije predan sudu. Također je činjenica da u pismenoj naredbi za pretres vozila pod točkom 5. stoji pouka: „Prije početka pretresa korisnik se mora upoznati da ima pravo obavijestiti branioca koji može da prisustvuje pretresu“, dakle, izostao je dio pouke iz članka 122. stavak 1. točka (j) i to „[…] da se pretresanje može izvršiti i bez prisustva branioca ako to zahtijevaju izuzetne okolnosti“. Prema mišljenju Osnovnog suda, radi se o relativnim povredama ZKP koje ne utječu na zakonitost provedenih dokaza i na osnovu tih povreda ne može se ocijeniti da se radi o nezakonitom dokazu kojim je povrijeđeno pravo na obranu. Naime, nesporno je da je optuženi poučen da ima pravo obavijestiti branitelja koji može prisustvovati pretresu, da je takva pouka unijeta u naredbu, da je naredba uručena apelantu i da je vlastoručno potpisao njezin prijem. Prema iskazu svjedoka, policajca Jove Samardžića, apelant je izjavio da mu branitelj nije potreban. Dakle, apelantu nije uskraćeno pravo na branitelja. Izostavljanjem dijela pouke iz članka 122. točka (j) ZKP ne može utjecati na zakonitost ovog dokaza kao ni propust suca za prethodni postupak koji nije sačinio službenu zabilješku toka razgovora.
11. Osnovni sud je, dalje, istakao da je pretres izvršen u prisutnosti ovlaštenih službenih osoba, dva punoljetna građanina i apelanta. Primjedba apelantovog branitelja da je pretres vozila nezakonit zato što jedan od punoljetnih građana nije potpisao zapisnik na prednjoj, tj. prvoj stranici zapisnika, ne može činiti ovaj dokaz nezakonitim. Naime, na prvoj stranici je, kako se vidi iz zapisnika, već odštampan tekst za podatke svjedoka pod 1. i 2. i to za ime i prezime, a iza toga je rubrika za mjesto, ulicu i broj. Činjenica da se jedan svjedok potpisao u rubrici za ulicu i broj, a da to nije učinio i drugi svjedok, očita je greška svjedoka koji se potpisao, jer tu i nije predviđeno da se svjedok potpiše.
12. U svezi sa apelantovom primjedbom koja se odnosi na to da su privremeno oduzeti predmeti deponirani u prostoriji za deponiranje u CJS Trebinje, a nisu dostavljeni Osnovnom sudu odmah po oduzimanju, kako to stoji u pismenoj naredbi od 2. studenoga 2006. godine, Osnovni sud je istakao da su svjedoci optužbe, kao i svjedok obrane, sudac za prethodni postupak Milan Bosić, potvrdili da se u praksi privremeno oduzeti predmeti deponiraju u CJS Trebinje zbog nepostojanja uvjeta da se ti predmeti deponiraju u sudu. Svjedok obrane Milan Bosić je objasnio da se jedino sitni predmeti i novac koji se mogu pohraniti u kasu suda deponiraju u sudu do završetka kaznenog pretresa i konačne odluke o tim predmetima. Dakle, iako se formalno nije postupilo po točki 6. iz pismene naredbe, nesporno je utvrđeno da se ne radi o propustu, tj. nepoštivanju zakonskih odredbi o kaznenom postupku već o praksi suda zbog nemogućnosti drugačijeg postupanja, a sve shodno članku 134. ZKP.
13. Osnovni sud je, također, ocijenio neutemeljenim prigovor obrane da se prilikom otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta nije postupilo po članku 135. ZKP. Naime, privremeno oduzeti predmeti su deponirani u prostorije za deponiranje u CJS Trebinje, a zatim dostavljeni na vještačenje suglasno odredbama čl. 159–166. ZKP. Odredba članka 135. ZKP je općeg karaktera i odnosi se na zaštitu sadržaja privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije, ako to zahtijevaju razlozi čuvanja tajnosti, povjerljivosti informacija ili zaštite privatnosti, pa je zbog toga propisano da se pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora voditi računa da njihov sadržaj ne saznaju neovlaštene osobe, a što nije slučaj u konkretnom predmetu.
14. Dalje, Osnovni sud je istakao da je neutemeljen apelantov prigovor da se radi o dokazu koji je „plod otrovne voćke“, tj. da dokaz koji je dan na vještačenje nije pribavljen na zakonit način. Naime, kako je već prethodno navedeno, dokazi su pribavljeni poštivanjem odredaba ZKP i uz poštivanje prava. Neutemeljen je i prigovor da nalaz vještaka nije potpun jer nije odgovorio u kojem procentu je utvrđena halucinogena materija u biljnom materijalu. Naime, vještak Siniša Drakul je u svom iskazu stručno objasnio postupak vještačenja i utvrđivanja toga da ispitivana biljna materija pripada skupini halucinogenih sredstava i to zbog utvrđene prisutnosti psihoaktivne supstance tetrahidrokanabinola. Njegov nalaz i mišljenje sud je u cijelosti prihvatio. Vještak je, na upit obrane, objasnio da starost biljnog materijala utječe na koncentraciju THC-a, tj. da utječe na kvantitativni nalaz kojim se utvrđuje procent prisutnosti THC-a i druga dva kanabenoida. Međutim, u praksi se kvantitativna analiza rijetko radi, ne samo kod kanabisa već i kod svih ostalih opojnih droga, i to samo po izričitom zahtjevu. Objasnio je da Velerov test govori o tome da ukoliko biljna materija sadrži manje od 0,3% halucinogene materije, onda nije opojna droga, ali taj Velerov test nikada nije zakonski reguliran.
15. U obrazloženju presude Okružnog suda, u pogledu žalbenih navoda da je prvostupanjska presuda utemeljena na pravno nevaljanom dokazu, misleći pri tom na pretres vozila kojim je upravljao apelant, a koji je izvršen 2. studenoga 2006. godine, Okružni sud je našao da je Osnovni sud u obrazloženju pobijane presude dao jasne i argumentirane razloge zbog čega ovaj dokaz smatra zakonitim i pored nekoliko evidentnih propusta načinjenih u pogledu provođenja ove radnje dokazivanja. Ocjenjujući da je pretresanje hitna istražna radnja koja se poduzima samo ako postoji vjerojatnost da je izvršeno kazneno djelo, te da postoji dovoljno osnova za sumnju da će se pretresanjem postići određeni cilj, u konkretnom slučaju pravilno je ocijenjena opasnost od odlaganja koja je davala mogućnost izdavanja naredbe za pretres na temelju usmenog zahtjeva. Utvrđena okolnost da sudac za prethodni postupak, koji je na glavnom pretresu dao jasno obrazloženje svojih postupaka, nije zabilježio daljnji tijek razgovora kad je podnesen usmeni zahtjev za izdavanje naredbe, ne predstavlja propust koji bi cjelokupnom postupku pretresanja vozila dao karakter nezakonite radnje. Isto tako, činjenica da u naredbi nije navedeno ime osobe koja je podnijela usmeni zahtjev ne pruža osnovu za zaključak da se time izgubila kontrolna funkcija suca za prethodni postupak, kako je to apelant u žalbi ukazivao. U pogledu žalbenih navoda da je vršenjem pretresa vozila bez prisutnosti branitelja povrijeđeno apelantovo pravo na obranu, Okružni sud je ocijenio da ne postoji povreda prava na obranu u slučaju kada je optuženi iz sadržaja naredbe o pretresu vozila spoznao pouku da ima pravo obavijestiti branitelja o pretresu koji se treba poduzeti. Apelant je na taj način nedvosmisleno upoznat sa svojim pravom i na njemu je bila inicijativa da svoje pravo i ostvari na način da izabranog branitelja obavijesti o vršenju pretresa. Svojim pasivnim odnosom prema pravu koje mu omogućava zakon, apelant se svjesno odrekao ovog prava. S druge strane, konkretne okolnosti slučaja, iskazane kroz mjesto i predmet pretresa, te pronađene tragove, ukazuju na to da se ipak radilo o izuzetnim okolnostima koje su nalagale i davale mogućnost pretresa bez prisutnosti branitelja.
16. Dalje je navedeno da se predmetnom žalbom dovodi u pitanje autentičnost oduzetih predmeta s obzirom na to da nisu bili pod nadzorom suca za prethodni postupak, te s obzirom na činjenicu da saslušani svjedoci govore o različitim bojama pakovanja biljne materije. U svezi sa ovim žalbenim prigovorima, Okružni sud je ukazao na to da sud ima obvezu da, sukladno odredbi članka 127. stavak 4. ZKP, nakon prijema stvari oduzetih na temelju naredbe za pretresanje, zadrži predmete pod svojim nadzorom do konačne odluke. Međutim, odredba članka 134. ZKP omogućava da se čuvanje privremeno oduzetih predmeta osigurava i na drugi način osim deponiranja u sudu. Sa predmetnim stvarima se postupilo upravo sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, tako što su ti predmeti, uz odobrenje suca za prethodni postupak, pohranjeni u prostorijama CJS Trebinje. Na ovaj način nije narušena kontrola nadzora nad oduzetim predmetima. Različita percepcija boje pakovanja pojedinih svjedoka ne može biti osnova sumnji o njihovoj autentičnosti, pogotovu što se radi o bojama (žuta i smeđa) koje se razlikuju samo u nijansama.
17. U svezi sa apelantovim žalbenim navodima kojima je pobijao procesnu vrijednost izvješća o kriminalističko-tehničkom pregledu lica i mjesta PS od 2. studenoga 2006. godine, Okružni sud je istakao da izvješće o prikupljenim saznanjima i dokazima predstavlja samo informaciju tužitelju o poduzetim mjerama i radnjama i on kao takav nema procesnu snagu i ne može se koristiti kao dokazno sredstvo u tijeku kaznenog postupka. Činjenica da je prvostupanjski sud koristio spomenuto izvješće kao dokaz ne predstavlja bitnu povredu parničnog postupka iz članka 303. stavak 1. točka (z) ZKP. Naime, prema ocjeni Okružnog suda, bitna povreda postupka, u smislu navedene zakonske odredbe, postoji ako se presuda temelji na dokazu na kojem se prema odredbama tog zakona presuda ne može temeljiti. Pravno nevaljani dokazi, u smislu članka 310. ZKP, na kojima sud ne može temeljiti svoju odluku, oni su dokazi koji su pribavljeni povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, kao i oni dokazi koji su pribavljeni povredama procesnog kaznenog zakona. S obzirom na to da KZRS za korištenje izvješća ne propisuje da se na njemu ne može temeljiti sudska odluka, potrebno je u svakom konkretnom slučaju utvrditi je li riječ o nezakonitom dokazu. Prema ocjeni Okružnog suda, izvješće ovlaštenih službenih osoba ne može imati karakter nezakonitog dokaza jer izvješće samo sublimira prikupljena saznanja i dokaze i služi kao informacija o poduzetim mjerama i radnjama. Osim toga, svoj zaključak o apelantovoj krivici prvostupanjski sud nije temeljio na toj informaciji nego na dokazima koji čine prilog toj informaciji.
18. Okružni sud je na kraju istakao da nije učinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka time što je sud izveo pisani dokaz optužbe u obliku čitanja sadržaja naredbe za pretres vozila od 2. studenoga 2006. godine prije nego je obrana unakrsno ispitala svjedoka Jovu Samardžića. Ovakvim postupanjem prvostupanjskog suda nije narušeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, jer obrani nije uskraćeno pravo da kroz unakrsna pitanja pokuša diskreditirati, prema ocjeni žalbe, neuvjerljivo svjedočenje spomenutog svjedoka. Na sudu je da prilikom pojedinačne ocjene izvedenih dokaza vrednuje iskaz svjedoka u njegovoj cjelovitosti, ocjenjujući pri tome i uvjerljivost danog iskaza.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2 i 3. točke (c) i (d) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što prilikom pretresa vozila kojim je upravljao i koji nije njegovo vlasništvo apelant nije pravilno poučen o tome da ima pravo obavijestiti branitelja i da se pretresanje može izvršiti i bez prisutnosti branitelja ako to zahtijevaju izuzetne okolnosti. Naime, apelantu je samo predočena naredba u kojoj je u točki 5. navedeno da se „optuženi mora upoznati da ima pravo obavijestiti branioca koji može da prisustvuje pretresu“. Pretres vozila je izvršen bez branitelja, a nema izjave da je apelant na to pristao, ni u zapisniku sa pretresa, ni u naredbi. Osim toga, nije bilo opravdanja za postojanje izuzetnih okolnosti koje bi dopustile pretres vozila bez branitelja. Na ovaj način je povrijeđeno apelantovo pravo na obranu, što je dovelo do bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 303. stavak 1. točka (g) ZKPRS. Apelant ističe da sud na proizvoljan način u obrazloženju navodi da je apelant po prijemu naredbe odgovorio da ne želi branitelja, a da pri tome nisu navedeni nikakvi dokazi koji to potvrđuju. Osim toga, prema apelantovoj ocjeni, nezadovoljavajuće je mišljenje prvostupanjskog suda da nepostupanje suda u smislu dijela odredbe članka 122. stavak 1. točka (j) ZKPRS predstavlja relativnu povredu odredaba ZKPRS, koja ne utječe na zakonitost provedenih dokaza, zanemarujući pritom da je zakon propisao da je povrijeđeno pravo na obranu bitna povreda odredaba kaznenog postupka, kako to stoji u članku 303. stavak 1. točka (g) ZKPRS, a posebno u situaciji i kada nije udovoljeno njegovom traženju branitelja, a nema nigdje zapisane apelantove izjave da ne želi branitelja, kao ni izuzetnih okolnosti koje opravdavaju pretres bez branitelja. Propust da se optuženom omogući kontakt sa braniteljem u početnoj fazi kaznenog postupka kasnije je doveo do toga da je pravičnost suđenja bila ozbiljno ugrožena, što je apelantu oduzelo pravo na pravičnu raspravu, posebno u dokaznom dijelu kaznenog postupka kada su svjedoci različito opisivali oduzete predmete, a na kojima nisu pronađeni otisci apelantovih papilarnih linija.
20. Zatim, apelant ističe da je pretres vozila kojim je upravljao bio nezakonit, te da je korištenje ovog dokaza dovelo do bitne povrede odredaba postupka iz članka 303. stavak 1. točka (z) ZKPRS, kao i da sve što je dalje proizašlo iz navedenog dokaza nije pravno valjano. Navodi da u konkretnom slučaju nisu ispunjena tri kumulativno postavljena uvjeta da bi pretres mogao biti zakonit i da bi se mogao izvršiti. Naime, pri usmenom odobravanju zahtjeva za izdavanje naredbe sudac za prethodni postupak nije zabilježio tijek razgovora, kako je propisano odredbom članka
120. ZKPRS, pa u sudu nema nikakvog pismenog traga koji bi opravdao opasnost od odlaganja podnošenja usmenog zahtjeva za pretres, niti se iz pismeno sastavljene naredbe vidi tko je usmeno podnio zahtjev, ime i funkcija ovlaštene osobe na koju se naredba odnosi (članak 122. stavak 1. točka (g) ZKPRS), niti je, sukladno odredbi članka 122. stavak 1. točka (i) ZKPRS, navedeno da se naredba dostavlja sudu.
21. Apelant, dalje, ističe da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog toga što otvaranju i pregledu oduzetih predmeta nije prisustvovao sudac za prethodni postupak, kao ni apelant i njegov branitelj, kako je predviđeno člankom 135. ZKP. Ovaj propust je doveo do toga da oduzeti predmeti predstavljaju pravno nevaljan dokaz posebno zbog toga što pojedini svjedoci navode da se radi o 16 pakovanja zelene biljne materije u žutom, a neki u smeđem pakovanju, a na kojima nisu pronađeni otisci apelantovih papilarnih linija.
22. Apelant, također, ističe da mu je povrijeđeno pravo na kontradiktornost u postupku kao i pravo da ispita svjedoka zbog toga što je sud izveo pisani dokaz optužbe u obliku čitanja sadržaja naredbe za pretres vozila od 2. studenoga 2006. godine prije nego je obrana unakrsno ispitala svjedoka Jovu Samardžića.
23. Konačno, apelant se žali i na način kako je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ističući da je sud prosto iznio sadržaj vještakovog nalaza, ne dajući pri tome ocjenu njegovog iskaza u odnosu na odlučnu činjenicu, a to je ima li navedeni biljni materijal svojstvo opojne droge.
b) Odgovor na apelaciju
24. Okružno tužiteljstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da u postupku pred sudovima nisu kršena apelantova ustavna prava i da je provedeni postupak pravičan. Okružno tužiteljstvo navodi da je u tijeku vođenja postupka dana razumna mogućnost optužbi i obrani za iznošenje dokazne građe, da je iskorištena mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, da su angažirani odgovarajući sudski vještaci, da su ocijenjeni materijalni dokazi i da su predmeti izuzeti na temelju odgovarajućih naredbi suca za prethodni postupak, odnosno da su izuzeti i ocijenjeni prema odgovarajućim odredbama ZKP. Također, navodi se da su glavnom pretresu prisustvovali apelant i njegov branitelj, koji su imali mogućnost da daju primjedbe na izvješće vještaka i iskaze svjedoka, te da je sud u potpunosti pravilno i sukladno ZKP izveo relevantne dokaze s ciljem utvrđivanja odlučnih činjenica, kao i da sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima je utemeljena njihova odluka, a posebno u svezi sa apelantovima navodima. Okružno tužiteljstvo je na kraju zaključilo da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivnopravne odredbe na kojima se odluka temelji, te da, stoga, nije počinjena povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st 1, 2. i 3. točke (c) i (d) Europske konvencije.
25. Osnovni sud i Okružni sud su u odgovoru na apelaciju istakli da u postupku donošenja pobijanih presuda nije bilo povrede ljudskih prava.
V.Relevantni propisi
26. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/03, 111/04, 115/04 i 29/07) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 10.
Pravno nevaljani dokazi (2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni povredama ovog zakona. (3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14.
Princip istine Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 120.
Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe (1) Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje može se podnijeti kada postoji opasnost od odlaganja.
(2) Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe o pretresanju može se saopštiti sudiji za prethodni postupak i telefonom, radio vezom ili drugim sredstvom elektronske komunikacije.
(3) Kad je podnesen usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje, sudija za prethodni postupak će dalji tok razgovora zabilježiti. U slučaju kada se koristi zvučni ili stenografski zapisnik, sudija za prethodni postupak je dužan dati zapisnik na prepis, ovjeriti istovjetnost prepisa i predati originalni zapisnik i prepis sudu u roku od 24 časa od izdavanja naredbe. U slučaju doslovnog bilježenja razgovora, sudija za prethodni postupak će potpisati kopiju zapisnika i predati je sudu u roku od 24 časa od izdavanja naredbe.
Član 121.
Izdavanje naredbe za pretresanje (1) Ako sudija za prethodni postupak ustanovi da je zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje opravdan, može odobriti zahtjev i izdati naredbu za pretres.
(2) Kad sudija za prethodni postupak odluči da izda naredbu za pretres na osnovu usmenog zahtjeva, podnosilac takvog zahtjeva sam će sastaviti naredbu u skladu sa članom 122. ovog zakona i pročitaće ga u cjelini sudiji za prethodni postupak.
Član 122.
Sadržaj naredbe za pretresanje Naredba za pretresanje sadrži:
b) ako se naredba za pretresanje odobrava na osnovu usmenog zahtjeva, to će se navesti uz naznačenje imena sudije za prethodni postupak koji izdaje naredbu i vremena i mjesta izdavanja;
j) pouku da osumnjičeni ima pravo obavijestiti branioca i da se pretresanje može izvršiti i bez prisustva branioca ako to zahtijevaju izuzetne okolnosti.
Član 134.
Čuvanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija deponuju se u sudu ili sud na drugi način obezbjeđuje njihovo čuvanje.
Član 135.
Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac. (2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužilac je dužan obavijestiti lice ili preduzeće od kojeg su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branioca.
(3) Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora se voditi računa da njihov sadržaj ne saznaju neovlašćena lica.
Član 276.
Angažovanje vještaka (1) Vještaka mogu angažovati stranke, branilac i sud.
(2) Troškove vještaka iz stava 1. ovog člana snosi onaj koji ga je angažovao.
Član 303.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
z) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda:
[…]
27. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03 i 108/04) relevantne odredbe glase:
Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga Član 224.
(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.
VI.Dopustivost
28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 015-0- Kž-07-000 069 od 30. listopada 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 5. prosinca 2007. godine, a apelacija je podnesena 22. siječnja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. točke (c) i (d) Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
33. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
34. Članak 6. st. 1, 2. i 3. točke (c) i (d) Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako tko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3. Svako tko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
c) da se brani sam ili uz pomoć branitelj koga sam izabere ili, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branitelja, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde,
d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe, […]
35. U konkretnom slučaju se radi o kaznenom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za kazneno djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana utemeljenost kaznene optužbe protiv apelanta, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. Također, iako je temeljna svrha članka 6, kada je riječ o kaznenom postupku, osigurati pošteno suđenje na „sudu“ koji je nadležan rješavati o „svakoj kaznenoj optužbi“, to ne znači da se taj članak ne primjenjuje i na prethodne postupke. Prema tome, članak 6. može biti mjerodavan prije nego predmet dođe u fazu suđenja ako i u mjeri u kojoj postoji vjerojatnost da će pravičnost suđenja biti ozbiljno narušena inicijalnim nepoštivanjem odredaba tog članka (vidi Europski sud za ljudska prava, Imbrioscia protiv Švicarske, presuda od 24. studenoga 1993. godine, stavak 36, serija A, broj 275, te Salduz protiv Turske, presuda od 27. studenoga 2008. godine [GC], broj 36391/02, stavak 50). Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li pobijanim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zaštićeno člankom 6. Europske konvencije.
36. Kada se utvrđuje je li postupak u cjelini bio pravičan, potrebno je uzeti u obzir i jesu li poštivana prava obrane. Osobito se mora ispitati je li apelantu pružena prilika pobiti vjerodostojnost dokaza i usprotiviti se njegovoj uporabi. Osim toga, mora se uzeti u obzir i kvaliteta dokaza, između ostalog i je li, zbog okolnosti u kojima je dokaz pribavljen, dovedena u pitanje njegova pouzdanost ili točnost (vidi Europski sud za ljudska prava, Bykov protiv Rusije, presuda od 10. ožujka 2009. godine [GC], predstavka broj: 4378/02, stavak 90).
37. U konkretnom slučaju, apelant je osuđen na temelju dokaza – 16 kilograma i 373 grama opojne droge marihuane koja je pronađena prilikom pretresa vozila kojim je upravljao. Navedeni pretres je, prema apelantovom mišljenju, proveden suprotno odredbama ZKPRS, zbog toga što mu je onemogućeno da pozove odvjetnika koji bi prisustvovao pretresu vozila i zbog toga što naredba za pretresanje vozila nije donesena sukladno odredbama ZKPRS, jer prilikom izdavanja naredbe za pretres na temelju usmenog zahtjeva, sudac za prethodni postupak nije sačinio zapisnik i predao ga sudu. Ustavni sud smatra da su ovo ključni navodi koje mora ispitati u konkretnom slučaju.
38. S obzirom na prethodno spomenuta načela iz predmeta Bykov protiv Rusije, Ustavni sud će prvo ispitati je li apelantu pružena mogućnost pobiti vjerodostojnost dokaza (opojna droga nađena nakon pretresa koji je izvršen na temelju usmene naredba za pretres vozila) i usprotiviti se njegovoj uporabi u tijeku kaznenog postupka koji se vodio protiv njega. U svezi s time, Ustavni sud primjećuje da je apelant, posredstvom svog izabranog punomoćnika, imao mogućnost pobiti navedeni dokaz, što je i učinio u postupku pred prvostupanjskim sudom, a kasnije i u žalbenim navodima.
39. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je ispunjen drugi uvjet iz predmeta Bykov, te, imajući u vidu sve specifičnosti konkretnog predmeta, razmotrit će kvalitetu navedenog dokaza (opojne droge nađene nakon pretresa apelantovog automobila koji je izvršen na temelju usmene naredbe za pretres).
40. Ustavni sud primjećuje da su redoviti sudovi razmatrali apelantove prigovore o „nezakonitosti“ pretresa, te su ih odbili kao neutemeljene. Sudovi su zaključili da utvrđena okolnost da sudac za prethodni postupak, koji je na glavnom pretresu dao iskaz u svezi sa svojim postupcima, nije zabilježio daljnji tijek razgovora kad je podnesen usmeni zahtjev za izdavanje naredbe ne predstavlja propust koji bi cjelokupnom postupku pretresanja vozila dao karakter nezakonite radnje.
41. Međutim, Ustavni sud zapaža da je odredbom članka 120. stavak 3. ZKPRS eksplicitno propisano da će, u slučaju izdavanja naredbe za pretresanje na temelju usmenog zahtjeva, sudac za prethodni postupak zapisati daljnji tijek razgovora i potpisanu kopiju zapisnika predati sudu u roku od 24 sata od izdavanja naredbe. Prema mišljenju Ustavnog suda, ova odredba je, nesporno, imperativnog karaktera i jasno i nedvosmisleno nameće obvezu sucu za prethodni postupak da sačini zapisnik prilikom izdavanja naredbe za pretres na temelju usmenog zahtjeva i da taj zapisnik preda sudu u roku od 24 sata. Ustavni sud smatra da je ova obveza nametnuta upravo radi jamstva da je usmena naredba za pretres izdana isključivo na temelju odobrenja suca za prethodni postupak, odnosno da je ostvarena funkcija suda u pogledu utvrđivanja postojanja zakonskih uvjeta za pretresanje, a sam rok od 24 sata isključuje mogućnost eventualnih naknadnih zlouporaba. Prema mišljenju Ustavnog suda, ZKPRS ne ostavlja mogućnost da se nezapisivanje tijeka razgovora (kod izdavanja usmene naredbe za pretres) kao i nepredavanje ovjerene kopije zapisnika sudu može kasnije konvalidirati određenim radnjama (npr., davanje iskaza suca za prethodni postupak o izdanoj usmenoj naredbi za pretres). S tim u svezi, proizlazi da bi propust suca za prethodni postupak da sačini zapisnik i preda ga sudu, kako je propisano odredbom članka 120. stavak 3. ZKPRS, predstavljao apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 303. stavak 1. točka (z) ZKPRS jer pretresanje izvršeno mimo zakonskih propisa čini poduzetu radnju nezakonitom, što ima za posljedicu da se dokazi pribavljeni tom radnjom ne mogu koristiti u dokaznom postupku, imajući u vidu odredbu članka 10. stavak 2. ZKPRS kojom je propisano da sud ne može temeljiti svoju odluku na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ZKPRS.
42. Stoga, imajući u vidu navedeno, za Ustavni sud nije sporno da naredba za pretres apelantovog automobila na temelju usmenog zahtjeva nije izdana sukladno odredbama članka 120. stavak 3. ZKPRS, jer ZKPRS striktno propisuje uvjete za izdavanje takve naredbe i njihovo nepoštivanje ne može se konvalidirati kasnijim radnjama. Prema tome, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili odredbe članka 120. stavak 3. ZKPRS jer su smatrali da iskaz suca za prethodni postupak (da je izdao usmenu naredbu za pretres) može opravdati njegove očite propuste (što nije bilo sporno ni za redovite sudove s obzirom na to da su to konstatirali u obrazloženjima svojih presuda) koji se odnose na nezapisivanje tijeka razgovora sa službenom osobom povodom zahtjeva za usmenu naredbu za pretres kao i nepredavanje sudu ovjerene kopije zapisnika o izdanoj usmenoj naredbi za pretres.
43. Dalje, Ustavnom sudu se postavlja pitanje je li proizvoljna primjena članka 120. stavak 3. ZKPRS imala za posljedicu donošenje arbitrarnih odluka kojima je došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
44. Kao što je već rečeno, ako je dokaz pribavljen nezakonito, onda sud na njemu ne može temeljiti svoju odluku. U prethodnom dijelu ove odluke obrazloženo je da predmetna usmena naredba za pretres apelantovog vozila nije izdana sukladno odredbama ZKPRS, što vodi ka neizbježnom zaključku da je i pretres apelantovog automobila izvršen nezakonito, tj. suprotno odredbama ZKPRS. Rezultat pretresa apelantovog vozila bio je pronalazak materije za koju je kasnije vještačenjem ustanovljeno da predstavlja opojnu drogu. Međutim, ukoliko je pretres apelantovog automobila bio nezakonit (a jeste), onda se ni predmeti koji su tom prilikom nađeni ne mogu koristiti kao dokazi, prema odredbama članka 10. ZKPRS. S obzirom na to da nađena droga predstavlja jedini izravan dokaz na temelju kojeg su redoviti sudovi utemeljili svoje odluke i proglasili apelanta krivim za kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz članka 224. ZKPRS, te kako pretres apelantovog automobila, nakon kojega je nađena predmetna opojna droga, nije izvršen zakonito, onda takav dokaz nema potrebnu kvalitetu u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije pa da bi sudovi na njemu mogli temeljiti svoje odluke. Imajući u vidu da su redoviti sudovi nađenu opojnu drogu koristili kao dokaz u kaznenom postupku, točnije rečeno, to je bio de facto jedini izravan dokaz kojim se apelant teretio za predmetno kazneno djelo, a taj dokaz pribavljen je proizvoljnom primjenom članka 120. stavak 3. ZKPRS, onda, prema mišljenju Ustavnog suda, taj dokaz (opojna droga) nema potrebnu kvalitetu da bi sudovi na njemu mogli temeljiti svoje odluke, kao što je učinjeno u konkretnom slučaju, te su na takav način donesene arbitrarne odluke kojima je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
45. Osim navedenog, a sukladno konstantnoj praksi da se ispituje pravičnost postupka „u cjelini“, Ustavni sud će ispitati apelantov prigovor kojim se, prema shvaćanju Ustavnog suda, dovodi u pitanje identitet privremeno oduzetih predmeta, odnosno problematizira se korištenje privremeno oduzetih predmeta kao dokaza protiv apelanta. Kao što je već rečeno, apelant ističe da prilikom otvaranja i pregleda oduzetih predmeta nije prisustvovao sudac za prethodni postupak, kao ni on (apelant) a ni njegov branitelj, a kako je predviđeno člankom 135. ZKP. Ovaj propust je, prema apelantovom mišljenju, doveo do toga da oduzeti predmeti predstavljaju pravno nevaljan dokaz, posebno zbog toga što pojedini svjedoci navode da se radi o 16 pakovanja zelene biljne materije u žutom, a neki u smeđem pakovanju, a na kojima nisu pronađeni otisci apelantovih papilarnih linija (otisci prstiju).
46. Osnovni sud je ispitao apelantov prigovor da otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta nije izvršen sukladno odredbama članka 135. ZKPRS. S tim u svezi, Osnovni sud je naglasio da je odredba članka 135. ZKP općeg karaktera i da se odnosi na zaštitu sadržaja privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije, ako to zahtijevaju razlozi čuvanja tajnosti, povjerljivosti informacija ili zaštite privatnosti, pa je zbog toga propisano da se pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora voditi računa da njihov sadržaj ne saznaju neovlaštene osobe, a što nije slučaj u konkretnom predmetu. Okružni sud nije detaljnije ispitivao ovaj prigovor, ali je očito da je u tom dijelu prihvatio obrazloženje iz presude Osnovnog suda, s obzirom na to da je presuda prvostupanjskog suda u cijelosti potvrđena.
47. Ustavni sud zapaža da je obrazloženje iz presude Osnovnog suda fokusirano prvenstveno na odredbu stavka 3. članka 135. ZKPRS, kojom je propisano da se pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta mora voditi računa da njihov sadržaj ne saznaju neovlaštene osobe. Iz navedenog obrazloženja može se zaključiti da Osnovni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu postojali razlozi čuvanja tajnosti ili povjerljivosti informacija ili zaštite privatnosti, te je otvaranje i pregled predmeta koji su oduzeti od apelanta izvršen sukladno odredbama članka 135. ZKPRS.
48. Međutim, Ustavni sud naglašava da navedeno obrazloženje u potpunosti zanemaruje imperativne odredbe st. 1. i 2. članka 135. ZKPRS, kojima je propisano da otvaranje i pregledanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužitelj, te da je njegova dužnost da o tom postupku (otvaranju i pregledu) obavijesti fizičku ili pravnu osobu od koje je predmet oduzet, suca za prethodni postupak i branitelja. Ustavni sud podsjeća na to da odsustvo navedenih osoba (fizičke ili pravne osobe od koje je predmet oduzet, suca za prethodni postupak i branitelja) ne sprječava tužitelja da izvrši otvaranje i pregledanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije, ali da će u zapisniku o otvaranju i pregledanju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužitelj naznačiti osobe koje su, sukladno dužnosti obavještavanja iz stavka 2. članka 135. ZKPRS, prisustvovale ovoj radnji, odnosno njihovo odsustvovanje, uz napomenu da su navedene osobe uredno obaviještene. Također, u zapisniku o otvaranju i pregledanju mora se unijeti u kakvom stanju je nađen omot, odnosno pečat. Uzima se da spomenuto otvaranje i pregledanje predmeta i dokumentacije predstavlja uviđaj. S tim u svezi, ovoj radnji mogu prisustvovati vještaci ili stručne osobe, ako je njihova prisutnost potrebna zbog davanja nalaza i mišljenja, odnosno zbog pružanja odgovarajuće stručne pomoći (npr., točnog popisa oduzetih predmeta i dokumentacije).
49. Uvidom u predmetni sudski spis, Ustavni sud se uvjerio da nadležni tužitelj uopće nije izvršio radnje iz članka 135. ZKPRS. Ukratko rečeno, u spisu ne postoji zapisnik o otvaranju i pregledanju predmeta privremeno oduzetih od apelanta.
50. Iz predmetnog spisa nesporno proizlazi da je policija prilikom pretresa i oduzimanja predmeta izvršila (i) otvaranje predmeta. Iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta (koju je apelant potpisao) broj 14-4/02-230-16/06 od 2. studenoga 2006. godine, koja je sačinjena u Policijskoj stanici Berkovići, vidljivo je da je pod točkom 1. navedeno: „Zelena biljna materija koja ima morfološke osobine opojne droge marihuane [...] 16. pakovanja ukupne težine oko 16.340 grama“, dok je iz fotodokumentacije broj 14-4/02-18/06 od 24. studenoga 2006. godine (sačinjena u Policijskoj stanici Berkovići) vidljivo da je otvoren oduzeti predmet pod rednim brojem sedam (7). U zapisniku o pretresu (broj i datum isti kao i kod potvrde o oduzimanju predmeta), koji su sačinile ovlaštene osobe iz Policijske stanice Berkovići i koji su potpisali apelant i svjedoci koji su bili prisutni prilikom pretresa, navedeno je da je oduzeto: „Zelena biljna materija koja ima morfološke osobine opojne droge marihuane [...] 16. pakovanja [...]“. S tim u svezi, napominje se da su svi prvobitno oduzeti predmeti bili upakirani, tj. oblijepljeni selotejp trakom. Dalje, iz Zapisnika broj 14-02/6-85/06 od 2. studenoga 2006. godine (koji je sačinjen u CJS Trebinje) vidljivo je da je izvršeno vaganje predmeta oduzetih od apelanta, ali (i) da su vaganju prisustvovale samo osobe uposlene u policiji, te da je konstatirano da je izvagano 16 pakovanja ukupne težine 16.373,05 grama, uz napomenu da je iz teksta navedenog zapisnika vidljivo da je policajcima poznato što se nalazi u paketima koji su bili predmet vaganja jer je navedeno: „[...] prilikom vaganja 16 pakovanja smeđe boje u kojima se nalazila biljna materija koja ima morfološke karakteristike opojne droge-marihuane [...]“. Iz Naredbe broj Kt: 546/06 od 3. studenoga 2011. godine, koju je izdalo Okružno tužiteljstvo u Trebinju, vidljivo je da se vještaku na vještačenje dostavlja „[...] 16.373 kilograma zelene biljne materije koja ima morfološke karakteristike opojne droge marihuane [...]“.
51. Dakle, nesporno je da nadležni tužitelj u konkretnom slučaju nije izvršio otvaranje i pregled predmeta privremeno oduzetih od apelanta sukladno imperativnim odredbama st. 1. i 2. članka 135. ZKPRS. Osim toga, nesporno je da, u pogledu nepoštivanja odredaba st. 1. i 2. članka 135. ZKPRS, redoviti sudovi nisu dali bilo kakvo obrazloženje osim, prema mišljenju Ustavnog suda, bespotrebnog pozivanja na nepostojanje razloga iz odredaba stavka 3. članka 135. ZKPRS. Ovom se treba dodati i da su saslušani svjedoci dali različite iskaze u pogledu boje selotejpa ili trake kojima su bili oblijepljeni predmeti oduzeti od apelanta, kao i da na oduzetim predmetima nisu pronađeni tragovi papilarnih linija, tj. otisaka apelantovih prstiju. Kada se sve to uzme u obzir, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redoviti sudovi nisu otklonili razumnu sumnju u pogledu identiteta predmeta oduzetih od apelanta, te je, s obzirom na to da se pobijane presude temelje isključivo na tom dokazu (oduzetim predmetima za koje je kasnije vještačenjem ustanovljeno da je opojna droga), Ustavni sud mišljenja da predmetni postupak, gledajući u cjelini, ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
52. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da takvu povredu nije moguće naknadno ispraviti s obzirom na to da je nesporno da su uništeni predmeti koji su oduzeti od apelanta (vidljivo iz predmetnog sudskog spisa). S tim u svezi, Ustavni sud smatra da nije potrebno ispitivati i druge navode u pogledu povrede članka 6. stavak 1. Europske konvencije (oduzeti predmeti nisu bili pod nadzorom suda itd.).
53. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Ostali navodi
54. Ustavni sud smatra da nije svrsishodno ispitivati ostale apelantove navode u odnosu na druge aspekte članka 6. Europske konvencije s obzirom na to da je već utvrđena povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije s obzirom na to da su redoviti sudovi nađenu opojnu drogu koristili kao dokaz u kaznenom postupku. Točnije rečeno, to je bio de facto jedini izravan dokaz kojim se apelant teretio za predmetno kazneno djelo, a taj dokaz pribavljen je proizvoljnom primjenom članka 120. stavak 3. ZKPRS. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, taj dokaz (opojna droga) nema potrebnu kvalitetu da bi sudovi na njemu mogli temeljiti svoje odluke, kao što je učinjeno u konkretnom slučaju, te su na takav način donesene arbitrarne odluke kojima je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije s obzirom na to da je nesporno da nadležni tužitelj u konkretnom slučaju nije izvršio otvaranje i pregled predmeta privremeno oduzetih od apelanta sukladno imperativnim odredbama st. 1. i 2. članka 135. ZKPRS.
56. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović