Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2323/08 (R. M.)
Odluka donesena 19. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ugovor o poklonu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2323/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Constance Grewe i Seada Palavrić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, Mirsad Ćeman, Margarita Caca-Nikolovska i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 19. novembra 2011. godine, u predmetu broj AP 2323/08, rješavajući apelaciju Rahime Miljković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rahime Miljković, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž- 07-000 078 od 4. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 023-0-P-06-000 536 od 1. decembra 2006.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rahima Miljković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše koju zastupa Milan Stokrp, advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 28. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-07-000 078 od 4. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 023-0-P-06-000 536 od 1. decembra 2006. godine,
2. Apelantica je 5. juna 2006. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tuženog Hajrudina Šuvića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi opoziva Ugovora o poklonu, ovjerenog kod tog suda pod brojem 023-0-OVI-06-001649 od 31. maja 2006. godine, radi poništenja upisa u katastru na ime tuženog u Pl. br. 2295/02 k.o. Velika Kladuša, kao i uspostavu ranijeg stanja na nekretnini koja je predmet ugovora o poklonu zaključenog između apelantice i tuženog, upisane u k.č. 255/04 „Podovi“, što u naravi čini kuću i zgradu površine 96 m², dvorište površine 500 m² i njivu površine 4 m² (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Apelantica je takođe uz tužbu podnijela i prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja kojom bi se tuženom zabranilo provođenje ugovora o poklonu, kao i otuđenje spornih nekretnina.
3. Općinski sud je Presudom broj 023-0-P-06-000 536 od 1. decembra 2006. godine u cijelosti odbio kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev. Općinski sud je utvrdio da je između parničnih stranaka nesporno da su apelantica i tuženi zaključili brak 22. oktobra 1999. godine u Velikoj Kladuši, da su prije zaključenja braka živjeli u vanbračnoj zajednici najmanje devet godina i da su u njoj stekli jedno dijete, mldb. kćerku Jasminu. U početku vanbračne zajednice živjeli su u stanu koji je bio apelantičino vlasništvo, koji su prodali 2000. godine i preselili se u kuću koja je izgrađena na zemljištu koje je apelantici poklonio njen otac. Općinski sud je dalje utvrdio da su apelantica i tuženi 26. maja 2006. godine zaključili Ugovor o poklonu spornih nekretnina, koji je ovjeren kod tog suda 31. maja 2006. godine pod brojem 023-0-OVI-06-001649, na temelju kojeg je apelantica tuženom darovala, a tuženi primio na dar 1/2 dijela spornih nekretnina, te na temelju kojeg je apelantica kao poklonodavac dozvolila tuženom kao poklonoprimcu da izvrši uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama, te posjeda u katastarskim knjigama bez ikakvih posebnih uslova. Nakon zaključivanja ugovora o poklonu te izvršene uknjižbe suvlasničkih dijelova između apelantice i tuženog dolazi do nesuglasica i sukoba, s obzirom da je apelantica u maju 2006. godine saznala da tuženi ima vanbračnu zajednicu sa S.D. iz Velike Kladuše. Općinski sud je utvrdio da je apelantica, kao razlog za opoziv ugovora o poklonu, navela da je tuženi nagovorio da sačini predmetni ugovor, jer joj je obećao da će prekinuti vanbračnu zajednicu sa S.D., te zbog nezahvalnosti tuženog nakon učinjenog poklona, jer je predmetni ugovor zaključila misleći da će nakon toga odnosi među njima biti skladniji.
4. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je podsjetio da je ugovor o poklonu vrsta ugovor na koji se primjenjuju pravna pravila građanskog prava sadržana o tom ugovoru u Opštem građanskom zakoniku (u daljnjem tekstu: OGZ), da je to dvostran ugovor kojim se jedna ugovorna strana obavezuje da drugoj strani besplatno prenese u vlasništvo neku stvar, a druga strana to prihvata, da je to besplatan pravni posao jer se za činidbu poklonodavca ne zahtjeva protučinidba poklonoprimca, a ujedno je i jednostrani-obavezni ugovor jer postoji samo obaveza poklonodavca. Općinski sud je ukazao da su razlozi zbog kojih se može tražiti opoziv, odnosno raskid ugovora o poklonu, osiromašenje poklonodavca, odnosno kada on nakon zaključivanja ugovora o poklonu osiromaši tako da ostane bez sredstava za nužno izdržavanje uz uslov da je poklonjena stvar još uvijek kod poklonoprimca i da on nije došao u oskudicu, zatim zbog nezahvalnosti poklonoprimca koja treba biti znatna, a to je svakako ponašanje poklonoprimca prema poklonodavcu koje teško vrijeđa poklonodavca (osim učinjenog krivičnog djela prema poklonodavcu nakon učinjenog poklona kao najteži oblik nezahvalnosti smatra se razvod ili poništenja braka nakon učinjenog poklona), te zbog povrede nužnog nasljednog dijela, kao i zbog toga što je poklonodavac učinjenim poklonom ugrozio pravo onih lica koje je dužan da izdržava na osnovu zakona ili ugovora. Na temelju provedenog dokaznog postupka Općinski sud je zaključio da ne postoji niti jedan razlog koji bi predstavljao znatnu nezahvalnost tuženog kao poklonoprimca prema apelantici kao poklonodavcu, pa je taj sud njen zahtjev za opoziv ugovora o poklonu ocijenio kao neosnovan i kao takvog ga odbio. Budući da je taj dio tužbenog apelantičinog zahtjeva odbijen kao neosnovan, to je odbijen kao neosnovan i njen zahtjev da se poništi upis u katastar na ime tuženog u Pl. br. 2295/02 k.o. Velika Kladuša, da se naloži uspostava ranijeg posjedovnog stanja, jer po ocjeni suda apelantica nije stekla osnov za takvo poništenje i nalog. Općinski sud dalje Rješenjem broj 023-0- V-06-000 055 od 1. decembra 2006.godine odbio i apelantičin prijedlog da se odredi sudska mjera osiguranja, kojom bi se tuženom zabranilo provođenje ugovora o poklonu i otuđenje spornih nekretnina koje su predmet ugovora o poklonu, a odluku o troškovima postupka sud je donio na temelju člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 53/03, u daljnjem tekstu: ZPP).
5. Kantonalni sud je o apelantičinoj žalbi izjavljenoj protiv Presude Općinskog suda broj 023-0- P-06-000 536 donio Presudu broj 001-0-Gž-07-000 078 od 4. juna 2008. godine kojom je apelantičinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
6. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u konkretnoj pravnoj stvari na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, i da je za svoju odluku dao valjane razloge koje kao pravilne prihvata i ovaj sud, pa apelantičini žalbeni navodi nisu mogli dovesti u sumnju zakonitost pobijane presude. Kantonalni sud je podsjetio da je, u smislu pravila OGZ, koja se primjenjuju kod ugovora o poklonu, s obzirom da ovaj ugovor nije regulisan odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), predviđeno da poklonodavac ima pravo da opozove ugovor o poklonu ukoliko mu je poklonoprimac učinio veliku nezahvalnost. S obzirom da je termin velika nezahvalnost dosta nedorečen pojam, a može biti i subjektivan, to je OGZ izvršio njegovo izvjesno objektiviziranje i prema pravilima OGZ za opozivanje poklona nužno je da se uvijek ispune dva osnovna uslova, objektivni i subjektivni. Objektivni uslov je da je poklonoprimac izvršio djelo protiv ličnosti i imovine poklonodavca ili prema njegovim bliskim srodnicima, te subjektivni uslov, a to je da se iz djela koje je izvršio poklonoprimac može ustanoviti gruba nezahvalnot prema poklonodavcu. Dakle, da bi se tražio opoziv ugovora o poklonu u postupku pred sudom, lice koje podnosi zahtjev za opoziv mora dokazati da su poslije zaključenja ugovora o poklonu nastupili objektivni i subjektivni uslovi za opoziv ugovora. Kako je to po ocjeni ovog suda već pravilno utvrdio prvostepeni sud, apelantica je kao osnovni razlog za zaključivanje ugovora o poklonu s tuženim istakla da je tuženom kao svom bračnom partneru učinila poklon da bi on prekinuo vanbračnu vezu sa drugom osobom, iz čega proizlazi da je apelantica učinila poklon tuženom s nalogom. Poklon s nalogom postoji onda kada se u ugovoru o poklonu nalazi neki nalog za poklonoprimca koji je ovaj dužan ispuniti, s tim da, ako ga ne ispuni, poklonodavac ima pravo raskinuti ugovor, a nalog se može odnositi na određeno ponašanje poklonoprimca (da nešto učini ili ne učini) bilo prema poklonodavcu ili prema nekom trećem licu. Dakle, zaključivanjem ugovora o poklonu sa nalogom nastaju određene obaveze za poklonoprimca (izvršenje određenog naloga), što nije slučaj kod običnog ugovora o poklonu. Kantonalni sud je zaključio da apelantica zaključenim ugovorom o poklonu nije odredila nalog koji bi se odnosio na tuženog kao poklonoprimca, u smislu da mora prekinuti eventualno dotadašnju „ljubavnu vezu“ s trećom osobom, dakle nije učinila poklon s nalogom već je zaključila obični ugovor o poklonu. Osim toga, Kantonalni sud je utvrdio da apelantica nije dokazala da je tuženi kao poklonoprimac poslije zaključivanja ugovora izvršio djelo protiv njene ličnosti i njene imovine, niti prema njenim bliskim srodnicima, što bi se moglo okarakterisati kao gruba nezahvalnost, pa je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je njen zahtjev odbio kao neosnovan pa je iz navedenih razloga apelantičinu žalbu odbio kao neosnovanu.
7. Apelantica se žali da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da su sudovi proizvoljno primijenili pravila OGZ kada su zaključili da ne postoje razlozi za opoziv ugovora o poklonu, zbog toga što su utvrdili da je tuženi prije zaključivanja ugovora o poklonu već duže vrijeme održavao vanbračne odnose s drugom ženom, za što je ona saznala nakon zaključivanja ugovora o poklonu. Za zaključivanje ugovora o poklonu se odlučila zbog toga što je tuženi i poklonoprimac njen suprug, i uz pretpostavku da su njihovi odnosi sasvim normalni te da će takvi i dalje ostati. Smatra da je samo ponašanje njenog supruga prema njoj kao supruzi nezahvalnost najvećeg stepena.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se tiču primjene pravila OGZ i činjeničnog stanja, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović