Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2442/08 («Kristal» d.o.o. za trgovinu Živinice)
Odluka donesena 19. 11. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršaj
- Građanski postupak
- Prekršajni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Ustav entiteta
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 10
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 10
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Zakon o finansijskoj policiji-financijskoj policiji · čl. 172
Predmeti (1)
AP-2442/08
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2442/08, rješavajući apelaciju «Kristal» d.o.o. za trgovinu Živinice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Constance Grewe, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja
Zlatko M. Knežević, sudijana sjednici održanoj 19. novembra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija «Kristal» d.o.o. za trgovinu Živinice.
Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001574 od 29. maja 2008. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija «Kristal» d.o.o. za trgovinu Živinice podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001574 od 29. maja 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-PŽ-06-000148 od 21. februara 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao neosnovana apelacija «Kristal» d.o.o. za trgovinu Živinice podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001574 od 29. maja 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-PŽ-06-
000148 od 21. februara 2007. godine u odnosu na član II/2. stav 1. tačka c. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. «Kristal» d.o.o. za trgovinu Živinice (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Mensur Radončić, advokat iz Tuzle, podnio je 8. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001574 od 29. maja 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Pž-06-
000148 od 21. februara 2007. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Federalnog pravobranilaštva Sarajevo zatraženo je u periodu od l. oktobra 2008. godine do 28. februara 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i Federalno pravobranilaštvo Sarajevo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 9. oktobra 2008. godine do 18. aprila 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 21. novembra 2008. godine, odnosno odgovor Općinskog suda proslijeđen je apelantu 12. maja 2011. godine.
5. Ustavni sud je 28. februara i 4. aprila 2011. godine zatražio kopiju spisa od Općinskog suda. Općinski sud je obavijestio Ustavni sud da je spis kod Kantonalnog suda na rješavanju povodom žalbe na rješenje od 2. februara 2010. godine. Ustavni sud je od Kantonalnog suda 27. aprila 2011. godine zatražio kopiju spisa. Kantonalni sud je 13. maja 2011. godine obavijestio Ustavni sud da je nakon rješavanja povodom žalbe na prvostepenu presudu spis dostavio Općinskom sudu 10. maja 2007. godine.
6. Ustavni sud je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda 29. i 27. jula zatražio da dostave kopiju spisa.
7. Vrhovni sud je 1. augusta 2011. godine obavijestio Ustavni sud da je predmetni spis otpremljen Općinskom sudu 4. jula 2008. godine.
8. Ustavni sud je od Kantonalnog i Općinskog suda 26. augusta i 22. septembra 2011. godine zatražio da dostave kopiju spisa.
9. Kantonalni sud je dostavio predmetni spis 30. septembra 2011. godine.
III.Činjenično stanje
10. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
11. Apelant je 11. septembra 1998. godine podnio tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Federalnog ministarstva finansija Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), radi naknade štete zbog nezakonitog oduzimanja njegove robe. U obrazloženju tužbenog zahtjeva apelant je naveo da je Finansijska policija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Finansijska policija), prilikom kontrole firme PP «Ado» u Špionici (u daljnjem tekstu: firma «Ado»), oduzela njegovu robu koja je bila uskladištena u firmi «Ado» u ukupnoj vrijednosti od 51.138,00 KM. Budući da za privremeno oduzetu robu nije nikada doneseno rješenje o oduzimanju, a kako je apelant vlasnik robe koja mu je oduzeta nezakonitim postupanjem radnika Finansijske policije, to on potražuje predmetnu štetu.
12. Dopisom od 28. juna 2000. godine apelant se obratio Općinskom sudu i naveo da je podnio dvije tužbe protiv tužene, tako da je povodom jedne tužbe (povrat uplaćenog depozita na ime carine) već donesena prvostepena odluka, ali da predmetna tužba nije nigdje protokolirana niti zavedena, što znači da je predmetna tužba vođena pod istim brojem.
13. Kantonalni sud je u dopisu Općinskom sudu od 6. jula 2000. godine naveo da je u predmetu povrata uplaćenog depozita uložena žalba, te da je apelant zatražio da se predmetna tužba evidentira. Kantonalni sud je naložio Općinskom sudu da odmah izdvoji predmetnu tužbu i zavede pod novi broj.
14. Općinski sud je 2. marta 2001. godine zatražio od apelanta da uredi tužbu, što je apelant učinio 15. marta 2001. godine, a tužena je 13. aprila 2001. godine dostavila odgovor na tužbu.
15. Općinski sud je održao ročišta 8. augusta, 19. septembra i 20. novembra 2002. godine i 10. februara 2003. godine.
16. Općinski sud I u Sarajevu je donio Rješenje broj Ps-61/01 od 7. marta 2003. godine kojim se proglasio nenadležnim, ukinuo provedene radnje i tužbu odbacio. Na ovo rješenje apelant je izjavio žalbu, koju je Kantonalni sud Rješenjem broj Pž-373/03 od 4. novembra 2003. godine uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
17. Općinski sud je 18. maja 2005. godine održao pripremno ročište, a ročište za glavnu raspravnu održao je 5. oktobra 2005. godine.
18. Presudom Općinskog suda broj Ps-710/03-A-I od 7. novembra 2004. godine (ovdje se radi o grešci u godini jer je presuda donesena 2005. godine, što je vidljivo iz spisa), obavezana je tužena da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 51.138,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu izmiri troškove postupka u iznosu od 7.905,50 KM.
19. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da nije osnovan prigovor tužene o nedostatku aktivne legitimacije kod apelanta jer je tokom postupka utvrdio da apelant nije brisan iz sudskog registra, zbog čega egzistira kao pravno lice. Obrazlažući zašto nije osnovan prigovor tužene o nedostatku pasivne legitimacije kod apelanta, Općinski sud je istakao da je kontrola poslovanja izvršena u firmi «Ado» od koje je privremeno oduzeta roba, a da iz presude Vrhovnog suda od 4. oktobra 1997. godine slijedi da zatečena roba prema otpremnicama pripada apelantu, što je utvrđeno i rješenjem Općinskog suda za prekršaje od 15. aprila 1997. godine.
20. Općinski sud je naveo da iz dokumentacije proizlazi da je Finansijska policija 6. oktobra 1995. godine izvršila kontrolu poslovanja firme «Ado», o čemu je sačinila zapisnik, zatim da je rješenjem od 7. oktobra 1995. godine odlučeno da se roba privremeno oduzme, da je protiv firme «Ado» 11. novembra 1995. godine pokrenut prekršajni postupak, ali da niti iz rješenja u prekršajnom postupku od 15. aprila 1997. godine niti kasnijim rješenjima nije odlučivano o privremeno oduzetoj robi. Dalje je navedeno da niti jedan organ koji je odlučivao o odgovornosti za privredni prijestup nije donio konačnu odluku koja se odnosi na zaštitnu mjeru oduzimanja robe, te da je naredbom Općinskog suda za prekršaje od 17. januara 1996. godine roba prodata uz obrazloženje da joj je ograničen rok trajanja. Općinski sud je zaključio da postoji odgovornost tužene da apelantu naknadi štetu u visini oduzete robe, jer je utvrđeno da, nakon što je roba rješenjem privremeno oduzeta, o toj robi nikada nije odlučeno u smislu izricanja zaštitne mjere, tako da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan. Općinski sud je zaključio da odgovornost tužene proizlazi iz odredbi člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pri činjenici da je apelant dokazao da je pretrpio štetu usljed nepravilnog postupanja organa tužene.
21. Tužena je 7. decembra 2005. godine uložila žalbu na prvostepenu presudu.
22. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-PŽ-06-000148 od 21. februara 2007. godine uvažena je žalba tužene, preinačena prvostepena presuda i odbijen apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. Obrazlažući razloge svoje odluke, Kantonalni sud je naveo da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na to da je Finansijska policija u postupku inspekcijske kontrole od firme «Ado» oduzela robu i 7. oktobra 1995. godine donijela rješenje o privremenom oduzimanju robe, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva finansija i protiv kojeg je firma «Ado» pokrenula upravni spor koji je okončan presudom Vrhovnog suda od 4. oktobra 1997. godine, tj. odbijanjem tužbe. U prekršajnom postupku koji je vođen protiv firme «Ado» privremeno oduzeta roba je po naredbi Općinskog suda za prekršaje Srebrenik od 17. januara 1996. godine prodata, jer je podložna kvaru, a 25. januara 1996. godine sud je donio rješenje kojim je firmu «Ado» proglasio krivom i izrekao joj novčanu kaznu i zaštitnu mjeru zabrane obavljanja trgovinske djelatnosti. Ovo rješenje je ukinuto povodom žalbe Finansijske policije jer sud nije odlučio o privremeno oduzetoj robi, a prekršajni postupak je okončan pravosnažnom presudom Općinskog suda za prekršaje od 12. septembra 2001. godine odbijanjem optužbe zbog toga što je nastupila zastara, a o privremeno oduzetoj robi nije donesena konačna odluka.
23. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud na ovako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Finansijska policija kao organ tužene je, u skladu sa odredbama člana 7, 12. i 13. Zakona o Finansijskoj policiji koje propisuju da inspektori Finansijske policije mogu privremeno oduzeti robu, ako ta roba nije na propisani način evidentirana u poslovnim knjigama, oduzela robu od držaoca stvari, tj. firme «Ado» i donijela rješenje o privremenom oduzimanju robe. S tim u vezi, odnosno kako je postupanje Finansijske policije bilo u skladu sa zakonom, isključuje se odgovornost tužene za štetu, odnosno da tužena može odgovarati samo za onu štetu koja je posljedica nestručnog i nepropisnog rada njenog organa, dakle za postupanje koje nije u skladu sa Zakonom o Finansijskoj policiji, a da se oslobađa odgovornosti ako dokaže da je njen organ postupao kako je trebao.
24. Kantonalni sud je, dalje, istakao da je prekršajni postupak protiv firme «Ado» pravosnažno okončan tako da je optužba odbijena zbog toga što je nastupila apsolutna zastara, a nije doneseno rješenje kojim se izriče zaštitna mjera oduzimanja predmeta, u smislu člana 41. Zakona o prekršajima. Dalje je navedeno da je u toku prekršajnog postupka izvršena prodaja robe 17. januara 1996. godine, te da su sredstva od prodaje uplaćena u korist budžeta Općine Srebrenik. Kantonalni sud je zaključio da kada je Finansijska policija u postupku kontrole postupala zakonito prilikom oduzimanja robe od držaoca, firme «Ado», i donijela rješenje o privremenom oduzimanju robe, te kada su sredstva od prodaje robe unesena u budžet Općine Srebrenik, to onda nije pravilna odluka prvostepenog suda. Naime, osnovan je prigovor nedostatka pasivne legitimacije, koji je tužena istakla tokom prvostepenog postupka, jer su sredstva od prodaje robe unesena u budžet Općine Srebrenik, tako da je apelant trebao zahtjev za naknadu štete usmjeriti na Općinu Srebrenik.
25. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001574 od 29. maja 2008. godine odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je uvjet za odgovornost tužene, u smislu člana 172. ZOO-a, nezakonit ili nepravilan rad organa uprave, tako da nisu osnovani apelantovi navodi da za odgovornost tužene nije bitno da li je šteta prouzrokovana zakonitim ili nezakonitim postupanjem. Dalje je istaknuto da tužena nije odgovorna za štetu koju trpi apelant privremenim oduzimanjem stvari, kada je u postupku utvrđeno da je oduzimanje izvršeno u skladu sa zakonom, odnosno da nije bilo nezakonito ili nepravilno.
26. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj PS-710/03-A od 2. februara 2010. godine utvrđeno je da je apelant obavezan na ime neplaćene takse platiti ukupan iznos od 5.370,90 KM, (taksa na odluku i reviziju i krivična taksa), te je naloženo Novoj banci a.d. Sarajevo da navedeni iznos prinudno naplati.
27. Iz dopisa kojim je Kantonalni sud dostavio spis slijedi da je u toku postupak povodom žalbe na ovo rješenje.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
28. Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo na jednakost pred zakonom iz člana II/2. stav 1. tačka c. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju Vrhovnog i Kantonalnog suda, koji su ignorirali činjenicu da odgovornost tužene proizlazi iz sadržaja odredbe 172. ZOO-a, budući da je dokazao da je pretrpio štetu usljed nepravilnog postupanja organa tužene. Naime, njegovu robu je oduzela Finansijska policija a da nije u zakonito provedenom postupku definiran pravni osnov za oduzimanje, da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećim licima, tako da je potpuno nebitno da li su radnje kojim je prouzrokovana šteta apelantu bile zakonite ili nezakonite. Apelant navodi da protek vremena više od 13 godina od kada je šteta učinjena opravdava ocjenu da mu nije osigurano suđenje u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
29. Vrhovni sud je istakao da nisu povrijeđena prava koja apelant navodi u apelaciji.
30. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
31. Općinski sud je istakao da se ne može smatrati učesnikom u postupku jer je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu.
32. Federalno pravobranilaštvo je istaklo da Finansijska policija nije postupala suprotno svojim ovlaštenjima, odnosno da je oduzeta roba prodata na osnovu naredbe suda i u skladu sa propisima, zbog čega nema osnova za naknadu štete.
V.Relevantni propisi
33. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
34. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
35. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Osnovi odgovornosti
Član 154. (1)Ko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ
Član 172. (1)Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
36. U Zakonu o Finansijskoj policiji – Financijskoj policiji («Službene novine FBiH» broj 2/95) relevantne odredbe glase:
Članak 7.
Finansijska policija – Financijska policija obavlja kontrolu kod pravnih i fizičkih osoba i to: [...] -ostvarivanja i iskazivanja knjigovodstva, odnosno poreskih prijava prometa roba i usluga, prihoda, plaća i drugih elemenata od značaja za utvrđivanje javnih prihoda Federacije; [...]
Članak 9.
U obavljanju poslova iz svog djelokruga inspektori su pod uvjetima utvrđenim ovim zakonom ovlašćeni: -privremeno, do pravovaljanosti rješenja o izvršenom prekršaju ili privrednom prijestupu, odnosno presude o izvršenom krivičnom djelu, oduzeti robu (sirovine, materijal, poluproizvode, dijelove proizvoda, gotove proizvode, trgovačku robu i sl.) [...]
Članak 12.
U obavljanju poslova iz djelokruga Finansijske policije – Financijske policije inspektori mogu rješenjem privremeno do pravovaljanosti rješenja o izvršenom prekršaju ili privrednom prijestupu, odnosno presude o izvršenom krivičnom djelu zabraniti pravnoj ili fizičkoj osobi obavljanje djelatnosti: [...]
2. ako u poslovnim ili drugim prostorijama pronađe robu, osnovna sredstva i inventar za koje ne postoji dokumentacija o nabavci; [...]
Članak 13.
Inspektor će privremeno oduzeti robu pravne ili fizičke osobe: [...]
- ako se radi o robi za koju ne postoji ili se u tijekom kontrole ne stavi na uvid uredna dokumentacija o njenom podrijetlu;
- ako roba na propisani način nije evidentirana u poslovnim knjigama pravne ili fizičke osobe; [...]
Privremeno oduzeta roba glede stavka 1. ovog članka je pod nadzorom Federacije Bosne i Hercegovine. Način raspolaganja privremeno oduzetom robom određuje Vlada.
37. U Uputstvu o načinu rada i postupanju Finansijske policije – Financijske policije i o načinu postupanja s privremeno i stalno oduzetom robom («Službene novine FBiH» broj 15/98) relevantne odredbe glase: [...]
17. Roba koja je privremeno oduzeta od pravnog ili fizičkog lica na osnovu odredaba člana
13. Zakona o Finansijskoj policiji – Financijskoj policiji, smjestiti će se u za te namjene određeno skladište.
U skladištu privremeno oduzeta roba ostaje do pravosnažnosti rješenja o izvršenom prekršaju, privremenom prijestupu ili presude o izvršenom krivičnom djelu zbog kojeg je roba privremeno oduzeta, ukoliko ovim uputstvom nije drugačije određeno.
18. Roba koja se nalazi pod nadzorom Finansijske policije – Financijske policije po pravosnažnosti rješenja o izvršenom prekršaju, privrednom prijestupu ili presude o izvršenom krivičnom djelu, izlaže se prodaji po tržišnim cijenama. [...]
38. U Zakonu o prekršajima («Službeni list SRBiH» br. 19/86, 42/87, 33/89, 2/90 i 22/91, te «Službeni list RBiH» br. 16/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 195.
Posebnim propisom mogu se ovlastiti inspektori i radnici policije da, kad u vršenju službene dužnosti saznaju za prekršaje, mogu privremeno oduzeti predmete. Ti organi dužni su privremeno oduzete predmete odmah predati sudu odnosno obavijestiti ga o izvršenom privremenom oduzetom predmetu i pobrinuti se za njihovo čuvanje.
Član 196.
Licu od koga su oduzeti predmeti izdaje se potvrda sa tačnim naznačenjem oduzetih predmeta.
Ako je predmet podložan kvaru, ili ako njegovo čuvanje iziskuje nesrazmjerne troškove, sud će odrediti da se predmet proda.
Član 197.
Kad se kod okrivljenog nađe tuđa stvar, a ne zna se čija je, sud koji vodi prekršajni postupak opisaće tu stvar i opis objaviti na tabli skupštine opštine na čijem području okrivljeni živi i na čijem području je učinjen prekršaj. U oglasu pozvaće se vlasnik da se javi u roku od jedne godine od dana objavljivanja oglasa i upozoriti da će se po isteku tog roka stvar prodati. Novac dobijen prodajom stvari prihod je opštine na čijem području je stvar oduzeta. [...]
Ako je stvar podložna kvaru ili je njeno čuvanje vezano za znatne troškove, ona će se prodati po odredbama koje važe za izvršni postupak, a novac predati na čuvanje banci ili drugoj finansijskoj organizaciji. Član 198.
Ako se u roku od godinu dana niko ne javi za stvar ili za novac dobijen od prodaje stvari donijeće se rješenje da stvar postaje društvena svojina, odnosno da se novac unese u budžet opštine na čijem je području stvar oduzeta.
Vlasnik stvari ima pravo da u parnici traži povrat stvari ili novca dobijenog od prodaje stvari. [...]
VI.Dopustivost
39. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
40. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) Dopustivost ratione materiae u odnosu na prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine
41. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na pravo na jednakost pred zakonom iz člana II/2. stav 1. tačka c. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je pošao od naprijed navedenih odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i odredaba člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; [...]
42. Dakle, apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana 2. stav 1. tačka c. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud podsjeća na to da, prema članu 32. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud pri odlučivanju ispituje postoje li samo one povrede Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije koje su iznesene u zahtjevu/apelaciji apelanata. S obzirom na to da se apelant u apelaciji žali da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da su takvi navodi ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka o dopustivosti broj U 73/03 od 23. aprila 2004. godine).
43. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
b) Dopustivost u odnosu na prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije
44. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
45. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001574 od 29. maja 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. juna 2008. godine, a apelacija je podnesena 8. augusta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
47. Apelant osporava presude Vrhovnog i Kantonalnog suda tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
48. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
49. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
Suđenje u razumnom roku
a) Relevantni principi
50. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
51. Iz dokumentacije je vidljivo da je apelant 11. septembra 1998. godine podnio tužbeni zahtjev radi naknade štete, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda 29. maja 2008. godine. Dakle, postupak je trajao više od devet i po godina.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
52. U odnosu na složenost predmeta koji može utjecati na dužinu postupka, Ustavni sud nalazi da iz presude Općinskog suda slijedi da je u dokaznom postupku vršen samo uvid u relevantnu dokumentaciju (rješenja o oduzimanju sporne robe, akte Finansijske policije, otpremnice, narudžbenice i sl.). S tim u vezi, Ustavni sud ne nalazi da se u konkretnom slučaju radilo o složenom postupku.
53. Ustavni sud ne primjećuje da je apelant doprinio dužini trajanja postupka.
54. Dalje, Ustavni sud će se očitovati o doprinosu Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda predmetnoj dužini postupka. Ustavni sud nalazi da je Općinski sud, budući da su bile podnesene dvije tužbe, postupao samo povodom jedne tužbe i to gotovo dvije godine, te da je nakon apelantovog ukazivanja na tu činjenicu, Općinskom sudu naloženo da odmah izdvoji predmetnu tužbu i zavede pod novi broj. Dalje je utvrđeno da je nakon toga Općinski sud održao nekoliko ročišta, zatim da se nakon četiri i po godine od podnošenja tužbe proglasio nenadležnim i ukinuo provedene radnje u postupku, te da je rješenjem od 4. novembra 2003. godine predmet ponovo vraćen Općinskom sudu koji je presudu donio nakon dvije godine. Dakle, postupak pred prvostepenim sudom je trajao više od sedam godina. Kantonalni sud je postupak povodom žalbe okončao u roku od jedne godine i tri mjeseca, a Vrhovni sud je postupak povodom revizije okončao u roku od nešto više od jedne godine. Ustavni sud nalazi da se navedeni sudovi nisu izjašnjavali o apelantovim navodima koji se odnose na suđenje u razumnom roku.
55. Imajući u vidu prethodnu analizu, te odredbu člana 10. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj je sud obavezan provesti postupak bez odugovlačenja, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja predmetnog postupka od devet i po godina, postupka koji nije bio složen, može pripisati Općinskom sudu. Naime, Općinski sud nije naveo razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka i nije se uopće očitovao u vezi sa ovim apelantovim navodima. Također, u konkretnom postupku nije vidljivo da je bilo apelantovog doprinosa predmetnoj dužini postupka.
56. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje
57. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na ostale aspekte prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
58. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Općinskog suda slijedi da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev budući da postoji odgovornost tužene, jer nakon što je roba rješenjem privremeno oduzeta, o toj robi nikada nije odlučeno u smislu izricanja zaštitne mjere, odnosno da odgovornost tužene proizlazi iz odredaba člana 172. ZOO-a, jer je apelant dokazao da je pretrpio štetu usljed nepravilnog postupanja organa tužene. Međutim, suprotno stanovište proizlazi iz obrazloženja presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda koji nalaze da, kada je Finansijska policija u postupku kontrole postupala zakonito prilikom oduzimanja robe od držaoca i donijela rješenje o privremenom oduzimanju robe, a kada je uvjet za odgovornost tužene, u smislu člana 172. ZOO-a, nezakonit ili nepravilan rad njenog organa, u konkretnom slučaju Finansijske policije, onda nema odgovornosti tužene, a time ni mogućnosti da se udovolji apelantovom tužbenom zahtjevu.
59. Ustavni sud uočava da iz činjeničnog stanja slijedi da je Finansijska policija, kao organ tužene, prilikom kontrole firme «Ado», utvrdila da se kod te firme nalazi roba za koju ona nije imala urednu dokumentaciju, zbog čega je roba privremeno oduzeta na osnovu rješenja od 7. oktobra 1995. godine, koje je presudom u upravnom sporu postalo pravosnažno 4. oktobra 1997. godine. Protiv firme «Ado» pokrenut je 11. novembra 1995. godine prekršajni postupak u kojem je privremeno oduzeta roba po naredbi Općinskog suda za prekršaje od 17. januara 1996. godine prodata, a sredstva uplaćena u korist Općine Srebrenik, dakle nakon tri mjeseca od oduzimanja, jer je podložna kvaru. Iz navedene naredbe slijedi da je Općinski sud, na osnovu člana 196. stav 2. Zakona o prekršajima, naredio Finansijskoj policiji da se privremeno oduzeta roba proda po tržišnim cijenama, a da se sredstva od prodaje robe odmah uplate na račun Općine Srebrenik, gdje će se zadržati do okončanja postupka za privredni prijestup. U prekršajnom postupku donesena je presuda 12. septembra 2001. godine, kojom su firma «Ado» i odgovorno lice u toj firmi proglašeni krivim. U toj presudi je, između ostalog, navedeno da sud nije prihvatio prijedlog optužbe (Općinskog tužilaštva) u pogledu oduzimanja predmeta koje je oduzela Finansijska policija, zato što je nadležni tužilac u svom optužnom aktu naznačio okrivljeno pravno lice koje nije imalo potrebnu dokumentaciju. Imajući u vidu prirodu privrednog prijestupa, te da je u dokaznom postupku utvrđeno da je ta roba ušla legalno u zemlju, smatra se da se ne radi o robi koju bi trebalo oduzeti, jer se ne radi o robi okrivljenog pravnog lica već o robi trećeg lica. U konkretnom slučaju, predmeti kojima je okrivljeno pravno lice izvršilo privredni prijestup su dokumenti a ne roba, tako da je odbijen ovaj prijedlog optužbe. Ova presuda je preinačena presudom Kantonalnog suda od 23. novembra 2001. godine tako da se optužba odbija zbog zastare. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o postupanju sa oduzetom robom koja je zatečena kod pravnog lica, odnosno o prodaji robe prije pravosnažnosti rješenja u prekršajnom postupku protiv tog pravnog lica.
60. Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 13. stav 2. Zakona o Finansijskoj policiji propisano: «Privremeno oduzeta roba glede stavka 1. ovog članka je pod nadzorom Federacije Bosne i Hercegovine. Način raspolaganja privremeno oduzetom robom određuje Vlada.», odnosno da je tačkom 17. Uputstva o načinu rada i postupanju Finansijske policije – Financijske policije i o načinu postupanja s privremeno i stalno oduzetom robom propisano: «Roba koja je privremeno oduzeta od pravnog ili fizičkog lica na osnovu odredaba člana 13. Zakona o Finansijskoj policiji – Financijskoj policiji, smjestiti će se u za te namjene određeno skladište. U skladištu privremeno oduzeta roba ostaje do pravosnažnosti rješenja o izvršenom prekršaju, privremenom prijestupu ili presude o izvršenom krivičnom djelu zbog kojeg je roba privremeno oduzeta, ukoliko ovim uputstvom nije drugačije određeno.». Dalje, odredbama člana 195. Zakona o prekršajima propisano je: «Posebnim propisom mogu se ovlastiti inspektori i radnici policije da, kad u vršenju službene dužnosti saznaju za prekršaje, mogu privremeno oduzeti predmete. Ti organi dužni su privremeno oduzete predmete odmah predati sudu odnosno obavijestiti ga o izvršenom privremenom oduzetom predmetu i pobrinuti se za njihovo čuvanje.», a odredbama člana 196. stav 2. istog zakona propisano je: «Ako je predmet podložan kvaru, ili ako njegovo čuvanje iziskuje nesrazmjerne troškove, sud će odrediti da se predmet proda.». Naredne odredbe Zakona o prekršajima, tačnije odredbe člana 197, reguliraju postupanje sa oduzetim predmetima za koje se ne zna čije su vlasništvo, prema kojima se nakon isteka određenog roka, ako se vlasnik ne javi, predmeti prodaju, a sredstva dobijena prodajom postaju prihod općine, odnosno da se predmet može prodati i prije tog roka, ako je podložan kvaru i u tom slučaju sredstva dobijena prodajom pohranjuju se u banci ili drugoj finansijskoj organizaciji.
61. Ustavni sud obrazloženja Vrhovnog i Kantonalnog suda ocjenjuje kao osnovana. Naime, obrazloženja ukazuju na to da, kada nije utvrđen nezakonit ili nepravilan rad Finansijske policije kao organa tužene, nema njene odgovornosti, u smislu člana 172. ZOO-a. Dakle, u smislu člana 13. stav 1. Zakona o Finansijskoj policiji, Finansijska policija je privremeno oduzela robu koja nije bila na propisani način evidentirana u poslovnim knjigama. Nakon toga, ne može se konstatirati da je tužena, u smislu člana 13. stav 2. Zakona o Finansijskoj policiji, propustila vršiti nadzor nad privremeno oduzetom robom, zato što iz odredaba člana 195. Zakona o prekršajima slijedi obaveza inspektora da privremeno oduzete predmete moraju odmah predati sudu, odnosno obavijestiti sud i pobrinuti se za njihovo čuvanje. Ako se ima u vidu činjenica da je roba nakon tri mjeseca od oduzimanja prodata, to ukazuje na to da je roba predata sudu u smislu navedene odredbe. Da li je Sud za prekršaje postupao u smislu daljnjih odredbi Zakona o prekršajima, tj. da li je i kako je primijenio odredbe kojima je reguliran postupak sa privremeno oduzetom robom koja je podložna kvaru, odnosno kada, po kojim uvjetima i kome se sredstva uplaćuju od prodaje robe, te da li su kontradiktorni stavovi iz naredbe Općinskog suda za prekršaje da će se sredstva od prodaje robe zadržati na računu Općine Srebrenik do okončanja postupka za privredni prijestup, u odnosu na obrazloženje prvostepene odluke u prekršajnom postupku iz koje proizlazi da se ne može odlučivati o privremeno oduzetoj robi zato što roba nije vlasništvo okrivljenog lica nego trećeg lica, odnosno zato što su predmeti kojima je okrivljeno pravno lice izvršilo privredni prijestup dokumenti a ne roba, Ustavni sud neće ocjenjivati jer navedeno nije predmet ovog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud neće ulaziti niti u ocjenu da li je pravilna uputa koju je Kantonalni sud dao apelantu, tj. da je apelant, budući da su sredstva od prodaje robe unesena u budžet Općine Srebrenik, trebao zahtjev za naknadu štete usmjeriti na Općinu Srebrenik. U skladu sa navedenim, Ustavni sud nalazi da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
62. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
63. Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava, koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek
64. Iz apelacije proizlazi da se apelant žali i da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu navedenog prava apelant nije obrazložio, a Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud, kao sud pune jurisdikcije, odlučujući o žalbi tužene, donio presudu kojom je ispitana zakonitost prvostepene presude, te da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji, ispitivao drugostepenu presudu. Prema tome, apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nisu osnovani.
VIII.Zaključak
65. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je postupak naknade štete trajao više od devet i po godina a za čiju dužinu je odgovoran Općinski sud koji nije naveo razloge za ovakvo postupanje, odnosno ovako dugo trajanje postupka, i to postupka za koji je Ustavni sud konstatirao da nije nimalo složen, te kada apelant nije doprinio dužini trajanja postupka.
66. Međutim, nema kršenja prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
67. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na prava iz člana 2. stav 1. tačka c. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
68. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
69. Na osnovu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje potpredsjednice Seade Palavrić suprotno odluci.
70. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović Izdvojeno mišljenje sutkinje Palavrić o djelimičnom neslaganju
1. U ovom predmetu Ustavni sud smatra da je apelacija «Kristal» d.o.o. za trgovinu Živinice (u daljnjem tekstu: apelant) u odnosu na član II/2. stav 1. tačka c. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine nedopustiva zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine pa ju je kao takvu u tom dijelu odbacio. Ustavni sud smatra da je apelacija u ostalom dijelu dopustiva, a u meritumu osnovana, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i to samo u odnosu na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda FBiH broj 070-0-Rev-07-
001574 od 29. maja 2008. godine. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud apelaciju smatra neosnovanom, te ju je kao takvu odbio.
2. Ja sam saglasna sa mišljenjem uvaženih kolega u dijelu odluke u kojem je apelacija odbačena kao ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Također sam saglasna sa dijelom odluke Ustavnog suda kojim je apelacija odbijena u odnosu na član 13. Evropske konvencije, te dijelom kojim je apelacija usvojena u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, tj. u odnosu na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda FBiH broj 070-0-Rev-07-001574 od 29. maja 2008. godine.
3. Međutim, uz dužno poštovanje prema većinskoj odluci uvaženih kolega, ja nisam saglasna s obrazloženjem dijela odluke u kojem se apelacija odbija u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje i dijela odluke u kojem se apelacija odbija u odnosu na apelantovo pravo na imovinu. Smatram da je apelacija osnovana i u odnosu na ova dva aspekta, te da ju je kao takvu trebalo usvojiti i utvrditi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, kao i u odnosu na ostale aspekte člana 6. Evropske konvencije, te, shodno tome, utvrditi povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
4. Smatram da su u konkretnom slučaju drugostepeni i revizijski sud proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo na apelantovu štetu, za razliku od prvostepenog suda za koji smatram da je donio odluku poštujući apelantova Ustavom BiH zagarantirana prava, te da je apelaciju trebalo usvojiti i ostaviti na snazi presudu prvostepenog suda. Naime, Ustavni sud je u tački 58. odluke, s kojom djelimično nisam saglasna, naveo: «Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Općinskog suda slijedi da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev budući da postoji odgovornost tužene, jer nakon što je roba rješenjem privremeno oduzeta, o toj robi nikada nije odlučeno u smislu izricanja zaštitne mjere, odnosno da odgovornost tužene proizlazi iz odredaba člana 172. ZOO-a, jer je apelant dokazao da je pretrpio štetu usljed nepravilnog postupanja organa tužene. Međutim, suprotno stanovište proizlazi iz obrazloženja presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda koji nalaze da, kada je Finansijska policija u postupku kontrole postupala zakonito prilikom oduzimanja robe od držaoca i donijela rješenje o privremenom oduzimanju robe, a kada je uvjet za odgovornost tužene, u smislu člana 172. ZOO-a [malo nespretno rečeno], nezakonit ili nepravilan rad njenog organa, u konkretnom slučaju Finansijske policije, onda nema odgovornosti tužene, a time ni mogućnosti da se udovolji apelantovom tužbenom zahtjevu.
5. U odnosu na citirani stav Ustavnog suda, podsjećam na to da su drugostepeni i revizijski sud prihvatili činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud, prema kojem je nesporno utvrđeno da je Finansijska policija pri vršenju svoje funkcije pričinila štetu apelantu time što je, u skladu sa Zakonom o Finansijskoj policiji, privremeno oduzela apelantovu robu, ali tu robu nije, u skladu sa istim Zakonom o Finansijskoj policiji i Uputstvom kao njegovim podzakonskim aktom, sačuvala do pravosnažnosti rješenja u postupcima koji su vođeni protiv trećeg lica, odnosno takvim postupanjem Finansijske policije došlo je do trajnog oduzimanja apelantove robe iako nadležni organ o tome nikada nije donio odluku, što, u suštini, predstavlja oduzimanje apelantove imovine bez pravnog osnova. Međutim, različita su obrazloženja zašto drugostepeni i revizijski sud smatraju da FBiH nije odgovorna za tu štetu. Obrazloženja drugostepenog i revizijskog suda zasnovana su na tumačenju člana 172. ZOO-a, prema kojem je, pored prouzrokovane štete u okviru organa pravnog lica (u konkretnom slučaju Federacije Bosne i Hercegovine; u daljnjem tekstu: FBiH), potrebno i da je organ pravnog lica djelovao nepravilno ili nezakonito.
6. Nasuprot iznesenom stavu sudova, čije su odluke osporene, prema mome mišljenju, iz odredbe člana 172. stav 1. ZOO-a, koja glasi: «Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.» (kao što apelant i navodi), proizlazi da postoje dva uvjeta da bi pravno lice bilo odgovorno za štetu koju je njegov organ prouzrokovao trećem licu: 1. da je štetu prouzrokovao organ pravnog lica i 2. (nasuprot tumačenju ova dva suda) da je šteta prouzrokovana u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija, a ne da je organ pravnog lica djelovao nepravilno ili nezakonito. Dakle, već samim utvrđenjem da je Finansijska policija kao organ tužene apelantu prouzrokovala štetu, redovni sudovi su, prema članu 172. ZOO-a, bili dužni obavezati tuženu da apelantu naknadi štetu, kao što je i učinio prvostepeni sud.
7. Međutim, kada bi se član 172. stav 1. ZOO-a i mogao tumačiti na način na koji su to učinili drugostepeni i revizijski sud (a Ustavni sud u svojoj odluci prihvatio), da je neophodan uvjet da bi pravno lice moglo biti obavezano na naknadu štete – ako je njegov organ nezakonitim postupanjem pričinio štetu trećem licu (u konkretnom slučaju apelantu), ja smatram da je u konkretnom slučaju i taj uvjet ispunjen, budući da je Finansijska policija kao organ tužene nepravilnim i nezakonitim radom apelantu prouzrokovala štetu. Naime, prema stavu 1. člana 9. Zakona o Finansijskoj policiji, inspektori su pri obavljanju poslova iz svog djelokruga ovlašteni pod uvjetima utvrđenim ovim zakonom, između ostalog, privremeno, do pravovaljanosti rješenja o izvršenom prekršaju ili privrednom prijestupu […] oduzeti robu […]. Prema mome mišljenju, uvjeti utvrđeni ovim zakonom, koji su potrebni da bi se privremeno oduzeta roba mogla smatrati zakonito oduzetom, su: 1. da postoje zakonom postavljeni uvjeti da se roba privremeno oduzme; i 2. da to privremeno oduzimanje može trajati samo do pravovaljanosti rješenja o izvršenom prekršaju ili privrednom prijestupu.
8. U apelantovom slučaju, Finansijska policija je zakonito postupila samo kada je donijela rješenje o privremenom oduzimanju robe od trećeg lica, jer su za to bili ispunjeni zakonom postavljeni uvjeti, tj. o početku perioda na koji je predmetna roba privremeno oduzeta. Međutim, Finansijska policija je, prema mome mišljenju, nezakonito postupila kada je prije pravovaljanosti rješenja o izvršenom prekršaju ili privrednom prijestupu, koji su vođeni protiv trećeg lica od kojeg je apelantova roba privremeno oduzeta, omogućila da privremeno oduzeta roba bude prodata i to samo tri mjeseca nakon izvršene inspekcijske kontrole i donošenja rješenja o privremenom oduzimanju robe (zbog toga što je roba podložna kvaru, a riječ je o cigaretama i Pepsi Coli), te da sredstva budu usmjerena u budžet Općine Srebrenik. Takvim postupkom Finansijske policije, odnosno FBiH, privremeno oduzeta roba postala je za apelanta trajno oduzeta roba, a da nadležni organ u zakonom propisanom postupku o tome nikada nije donio odluku.
9. Pored odredbe člana 9. Zakona o Finansijskoj policiji, prema kojoj Finansijska policija nije postupila, ona, odnosno FBiH, nije postupila ni prema odredbi člana 13. stav 2. istog zakona, prema kojoj: «Privremeno oduzeta roba glede stavka 1. ovog članka je pod nadzorom Federacije Bosne i Hercegovine. Način raspolaganja privremeno oduzetom robom određuje Vlada». Imajući u vidu citiranu odredbu, nesporno je da niko osim FBiH nije mogao raspolagati privremeno oduzetom robom i da se sve što se dogodilo sa apelantovom robom dogodilo jer je to FBiH, odnosno Finansijska policija dopustila. Stoga se potpuno neosnovanim pokazuje prigovor FBiH da ona nije pasivno legitimirana već da je to Općina Srebrenik u čiji su budžet uplaćena sredstva od prodate robe, kao i da su Finansijska policija i FBiH u konkretnom slučaju postupale zakonito.
10. U prilog navedenom, podsjećam na stav Ustavnog suda iz tačke 60. navedene odluke u kojoj: «Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 13. stav 2. Zakona o Finansijskoj policiji propisano: „Privremeno oduzeta roba glede stavka 1. ovog članka je pod nadzorom Federacije Bosne i Hercegovine. Način raspolaganja privremeno oduzetom robom određuje Vlada.“, odnosno da je tačkom 17. Uputstva o načinu rada i postupanju Finansijske policije – Financijske policije i o načinu postupanja s privremeno i stalno oduzetom robom propisano: „Roba koja je privremeno oduzeta od pravnog ili fizičkog lica na osnovu odredaba člana 13. Zakona o Finansijskoj –Financijskoj policiji, smjestiti će se u za te namjene određeno skladište. U skladištu privremeno oduzeta roba ostaje do pravosnažnosti rješenja o izvršenom prekršaju, privrednom prijestupu ili presude o izvršenom kaznenom djelu zbog kojeg je roba privremeno oduzeta, ukoliko ovim uputstvom nije drugačije određeno“. Dalje, odredbama člana 195. Zakona o prekršajima propisano je: „Posebnim propisom mogu se ovlastiti inspektori i radnici policije da, kad u vršenju službene dužnosti saznaju za prekršaje, mogu privremeno oduzeti predmete. Ti organi dužni su privremeno oduzete predmete odmah predati sudu odnosno obavijestiti ga o izvršenom privremenom oduzetom predmetu i pobrinuti se za njegovo čuvanje.“, a odredbama člana 196. stav 2. istog zakona propisano je: „Ako je predmet podložan kvaru, ili ako njegovo čuvanje iziskuje nesrazmjerne troškove, sud će odrediti da se predmet proda.“ Naredne odredbe Zakona o prekršajima, tačnije odredbe člana 197, reguliraju postupanje sa oduzetim predmetima za koje se ne zna čije su vlasništvo, prema kojima se nakon isteka određenog roka, ako se vlasnik ne javi, predmeti prodaju, a sredstva dobijena prodajom postaju prihod općine, odnosno da se predmet može prodati i prije tog roka, ako je podložan kvaru i u tom slučaju sredstva dobijena prodajom pohranjuju se u banci ili drugoj finansijskoj organizaciji.»
11. Iz citirane tačke odluke Ustavnog suda proizlazi da je Ustavni sud zakonitost postupanja Finansijske policije obrazložio pozivanjem na relevantne odredbe Zakona o Finansijskoj policiji, ali da se u posljednje dvije rečenice pozvao na Zakon o prekršajima («Službeni list SRBiH» br. 19/86, 42/87, 33/89, 2/90 i 22/91, te «Službeni list RBiH» br. 16/92 i 13/94). Međutim, smatram neophodnim podsjetiti na to da je članom 2. Zakona o Finansijskoj policiji, koji je donesen nakon donošenja Zakona o prekršajima, na koji se Ustavni sud pozvao, i objavljen u «Službenim novinama FBiH» broj 2/95 od 11. februara 1995. godine izričito propisano: «Finansijska policija vrši upravne i druge stručne poslove inspekcijskog nadzora primjene propisa o obavljanju djelatnosti, nadzora izvršavanja propisanih poreskih, carinskih i drugih obaveza od strane pravnih i fizičkih osoba, kao i utvrđivanja propusta koji imaju za cilj prikrivanje i izbjegavanje plaćanja propisanih obaveza.» Tako je članom 8. Zakona o Finansijskoj policiji propisano: «Nadzor iz člana 7. ovog zakona inspektor vrši samostalno na temelju ovlaštenja utvrđenih ovim zakonom i drugim propisima i odlučuje o poduzimanju upravnih i drugih mjera u skladu sa zakonom.»
12. Podsjećam na to da je upravo Zakonom o Finansijskoj policiji, kako je Ustavni sud i naglasio u tački 60. svoje odluke, i to odredbama člana 13. stav 2. Zakona o Finansijskoj policiji, propisano: «Privremeno oduzeta roba glede stavka 1. ovog članka je pod nadzorom Federacije Bosne i Hercegovine. Način raspolaganja privremeno oduzetom robom određuje Vlada.», odnosno tačkom
17. Uputstva o načinu rada i postupanju financijske policije i o načinu postupanja s privremeno i stalno oduzetom robom propisano: «Roba koja je privremeno oduzeta od pravnog ili fizičkog lica na osnovu odredaba člana 13. Zakona o Finansijskoj policiji – Financijskoj policiji, smjestiti će se u za te namjene određeno skladište. U skladištu privremeno oduzeta roba ostaje do pravosnažnosti rješenja o izvršenom prekršaju, privrednom prijestupu ili presude o izvršenom krivičnom djelu zbog kojeg je roba privremeno oduzeta, ukoliko ovim uputstvom nije drugačije određeno». Iz navedenog, prema mome mišljenju, nesporno proizlazi da je postupanje sa privremeno oduzetom robom propisano Zakonom o Finansijskoj policiji, pa odredbe Zakona o prekršajima, na koje se Ustavni sud pozvao, uopće nisu mogle biti primijenjene u konkretnom slučaju, odnosno da je Zakon o Finansijskoj policiji u konkretnom slučaju lex specialis zakon prema kojem se u konkretnom slučaju moralo postupati. U prilog navedenom, podsjećam na to da je poglavlje PRIVREMENO ODUZIMANJE PREDMETA situirano u Zakonu o prekršajima na način da je članom 193. propisano: «Ako se prilikom pretresanja nađu predmeti koji su upotrijebljeni za izvršenje prekršaja, ili su namijenjeni ili nastali izvršenjem prekršaja kao i predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz u prekršajnom postupku, privremeno će se oduzeti.», dok je u članu 194. istog zakona propisano: «Predmeti koji mogu biti oduzeti mogu se privremeno oduzeti i prije donošenja rješenja o prekršaju. Privremeno oduzimanje predmeta određuje se pismenom naredbom. Prijepis naredbe mora se predati licu od kojeg se vrši oduzimanje predmeta».
13. Kao što je u tački 20. odluke Ustavnog suda navedeno, u apelantovom slučaju roba nije privremeno oduzeta primjenom članova 193. i 194. Zakona o prekršajima prilikom pretresanja, već je apelantova roba privremeno oduzeta prilikom kontrole tvrtke PP «Ado» u Špionici, koju su vršili ovlašteni inspektori Finansijske policije i koji su primjenom relevantnih odredaba Zakona o Finansijskoj policiji privremeno oduzeli apelantovu robu. U prilog mome stavu da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Zakon o Finansijskoj policiji kao lex specialis govori i činjenica da je odredbom člana 195. Zakona o prekršajima propisano da organi koji privremeno oduzmu predmete [ …] dužni su privremeno oduzete predmete odmah predati sudu odnosno obavijestiti ga o izvršenom privremenom oduzetom predmetu i pobrinuti se za njegovo čuvanje, što znači da je na sasvim suprotan način regulirano pitanje privremenog oduzimanja predmeta nego što je uređeno odredbom člana 13. stav 2. Zakona o Finansijskoj policiji, prema kojem: «Privremeno oduzeta roba glede stavka 1. ovog članka je pod nadzorom Federacije Bosne i Hercegovine. Način raspolaganja privremeno oduzetom robom određuje Vlada.». Također, i kada je riječ o primjeni odredbe člana 196. stav 2. Zakona o prekršajima, prema kojoj: «Ako je predmet podložan kvaru, ili ako njegovo čuvanje iziskuje nesrazmjerne troškove, sud će odrediti da se predmet proda.». Nasuprot navedenoj odredbi, odredbom člana 9. stav 1. alineja 1. Zakona o Finansijskoj policiji propisano je: «U obavljanju poslova iz svog djelokruga inspektori su pod uvjetima utvrđenim ovim zakonom ovlašćeni privremeno, do pravovaljanosti rješenja o izvršenom prekršaju ili privrednom prijestupu, odnosno presude o izvršenom krivičnom djelu, oduzeti robu (sirovine, materijal, poluproizvode, dijelove proizvoda, gotove proizvode, trgovačku robu i sl.)». Isti postupak je propisan i tačkom 17. Uputstva o načinu rada i postupanja Finansijske policije i o načinu postupanja s privremeno i stalno oduzetom robom (koje je Vlada FBiH donijela crpeći ovlaštenje iz stava 2. člana 13. Zakona o Finansijskoj policiji, prema kojem: «Roba koja je privremeno oduzeta od pravnog ili fizičkog lica na osnovu odredaba člana 13. Zakona o Finansijskoj policiji – Financijskoj policiji, smjestiti će se u za te namjene određeno skladište. U skladištu privremeno oduzeta roba ostaje do pravosnažnosti rješenja o izvršenom prekršaju, privrednom prijestupu ili presude o izvršenom krivičnom djelu zbog kojeg je roba privremeno oduzeta, ukoliko ovim uputstvom nije drugačije određeno.». Tačkom 18. istog Uputstva propisano je: «Roba koja se nalazi pod nadzorom Finansijske policije – Financijske policije po pravosnažnosti rješenja o izvršenom prekršaju, privrednom prijestupu ili presude o izvršenom krivičnom djelu, izlaže se prodaji po tržišnim cijenama.».
14. Iz navedenog jasno proizlazi da, prema Zakonu o Finansijskoj policiji i Uputstvu kao podzakonskom aktu istog zakona, privremeno oduzeta roba mora ostati privremeno oduzeta; da mora biti čuvana u za te namjene određenom skladištu u kojem će ostati do pravosnažnosti rješenja o izvršenom prekršaju, privrednom prijestupu ili presude o izvršenom krivičnom djelu; da će roba koja se nalazi pod nadzorom Finansijske policije tek po pravosnažnosti rješenja o izvršenom prekršaju, privrednom prijestupu ili presude o izvršenom krivičnom djelu biti izložena prodaji po tržišnim cijenama. Dakle, Zakonom o Finansijskoj policiji niti njegovim podzakonskim aktima uopće nije postojala mogućnost da apelantova roba bude prodata prije pravosnažnosti rješenja o prekršaju, odnosno o privrednom prijestupu koji su vođeni protiv trećeg lica od kojeg je privremeno oduzeta apelantova roba, a činjenica je da je prodata samo tri mjeseca nakon oduzimanja uz obrazloženje da je riječ o kvarljivoj robi, iako je bila riječ o cigaretama i Pepsi Coli.
15. Osim navedenog, roba je prodata po nalogu suda za prekršaje, a sredstva usmjerena u budžet Općine Srebrenik i to selektivnom primjenom odredaba člana 197. Zakona o prekršajima, prema kojima, kako Ustavni sud navodi u svojoj odluci, ako je riječ o oduzetim predmetima za koje se ne zna čije su vlasništvo, nakon isteka određenog roka, ako se vlasnik ne javi, predmeti se prodaju, a sredstva dobijena prodajom postaju prihod općine, odnosno da se predmet može prodati i prije tog roka ako je podložan kvaru i u tom slučaju sredstva dobijena prodajom pohranjuju se u banci ili drugoj finansijskoj organizaciji.
16. Međutim, zapažam da se apelantova roba (koja je privremeno oduzeta) nije mogla prodati na način na koji je to učinjeno ni prema članu 197. Zakona o prekršajima. Naime, čak i taj član propisuje (u stavu 1) obavezu suda da, kad se kod okrivljenog nađe tuđa stvar, a ne zna se čija je, sud koji vodi prekršajni postupak opisaće tu stvar i opis objaviti na tabli skupštine opštine na čijem području okrivljeni živi i na čijem području je učinjen prekršaj. Zatim, prema stavu 2. člana 197. Zakona o prekršajima, u oglasu pozvaće se vlasnik da se javi u roku od jedne godine od dana objavljivanja oglasa i upozoriti da će se po isteku tog roka stvar prodati. Novac dobijen prodajom stvari prihod je opštine na čijem području je stvar oduzeta. Tek nakon proteka roka od jedne godine od objavljivanja oglasa, dakle, prema članu 197. Zakona o prekršajima, ako je stvar podložna kvaru ili je njeno čuvanje vezano za znatne troškove, ona će se prodati po odredbama koje važe za izvršni postupak, a novac predati na čuvanje banci ili drugoj finansijskoj organizaciji, ali u tom slučaju, dakle u slučaju da je privremeno oduzeta roba prodata prije isteka roka od godinu dana od objavljivanja oglasa, novac nije prihod općine na čijem području je stvar oduzeta, kao što bi bio da je stvar prodata po proteku jedne godine od objavljivanja oglasa, već je novac od prodaje koja se vrši prema odredbama koje važe za izvršni postupak javna vlast dužna predati na čuvanje banci ili drugoj finansijskoj organizaciji dok se ne pojavi vlasnik robe ili protekne godina dana od dana objavljivanja oglasa.
17. Zaključujem da i primjenom odredbi člana 197. Zakona o prekršajima ne samo da je prekršen Zakon o Finansijskoj policiji i Uputstvo kao njegov podzakonski akt prema kojima roba nikako nije mogla biti prodata, budući da je samo privremeno oduzeta prije pravosnažnosti odluke u prekršajnom postupku, postupku za utvrđivanje privrednog prijestupa ili krivičnom postupku kao lex specialis zakon, nego navedena odredba Zakona o prekršajima nije mogla biti primijenjena i zbog činjenice da se od samog početka znalo da privremeno oduzeta roba pripada apelantu (niti jedan sud nije naveo da je primijenjen stav 2. člana 197. Zakona o prekršajima, prema kojem će se, u slučaju da vlasnik privremeno oduzete robe nije poznat, on pozvati da se javi u roku od jedne godine od dana objavljivanja oglasa i upozoriti da će se po isteku tog roka stvar prodati, u kojem slučaju je novac dobijen prodajom stvari prihod općine na čijem području je stvar oduzeta), a prije isteka jednogodišnjeg roka privremeno oduzeta apelantova roba mogla se prodati samo u slučaju da je bila podložna kvaru ili da je njeno čuvanje vezano za znatne troškove, ali u tom slučaju novac dobijen od prodaje te robe morao se predati na čuvanje banci ili drugoj finansijskoj organizaciji, a ne u budžet općine na čijem području je učinjen prekršaj. Navedeno potvrđuje i odredba člana 198. Zakona o prekršajima, prema kojoj: «Ako se u roku od godinu dana niko ne javi za stvar ili za novac dobijen od prodaje stvari donijeće se rješenje da stvar postaje društvena svojina, odnosno da se novac unese u budžet opštine na čijem je području stvar oduzeta». Međutim, čak i ovom slučaju, prema stavu 2. člana 198. Zakona o prekršajima: «Vlasnik stvari ima pravo da u parnici traži povrat stvari ili novca dobijenog od prodaje stvari. Zastarijevanje ovog prava počinje teći od dana objavljivanja oglasa».
18. Dakle, i prema mome mišljenju, nije sporno da je Zakon o prekršajima mogao biti primijenjen, i to samo u odnosu na prekršajnu odgovornost trećeg lica od kojeg je oduzeta apelantova roba, ali navedeni zakon nije mogao biti primijenjen (niti je, ustvari, primijenjen) kada je riječ o prodaji apelantove robe i usmjeravanju sredstava u budžet Općine Srebrenik, budući da je postupanje sa privremeno oduzetom robom u okviru Finansijske policije uređeno Zakonom o Finansijskoj policiji i Uputstvom kao njegovim podzakonskim aktom kao lex specialis zakonom, koji u konkretnom slučaju prilikom prodaje privremeno oduzete robe, također, nije primijenjen, što znači da je apelantova privremeno oduzeta roba prodata bez primjene bilo kojeg zakona a pogotovo bez primjene lex specialis zakona.
19. Proizlazi da su Kantonalni i Vrhovni sud zanemarili relevantne materijalne i procesne zakone i zaključili da Federacija BiH kao pravno lice nije, u smislu člana 172. stav 1. ZOO-a, dužna apelantu naknaditi štetu koju je apelantu prouzrokovala Finansijska policija kao organ FBiH i to u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Na taj način Kantonalni i Vrhovni sud su, prema mome mišljenju, za razliku od većinskog stanovišta Ustavnog suda, zanemarili apelantovo pravo jer su proizvoljno tumačili i primijenili odredbu člana 172. stav 1. ZOO-a, na način da bi FBiH kao pravno lice bila dužna apelantu naknaditi štetu koju mu je nesporno prouzrokovala Finansijska policija samo pod uvjetom da je Finansijska policija postupala nezakonito (a smatraju da je postupala zakonito), te što nisu primijenili Zakon o Finansijskoj policiji koji kao lex specialis zakon u konkretnom slučaju ima prioritet nad Zakonom o prekršajima i bilo kojim drugim zakonom, pogotovo zato što je Zakon o prekršajima opći i stariji, dok je Zakon o Finansijskoj policiji noviji i specijalni zakon koji na drukčiji način regulira postupanje Finansijske policije od postupaka drugih inspektora s privremeno oduzetom robom obuhvaćenih Zakonom o prekršajima.
20. Iz svega navedenog nesporno proizlazi da drugostepeni i revizijski sud u apelantovom slučaju nisu primijenili Zakon o Finansijskoj policiji kao lex specialis, koji ima prednost nad Zakonom o prekršajima koji kao opći zakon na drukčiji način regulira postupanje sa privremeno oduzetom robom i samo prilikom pretresa u prekršajnom postupku. Međutim, navedena dva redovna suda su i taj zakon, tj. Zakon o prekršajima, primijenili selektivno i to na apelantovu štetu, uporno ga tumačeći i primjenjujući proizvoljno, odnosno ne primjenjujući relevantne odredbe ni tog zakona koje su išle u apelantovu korist.
21. Slijedi da su Kantonalni i Vrhovni sud osporenim odlukama povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje.
22. Uostalom, ovom prilikom želim ukazati i na nedosljednost Ustavnog suda kada je riječ o stavu u vezi sa neprimjenjivanjem zakona koji je lex specialis. Naime, brojnim odlukama Ustavnog suda, među kojima je i Odluka broj AP 1258/06, Ustavni sud je, usvajajući apelaciju u tom slučaju, u tački 32. navedene odluke iskazao: «Prema tome, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, odlučujući o žalbama tužilaca, pogrešno primijenio materijalno pravo, jer su u konkretnim sporovima relevantne odredbe Zakona o radu, koji ima pravnu prirodu lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima. Naime, tužioci su, u skladu sa članom 105. Zakona o radu, imali pravo da u roku od godinu dana od saznanja za povredu (subjektivni rok), a najdalje tri godine od dana učinjene povrede (objektivni rok), podnesu tužbu. Prema tome, Okružni sud je, kada je odlučivao o tužbenim zahtjevima, arbitrarno primijenio pravnu osnovu za odlučivanje…». Također, u tački 33. navedene odluke je naveo: «Prema svemu navedenom, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog čega je potrebno da se predmet vrati Okružnom sudu na ponovni postupak u kojem će, na osnovu pravilne primjene zakonskih odredaba, donijeti novu odluku.»
23. Pored povrede prava na pravično suđenje za koju smatram da postoji i u odnosu na ostale aspekte tog prava, podsjećam na to da je u tački 63. Odluke broj AP 2442/08 Ustavni sud naveo da, budući da se apelantove tvrdnje o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava, što je već razmotreno u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje, pa je zaključio da su i navodi o kršenju prava na imovinu neosnovani. Međutim, uz dužno poštovanje prema većinskoj odluci, smatram da se u konkretnom slučaju radi o lišavanju imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se preinačenje prvostepene presude u okviru drugostepenog suda i odbijanje apelantove revizije u okviru revizijskog suda zasniva na proizvoljnoj primjeni relevantnih materijalnih i procesnih pravnih propisa na nesporno utvrđeno činjenično stanje u okviru prvostepenog suda. Time je apelant lišen stečenog prava na naknadu štete koja mu pripada saglasno članu 172. stav 1. ZOO-a, odnosno navedene dvije odluke zasnivaju se na selektivnoj primjeni Zakona o prekršajima i to bez primjene odredaba koje apelantu idu u korist, a ne na primjeni Zakona o Finansijskoj policiji koji kao lex specialis u konkretnom slučaju ima prioritet nad Zakonom o prekršajima kao općem zakonu, koji jednim svojim dijelom regulira i materiju koja je kasnije Zakonom o Finansijskoj policiji drukčije uređena.
24. Zapažam da lišavanje apelanta imovine na način na koji je to učinila FBiH, a kasnije potvrdili drugostepeni i revizijski sud, preinačenjem odnosno potvrđivanjem preinačenja prvostepene presude, u konkretnom slučaju nije bilo predviđeno ni Zakonom o Finansijskoj policiji niti Zakonom o prekršajima, koje su navedeni sudovi selektivno primijenili i to samo odredbe koje idu na apelantovu štetu, a niti jednu odredbu kojom je apelantova imovina bila zaštićena. Naime, apelant je, prema Zakonu o Finansijskoj policiji kao lex specialis zakonu, imao jasnu zakonsku osnovu za definiranje svoje pravne pozicije, prema kojoj je njegova roba koja je u postupku finansijske kontrole Finansijske policije (a ne prilikom pretresa u prekršajnom postupku) oduzeta od trećeg lica morala biti čuvana u okviru Finansijske policije, odnosno FBiH, sve dok prekršajni postupak odnosno postupak za privredni prijestup protiv trećeg lica od kojeg je apelantova roba oduzeta ne bude pravosnažno okončan.
25. Dakle, budući da je apelantu Zakonom o Finansijskoj policiji kao lex specialis zakonom i Uputstvom kao podzakonskim aktom tog zakona bilo garantirano da će njegova privremeno oduzeta roba od trećeg lica protiv kojeg je vođen prekršajni postupak i postupak utvrđivanja privrednog prijestupa biti čuvana sve do pravosnažnosti rješenja u vođenim postupcima protiv trećeg lica, apelant je imao sasvim legitimno očekivanje da će mu privremeno oduzeta roba biti vraćena ili, ukoliko to iz bilo kojeg razloga ne bude moguće, da će mu Federacija BiH kao pravno lice, u smislu člana 172. stav
1. ZOO-a, naknaditi štetu koju je Finansijska policija kao organ FBiH apelantu prouzrokovala kao trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
26. Stoga, smatram da je osporenim odlukama drugostepenog i revizijskog suda, koje se apelacijom osporavaju, neosnovano zaključeno da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete koju je pretrpio neosnovan, uz različita obrazloženja drugostepenog i revizijskog suda od kojih niti jedno nije konzistentno. Naime, osim što su ti sudovi propustili utvrditi da u apelantovom slučaju nije primijenjen Zakon o Finansijskoj policiji kao lex specialis zakon, i druga obrazloženja tih sudova koja upućuju na postupak pred prekršajnim sudom su konzistentna jer, ne samo da apelantova privremeno oduzeta roba nije uopće smjela dospjeti prekršajnom sudu, budući da je morala biti čuvana u okviru Finansijske policije sve do pravosnažnosti odluke o prekršaju, odnosno privrednom prijestupu, već je činjenica da se u apelantovom slučaju nije postupilo ni prema odredbama Zakona o prekršajima, s obzirom na to da se ni prema tom zakonu privremeno oduzeta roba nije mogla prodati prije isteka godinu dana od dana obavijesti koja apelantu nikada nije upućena, a i u slučaju da su bili ispunjeni uvjeti da se proda prije tog roka (a prodata je samo tri mjeseca nakon oduzimanja iako je riječ o cigaretama i Pepsi Coli za čiji je uvoz apelant uredno platio uvozne dažbine, što je utvrđeno pravosnažnom odlukom u drugom postupku, o čemu govori i sama odluka Ustavnog suda), novac nije mogao pripasti općini na čijem je području roba oduzeta već je morao biti deponiran u banku ili drugu finansijsku instituciju, a apelantu bi u tom slučaju pripadalo pravo da traži povrat tog novca.
27. Imajući u vidu sve navedeno, tj. da je u apelantovom slučaju izvršeno oduzimanje imovine bez pravnog osnova, što je u svojoj presudi prepoznao samo prvostepeni sud, prema mome mišljenju, nezakonito je miješanje javnih vlasti (kao rezultat nepravičnog sudskog postupka) u apelantovo pravo na imovinu. Zbog toga to miješanje predstavlja povredu prve rečenice člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa u tim okolnostima, prema mome mišljenju, nije neophodno ispitivati ostale principe na kojima insistira član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. Uostalom, ovom prilikom želim ukazati na nedosljednost Ustavnog suda i kada je riječ o stavu u vezi sa neprimjenjivanjem zakona koji je lex specialis u odnosu na pravo na imovinu. Podsjećam na to da je Ustavni sud u Odluci broj U 36/03, kao i u svojim brojnim odlukama, u tački 35. izrazio stav: «Ustavni sud zapaža da lišavanje imovine u konkretnom slučaju ne samo da nije predviđeno relevantnim Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa, već naprotiv, to lišavanje nije ni moguće. Jer, navedeni zakon je lex specialis i ima prioritet nad općim zakonima, te se kao takav mora primijeniti na činjeničnu osnovu ovog slučaja. Ustavni sud, stoga, zaključuje da je, s jedne strane, apelant imao jasnu zakonsku osnovu za definiranje svoje pravne pozicije i modaliteta ostvarivanja svojih prava, a s druge strane, osporene presude Okružnog i Vrhovnog suda, koje se apelacijom pobijaju, neosnovano su zaključile da je njegov tužbeni zahtjev neosnovan, odnosno da nisu povrijeđena njegova ustavna prava, te da je on odgovoran za štetu koju je pretrpio, odnosno da je šteta nastala od uzroka koji je izvan stvari tuženog preduzeća, čije djelovanje navodno tuženi nije mogao predvidjeti, niti izbjeći ili otkloniti. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama apelant lišen prava na imovinu čime je povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.»
29. Sijedi da ja apsolutno nisam u mogućnosti da se saglasim sa zaključkom koji je donijela većina Ustavnog suda u vezi sa navodima o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Uz dužno poštovanje, ovom prilikom izražavam svoje neslaganje, odnosno apelaciju i u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 smatram osnovanom. Dakle, smatram da je apelaciju trebalo usvojiti kao osnovanu, osporene odluke ukinuti, te ostaviti na snazi presudu prvostepenog suda, budući da je svakako utvrđena povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku i da prvostepena presuda zadovoljava standarde pravičnog suđenja.