Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2700/08 (A. D.)
Odluka donesena 19. 11. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku · čl. 8
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-2700/08
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2700/08, rješavajući apelaciju Ajdina Dauldžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 19. novembra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ajdina Dauldžije podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž- 07-001 457 od 25. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-144/02 od 27. aprila 2007. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ajdin Dauldžija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Armina Gičević, advokat iz Zenice, podnio je 5. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-001 457 od 25. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-144/02 od 27. aprila 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Zenici, Općinskog suda u Zenici i Selme Jašarević (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 16. septembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je 1. oktobra 2008. godine, a Općinski sud 9. oktobra 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 29. januara 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je 7. augusta 1996. godine podnio tužbu Općinskom sudu i konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom od 1. augusta 2001. godine zatražio da mu tužena isplati iznos od 2.471,00 KM na ime obaveze nastale na osnovu ugovora o ustupanju poslovnog prostora od 30. maja 1995. godine i naknadi troškove postupka prema važećoj advokatskoj tarifi.
7. Presudom Općinskog suda broj P-998/96 od 22. aprila 2002. godine apelantov tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan. Rješenjem Kantonalnog suda broj GŽ-752/02 od 21. oktobra 2002. godine apelantova žalba izjavljena protiv navedene prvostepene presude je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje, budući da je propustio da utvrdi ko je potpisao ugovor o podzakupu, da li je to učinio apelant ili njegova supruga. Kantonalni sud je naložio prvostepenom sudu da u nastavku postupka izvede dokaze predložene u žalbi, a eventualno i druge dokaze za koje zaključi da su značajni za odlučivanje u ovom spornom odnosu, te da, nakon ocjene izvedenih dokaza, pravilnom primjenom materijalnog prava odluči o apelantovom tužbenom zahtjevu.
8. Presudom Općinskog suda broj P-144/02 od 27. aprila 2007. godine, koju je sud donio u ponovnom postupku prema uputama datim u Rješenju Kantonalnog suda broj Gž-752/02 od 21. oktobra 2002. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je zatražio da mu tužena isplati iznos od 2.471,00 KM na ime obaveze nastale na osnovu ugovora o ustupanju poslovnog prostora od 30. maja 1995. godine sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. januara 1996. godine pa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.320,66 KM. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 859,95 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, prema uputama Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju trebalo provesti dokaze koje je apelant istakao u žalbi, između ostalih, i dokaz vještačenja vještaka grafologa koji bi utvrdio bitnu činjenicu ko je potpisao ugovor. Međutim, kako navodi Općinski sud, tokom postupka pred ovim sudom apelant nije predložio izvođenje navedenog dokaza, shodno odredbama člana 148. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Općinski sud je istakao da ovaj dokaz nije proveo imajući u vidu da stranke disponiraju svojim dokaznim prijedlozima, te da sud, osim u izuzecima navedenim zakonom, ne može provoditi dokaze ako ih stranka nije predložila. Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je saslušao apelanta, tuženu i predložene svjedoke, ostvario uvid u materijalne dokaze, te ocjenjujući ih pojedinačno i u međusobnoj vezi apelantov tužbeni zahtjev odbio. Iz ocjene izvedenih dokaza sud je zaključio da bez grafološkog vještačenja nije bilo moguće utvrditi ko je potpisao predmetni ugovor na strani zakupodavca, odnosno davaoca na korištenje, zbog toga što su iskazi svjedoka i tužene kontradiktorni. S tim u vezi, naveo je da je tužena tvrdila da je predmetni ugovor potpisala apelantova supruga, a svjedok-apelantova supruga je tvrdila da je to učinio njen suprug [apelant] lično. Sud je istakao da nije mogao pokloniti vjeru iskazu svjedoka, advokata M.H., navodeći da je iz njegovog ponašanja prilikom identifikacije lica koja su potpisala ugovor, imajući u vidu vremensku distancu od predmetnog događaja do davanja iskaza, očigledno da se ovaj svjedok nije mogao sjetiti lica koja su potpisala predmetni ugovor. Prema ocjeni suda, bilo je potrebno zatražiti dokazni prijedlog vještačenja vještaka grafologa na koji je ukazao Kantonalni sud, koji apelant, u smislu odredbi člana 148. stav 1. ZPP, nije predložio. Općinski sud je, citirajući odredbu člana 291. stav 1. ZPP, istakao da, prema citiranim odredbama, apelant kao fizičko lice može biti stranka u postupku, što je procesna pretpostavka na koju sud pazi po službenoj dužnosti. Sud je, također, naveo da je, pored stranačke sposobnosti u konkretnoj pravnoj stvari, neophodno da postoji i materijalnopravni odnos koji povezuje apelanta i tuženu, a koji im daje svojstvo aktivno, odnosno pasivno legitimirane strane u konkretnoj parnici, na što sud ne pazi po službenoj dužnosti, već na ukazivanje stranaka, navodeći da je tužena istakla prigovor o nedostatku aktivne legitimacije na apelantovoj strani. Sud je, dalje, naveo da se u konkretnom slučaju radi o obligacionom odnosu između apelanta i tužene, konkretno o ugovoru o zakupu u smislu Zakona o zakupu poslovnih prostorija i zgrada, te da i apelant i tužena moraju biti u takvom materijalnopravnom odnosu da bi imali stvarnu legitimaciju u ovoj parnici. Prema ocjeni ovog suda, apelant nije dokazao da je na osnovu predmetnog ugovora u materijalnopravnom odnosu sa tuženom, odnosno nije dokazao da je potpisao predmetni ugovor, što je razlog za odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva «zbog nepostojanja stvarne legitimacije na apelantovoj strani (aktivna legitimacija), jer je stvarna legitimacija predmet materijalnog prava».
9. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-001 457 od 25. juna 2008. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je istakao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je tužena prvi put na glavnoj raspravi istakla da ugovor nije potpisao apelant. Suprotno tome, sud je naveo da iz raspravnih zapisnika sa ročišta održanih 2. aprila i 14. maja 2001. godine iz iskaza tužene, koju je prvostepeni sud saslušao u svojstvu svjedoka, proizlazi da je formalno ugovor zaključio apelant, te da je njegovo ime i prezime na ugovoru potpisala njegova supruga V.D., i to u kancelariji advokata M.H. iz Zenice. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je oba raspravna zapisnika apelantova opunomoćenica potpisala bez primjedbe na njihov sadržaj. Kantonalni sud je, također, naveo da u procesnoj situaciji kada tužena učini nespornom činjenicu da je ugovor od 30. maja 1995. godine potpisala apelantova supruga, a ne sam apelant, onda prestaje obaveza tužene da tu činjenicu na kojoj zasniva prigovor o nedostatku aktivne legitimacije dokazuje a saglasno odredbama člana 125. stav 1. ZPP. Sud je istakao da sadržaj raspravnog zapisnika od 30. jula 2001. godine potvrđuje da je apelantova opunomoćenica porekla ono što je potvrdila i priznala na ročištu od 14. maja 2001. godine. Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 125. stav 2. ZPP kojom je predviđeno da, «ako stranka porekne činjenicu koju je priznala, sud će ocijeniti da li će tu činjenicu smatrati priznatom ili osporenom». Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud ocjenu izvedenih dokaza izvršio u skladu sa pravilima o ocjeni izvedenih dokaza predviđenim odredbama člana 8. ZPP, a razlozi koje je za svoju odluku naveo prvostepeni sud su u potpunosti prihvatljivi i za ovaj sud.
10. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je, prema ranije važećim odredbama ZPP («Službene novine FBiH» br. 42/98 i 3/99), bilo dominantno načelo materijalne istine. Prema tome, da apelant u žalbi od 27. maja 2002. godine nije istakao «da se po potrebi provede grafološko vještačenje», ovaj sud bi, koristeći ovlaštenja iz odredbe člana 205. stav 2. ranije važećeg ZPP, odlučnu činjenicu za ishod ovog spora na kojoj se zasnivaju i činjenični navodi iz odgovora na tužbu da apelant nije potpisao ugovor od 30. maja 1995. godine prihvatio kao utvrđenu. To bi, kako navodi Kantonalni sud, onda imalo kao posljedicu i donošenje drugačije odluke u odnosu na Odluku broj Gž-752/02 od 21. oktobra 2002. godine. Kantonalni sud je naveo da u procesnoj situaciji, kada su navodi i iskazi apelanta i njegove supruge i iskazi i navodi tužene i njenog supruga oprečni i direktno suprotni u pogledu odlučne činjenice za ishod ovog spora, apelant nije potpisao sporni ugovor, tada bi se ta sporna činjenica mogla utvrđivati samo objektivnim, a ne subjektivnim dokazima, dakle, vještačenjem vještaka grafologa, i apelant je bio dužan predložiti taj dokaz. Budući da apelant u postupku pred prvostepenim sudom nije predložio izvođenje dokaza grafološkim vještačenjem, Kantonalni sud je istakao da prvostepenom sudu nije ništa drugo preostalo nego da pozivanjem na obaveze parničnih stranaka, propisane odredbama čl. 7. stav 1. i 123. stav 1. ZPP, odbije apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je zaključio da apelant nije dokazao tačnost činjeničnih tvrdnji na kojima je zasnovao svoj tužbeni zahtjev da je ugovorom od 30. maja 1995. godine sa tuženom zasnovao pazakupni odnos, saglasno odredbama člana 24. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, te da mu iz tog pravnog odnosa tužena duguje utuženi iznos, što je bila apelantova procesna obaveza.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su sudovi nepotrebno insistirali da se provede grafološko vještačenje na okolnosti sačinjavanja i potpisivanja predmetnog ugovora pored činjenice da je potpis na predmetnom ugovoru apsolutno jasan i čitak. Smatra da nije morao dokazivati činjenicu koja je nesporna za njega da je on potpisao predmetni ugovor, jer je provedenim dokazima bila dokazana činjenica da je potpisao predmetni ugovor. Također, navodi da je sud bezrezervno prihvatio prigovor o nedostatku aktivne legitimacije, navodeći da sud cijelu presudu zasniva na tom prigovoru, nanoseći mu na taj način štetne posljedice iako je dokazao svoje pravo za vrijeme vođenja postupka. Ističe da je teret dokazivanja bio na tuženoj koja svoju tvrdnju nije dokazala, te da je sud samo dokazanu činjenicu mogao uzeti u obzir kao osnovanu. Smatra da nije morao dokazivati činjenicu koja je nesporna za njega i time stvarati još veće troškove koje će morati realizirati jedna ili druga strana. Pošto svoje potraživanje nije mogao ostvariti mirnim putem, zaštitu je potražio od suda, nadajući se i vjerujući u pravičnost postupka, ali nakon 13 godina opet je na početku. Apelant sumnja u nepristrasnost suda i navodi da obrazloženje osporene prvostepene presude uveliko podsjeća na obrazloženje ranije donesene prvostepene presude (odbijajuće), koju je ukinuo Kantonalni sud. Zbog svega navedenog, smatra da je povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu zaštićeno Evropskom konvencijom i njenim pratećim protokolima. Apelant je zatražio da se osporene presude ukinu i prvostepena presuda preinači na način da se u cijelosti udovolji tužbenom zahtjevu.
b) Odgovor na apelaciju
12. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da apelant griješi kada tvrdi da je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, sud navodi da iz navoda apelacije proizlazi da se apelant ne slaže sa stavom koji je ovaj sud izrazio u svojoj odluci. Dakle, radi se o različitim pravnim shvatanjima, a različita pravna shvatanja se ne bi mogla dovoditi u vezu sa povredama iz Evropske konvencije. Apelantu je omogućeno da u postupku pred ovim sudom zaštiti svoja prava i slobode iz Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine. U konkretnom slučaju sud je pravilno postupio i donio zakonitu odluku.
13. Općinski sud u odgovoru na apelaciju navodi da su presuda Općinskog suda i presuda Kantonalnog suda pravilne i zasnovane na zakonu.
V. Relevantni propisi
14. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/06, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 125. st. 1. i 2.
Ne treba dokazivati činjenice koje su stranke priznale pred sudom tokom parnice. Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim.
Član 147.
Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja neke činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Član 148.
Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu naznačiti predmet i obim vještačenja, te predložiti lice koje će obaviti vještačenje.
15. U Zakonu o zakupu poslovnih zgrada i prostorija («Službeni list SRBiH» br. 33/77, 12/87, 30/90, «Službeni list RBiH» br. 3/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Ugovor o zakupu poslovnih prostorija sadrži naročito:
1.naznačenje ugovornih strana:
[..] 8. mjesto i datum zaključenja ugovora i potpis ugovornih strana.
Član 11.
Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključuje se pismeno.
Ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi pravno dejstvo.
Član 24.
Zakupac može dio zakupljenih prostorija dati u pazakup drugom licu samo na osnovu saglasnosti zakupodavca.
Na ugovor o pazakupu shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona koje se odnose na ugovor o zakupu poslovnih prostorija.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-001 457 od 25. juna 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. jula 2008. godine, a apelacija je podnesena 5. septembra 2008. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
22. Nesporno je da se predmetni postupak tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza s obzirom na to da je tužbeni zahtjev usmjeren na ispunjenje ugovorne obaveze i naknadu štete. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je u predmetnom postupku činjenično stanje, proisteklo iz nepravično provedenog dokaznog postupka, proizvoljno utvrđeno, te zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.
24. U odnosu na apelacione navode o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
25. U konkretnom slučaju redovni sudovi su na osnovu relevantnih činjenica utvrđenih tokom predmetnog postupka donijeli zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tužena isplati utvrđeni iznos na ime obaveze nastale na osnovu ugovora o ustupanju poslovnog prostora. Općinski sud je na jasan i precizan način obrazložio da je u ponovnom postupku, postupajući prema Rješenju Kantonalnog suda broj GŽ-752/02 od 21. oktobra 2002. godine, proveo dokaze koje je apelant predložio u žalbi izjavljenoj 27. maja 2002. godine Kantonalnom sudu (saslušao svjedoke: M.H., advokata i apelantovu suprugu V.D.), te da ocjenom i ovih izvedenih dokaza nije mogao zaključiti da je apelant potpisao predmetni ugovor. Dalje, Općinski sud je obrazložio da tokom ponovljenog postupka apelant, u smislu odredaba člana 148. stav 1. ZPP, nije predlagao izvođenje dokaza vještačenjem potpisa na predmetnom ugovoru vještaka grafologa radi utvrđivanja ove bitne činjenice iako je, između ostalih, u žalbi izjavljenoj Kantonalnom sudu predložio i dokaz vještačenja vještaka grafologa. Stoga, dokaz vještačenja potpisa vještaka grafologa na predmetnom ugovoru sud nije proveo, imajući u vidu da stranke disponiraju svojim dokaznim prijedlozima, a sud, osim u izuzecima navedenim zakonom, ne može provoditi dokaze ako ih stranka, u konkretnom slučaju apelant, nije predložila, pa je, pozivajući se na odredbe čl. 7. stav 1. i 123. stav 1. ZPP, apelantov tužbeni zahtjev odbio. Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud postupio u skladu s pravilima o ocjeni izvedenih dokaza, da nije netačno utvrdio činjenice i povrijedio obavezu savjesne i brižljive ocjene dokaza iz člana 8. ZPP, potvrđujući stav prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je na osnovu predmetnog ugovora u materijalnopravnom odnosu sa tuženom. Dalje, Kantonalni sud je na jasan i nedvosmislen način obrazložio zašto je ocijenio kao kontradiktorne iskaze apelantove opunomoćenice, navodeći da je porekla ono što je potvrdila i priznala na ročištima (raspravni zapisnici od 2. aprila i 14. maja 2001. godine koje je potpisala bez primjedaba na njihov sadržaj), citirajući iskaz tužene, saslušane u svojstvu parnične stranke: «Moj suprug i Vesna Dauldži su zaključili ugovor…», «Formalno je ugovor zaključio Ajdin Dauldži [apelant] a njegovo ime i prezime je potpisala na ugovoru njegova supruga Vesna.» Prema stavu Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, zaključujući da apelant nije dokazao tačnost činjeničnih tvrdnji da je na osnovu predmetnog ugovora sa tuženom zasnovao pazakupni odnos, saglasno odredbama člana 24. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, te da mu iz tog pravnog odnosa tužena duguje utuženi iznos, što je bila apelantova procesna obaveza.
26. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju tužba podnesena radi ispunjenja ugovorne obaveze i da se kao prethodno pitanje pojavilo da li postoji materijalnopravna veza između apelanta i tužene u vidu ugovora o ustupanju predmetnog poslovnog prostora u pazakup, te da li mu iz tog pravnog odnosa tužena duguje utuženi iznos. Ustavni sud, također, primjećuje da se u konkretnom slučaju nije postavilo pitanje niti ništavosti, niti rušljivosti predmetnog ugovora, nego se postavilo pitanje ko su ugovorne strane u predmetnom ugovoru na osnovu kojeg je apelant tražio od tužene iznos na ime obaveze nastale na temelju predmetnog ugovora. Pošto je tužena prigovorila da apelant nije potpisao predmetni ugovor, dakle, istakla prigovor o nedostatku aktivne legitimacije, tvrdeći da je apelantova supruga potpisala predmetni ugovor, to je sud u dokaznom postupku proveo dokaze radi utvrđivanja ove bitne činjenice. Na osnovu provedenih dokaza (uvidom u zapisnike sa ročišta) sud je zaključio da je apelantova opunomoćenica priznala da je predmetni ugovor potpisala apelantova supruga, odnosno da je to priznanje kasnije porekla, pa je ocijenio da se ta sporna činjenica može utvrđivati samo objektivnim dokazima, dakle, vještačenjem vještaka grafologa. U procesnoj situaciji kao što je predmetna, budući da su iskazi apelanta i tužene, kao i iskazi saslušanih svjedoka oprečni i direktno suprotni u pogledu odlučne činjenice za ishod ovog spora da li je apelant potpisao predmetni ugovor (za čiju punovažnost se traži posebna forma), nedvosmisleno je da se ta sporna činjenica mogla utvrđivati samo objektivnim dokazima. Međutim, nesporno je da apelant tokom sudskog postupka radi utvrđivanja ove bitne činjenice nije predlagao izvođenje dokaza vještačenja vještaka grafologa, pa sud ovaj dokaz nije proveo imajući u vidu da stranke disponiraju svojim dokaznim prijedlozima, te da sud, osim u izuzecima navedenim zakonom, ne može provoditi dokaze ako ih stranka nije predložila. U konkretnom slučaju, imajući u vidu način na koji je vođen sudski postupak, Ustavni sud smatra da se sudu ne može prigovoriti da je proizvoljno primijenio pravila o teretu dokazivanja, a razlog apelantovog neuspjeha u predmetnom postupku je način na koji je apelant procesno postupao.
27. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je postupak u ovoj parničnoj stvari vođen prema ZPP koji u članu 123. stav 1. propisuje: «...svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev....» Prema navedenoj zakonskoj odredbi, apelant je bio obavezan da prikuplja činjeničnu građu za donošenje odluke suda. Raspravni princip propisan navedenim članom podrazumijeva «koliko činjenica, toliko i prava», a samim tim oslobađa sud obaveze da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze. Ustavni sud smatra da se tumačenjem člana 7. ZPP, koji propisuje da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, neophodno nameće zaključak da je apelant u procesnoj situaciji kao što je predmetna bio obavezan dokazati svoju tvrdnju da su potpisi na predmetnim ugovorima njegovi.
28. Ustavni sud smatra da ocjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak i principa «jednakosti oružja» koji je važan element pravičnog suđenja i koji podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređeniji položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije od 27. oktobra 1993. godine, serija A broj 274, str. 19). Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud, a nakon njega i drugostepeni sud, u obrazloženju osporenih presuda dao jasne i precizne razloge zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće apelantove tvrdnje da je potpisao predmetni ugovor prihvatiti kao utvrđene i da iz tog odnosa tužena duguje apelantu utuženi iznos, te da navedena obrazloženja tog pitanja u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije.
29. Ustavni sud, također, zapaža da ni navodna pristrasnost suda koju apelant navodi, «stiče se utisak da je prvostepeni sud bez obzira na sve provedene dokaze donio istu presudu, odbijajuću», nije potkrijepljena bilo kakvim dokazima koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu bio pristrasan. S obzirom na to da apelant nije naveo u čemu se ogleda pristrasnost suda, nego je samo paušalno ukazao na kršenje ovog principa, Ustavni sud, također, zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da apelant povredu prava na imovinu, u suštini, vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a u kontekstu elaboracije iz prethodnih tačaka ove odluke, vezano za povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama Kantonalnog i Općinskog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer način na koji su ocjenom izvedenih dokaza utvrdili činjenično stanje i protumačili i primijenili pozitivnopravne propise ne može se smatrati proizvoljnim. Razlozi koji su izneseni u osporenim presudama, a koji se odnose na primjenu materijalnog i procesnog prava, jasno su, precizno i detaljno obrazloženi, a ne postoje nikakvi drugi prigovori koji ukazuju na to da je postupak pred sudom bio nepravičan, te da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović