Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4012/11 (Z. Ć.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4012/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 4012/11, rješavajući apelaciju Zorana Ćuluma, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Ćuluma podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 000087 09 Uvp od 19. maja 2011. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Ćulum (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dušan Kalaba advokat iz Sarajeva, podnio je 17. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 000087 09 Uvp od 19. maja 2011. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 09 0 U 000087 06 U od 10. jula 2009. godine, odbijena je tužba apelanta kao tužitelja podnesena protiv rješenja tuženog Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 27/2-23-6527/06 od 22. augusta 2006. godine, kojim je odbijena njegova žalba podnesena protiv rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23-04/III-23-P-55/03 od 6. juna 2006. godine. Tim rješenjem prvostepenog organa, po prijedlogu apelanta, obnovljen je prvostepeni upravni postupak, koji je bio okončan ranijim zaključkom istog prvostepenog organa pod brojem 23-04/III-23-P-55/03 od 27. novembra 2003. godine, tako što je odbačen kao neblagovremen zahtjev apelanta za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo, a koji se nalazi u Sarajevu u ulici Trg Nezavisnosti broj 11/2, na taj način što je odbijen prijedlog apelanta za obnovu postupka okončanog gore navedenim zaključkom od 27. novembra 2003. godine.

3. Protiv navedene presude apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Vrhovnom sudu, koji je donio presudu broj 09 0 U 000087 09 Uvp od 19. maja 2011. godine, kojom je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbijen. U obrazloženju presude je navedeno da prema podacima iz spisa upravnog predmeta proizilazi da je apelant u postupku okončanom ranijim zaključkom navedenog prvostepenog organa od 27. novembra 2003. godine, odbačen njegov zahtjev od 3. oktobra 2003. godine za vraćanje u posjed stana na navedenoj adresi, kao neblagovremen, u skladu sa članom 5. i 18e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Fedracije Bosne i Hercegovine, br. 11/98,38799.18/99, 27/99, 37/01, 56/01, 15/02 i 29/03). Dalje je navedeno da je 27. janaura 2004. godine, apelant podnio prijedlog za obnovu postupka okončanog navedenim zaključkom, u čijim navodima je ukazivao na okolnosti da je predmetni stan devastiran, da mu nisu bila poznata rješenja od 16. novembra 1995. godine ( kojim je predmetni stan proglašen napuštenim) kao i na rješenje od 1. juna 1996. godine (kojim je isti stan proglašen trajno napuštenim), da nije imao mogućnosti da izjasniti se o zakonitosti ovih rješenja, i o činjenicama koje su predhodile njihovom donošenju, da je dobio dozvolu da se pridruži porodici u Americi gdje nije mogao pratiti propise iz stambene oblasti u BiH, zbog čega nema mjesta da se njegova zahtjev za povrat stana odbaci kao neblagovremen i time njegova porodica dovede u nezavidnu situaciju, kao i da je došlo do povrede odredaba Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, imajući posebno u vidu da apelant tokom trajanja obnove upravnog postupka, upravnog spora, pa ni zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke ničim nije ukazao da je pribavio valjan dokaz koji bi mogao dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari (da je zahtjev za vraćanje u posjed stana podnio blagovremeno, odnosno u rokovima propisanim članom 5. citiranog Zakona o izmjenama i dopunama Zkona o napuštenim stanovima), jer protekom istih, kao materijalno pravnih rokova, nosiocu stanarskog prava, prestaje kako pravo podnošenja zahtjeva za vraćanje stana u posjed tako i pravo koje je do isteka takvih rokova imao, neovisno od razloga zbog kojih je rok propustio.

4. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5. stav 1. Zakona propisano da se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim može podnijeti do 4. jula 1999. godine, odnosno do 4. oktobra 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. U konkretnom slučaju je nesporno da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Propust apelanta da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4012/11 (Z. Ć.) | Sudska praksa | Aktio