Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-406/09 (M. M.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-406/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-406/09, rješavajući apelaciju Medise Muhović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Medise Muhović podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Gž-08-
000 220 od 15. decembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju, broj P-47/05 od 17. aprila 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Medisa Muhović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Nevesinja, podnijela je 9. februara 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Gž-08-000 220 od 15. decembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-47/05 od 17. aprila 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj P-47/05 od 17. aprila 2008. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj 015-0-Gž-08-000 220 od 15. decembra 2008. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantice, te je obavezan JP ''Rudnik i termoelektrana'' AD Gacko (u daljnjem tekstu: tuženi), da apelantici isplati na ime naknade materijalne štete zbog umanjenja prinosa sijena i voća na nekretninama označenim kao k.č.br. 2047, k.č.br. 2048, k.č.br. 1998/1, k.č.br. 1998/2, k.č.br. 2066 i k.č.br. 2007, sve upisane u KO Kula, i to za 2003.godinu: za umanjene prinose sjena iznos od 962,00 KM, za umanjenje prinosa voća iznos od 227,00 KM. Također je tuženi obavezan da apelantici za 2004. godinu isplati za umanjene prinose sijena i voća ukupan iznos od 917,00 KM, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 662,00 KM, u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude. Istom presudom je apelantica odbijena sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa za naknadu štete u 2004. godini, kao i da sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu materijalne štete nastale zbog umanjenja prinosa voća i sijena za 2002. godinu. Četvrtim stavom iste presude odbačena je tužba apelantice u dijelu kojim je potraživala naknadu materijalne štete zbog uništenih ograda u iznosu od 29.700,00 KM primjenom odredbe člana 56. Zakona o eksproprijaciji («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 112/06, 37/07, 66/08, 110/08, 121/10), obzirom da se utvrđivanje pravične novčane naknade za eksproprisane nekretnine isključivo vrši pred nadležnim organom uprave. Redovni sudovi su konstatovali da u postupku eksproprijacije nije utvrđeno da se sporne ograde smatraju posebnim dijelom nekretnina, niti je apelantica tražila od korisnika eksproprijacije da joj posebno plati naknadu za njih, odnosno da su ograde prihvaćene kao sastavni dio eksproprisanih nekretnina prilikom utvrđivanja novčane naknade. Također je odbačen i dio tužbenog zahtjeva apelantice koji se odnosi na naknadu materijalne štete zbog umanjenja prinosa u sijenu i voću za 2005. godinu u iznosu od 1.189,00 KM, obzirom da su rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, broj 17-473-19/04 od 15. decembra 2004. godine, potpuno eksproprisane nekretnine u korist tuženog, odnosno da su od pravosnažnosti prethodno navedenog rješenja, navedene nekretnine predmet upravnog a ne sudskog postupka. Ujedno je odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka.
3. Apelantica protiv presude Okružnog suda, broj 015-0-Gž-08-000 220 od 15. decembra 2008. godine, nije izjavila reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) nego je podnijela apelaciju Ustavnom sudu.
4. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelantica povredu prethodno navedenih prava vidi posebno u tome što je odbačen dio njenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 29.700,00 KM koji iznos se odnosi na naknadu materijalne štete zbog uništenih ograda. Također navodi da reviziju nije izjavila: ''zbog opravdane sumnje u njenu djelotvornost u dijelu odbacujućeg tužbenog zahtjeva''. Apelantica također traži i naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka, kao i naknadu troškova postupka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Apelantica protiv presude Okružnog suda, broj 015-0-Gž-08-000 220 od 15. decembra 2008. godine nije izjavila reviziju Vrhovnom sudu što je shodno članu 237. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP), mogla učiniti. Naime, u članu 237. ZPP propisano je: «(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostave prepisa presude. (2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka. (3) Izuzetno, Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima».
8. Prema praksi Ustavnog suda revizija je, u slučaju kada su ispunjeni uslovi dopustivosti predviđeni procesnim zakonom, djelotvoran pravni lijek, koji je apelant dužan iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. S obzirom na označenu vrijednost spora u tužbi u iznosu od 79.500,00 KM, te da je apelantici dosuđen ukupan iznos od 2.106,00 KM, slijedi da vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude znatno prelazi iznos od 10.000,00 KM propisan u članu 237. stav 2. ZPP, što znači da je revizija apelantice po ovom osnovu bila dopuštena. Apelantica je stoga bila dužna izjaviti reviziju prije obraćanja Ustavnom sudu. Propustom da izjavi reviziju apelantica je izgubila mogućnost da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda, čime je propustila iscrpiti djelotvoran pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U odnosu na apelanticin zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, to apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. Osim toga, u vezi sa traženjem apelantice da joj Ustavni sud isplati troškove postupka, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove postupka, te da ti troškovi padaju isključivo na teret apelantice.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović