Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-779/11 (M. I.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-779/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-779/11, rješavajući apelaciju Marka Ilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Ilića podnesena protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci, broj 62 9 St 004417 10 Pž od 24. novembra 2010. godine i rješenja Okružnog privrednog suda u Trebinju, broj 62 St 004417 06 St od 23. augusta 2010. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnio je 21. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), broj 62 9 St 004417 10 Pž od 24. novembra 2010. godine i rješenja Okružnog privrednog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud), broj 62 St 004417 06 St od 23. augusta 2010. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-335/05 od 17. maja 2006. godine, obavezan je AD ''Luč'' Trebinje kao tuženi da apelantu za period od 1. juna 2002. godine do 30. novembra 2002. godine isplati ukupan iznos od 865,80 KM na ime neisplaćenih plata sa zakonskom zateznom kamatom, kao i toškove postupka na način preciziran izrekom prvostepene presude. Dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio isplatu plata za period od 1. januara 2001. godine do 1. juna 2002. godine je odbačen u smislu člana 105. Zakona o radu, dok je sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata plata za period od 1. decembra 2002. godine do 10. januara 2006. godine, apelant odbijen, s obzirom da je nespornim utvrđeno da u spornom periodu nije bio radno angažovan.

3. Rješenjem Osnovnog suda, broj 095-0-St-06-000013 od 14. novembra 2006. godine, otvoren je stečajni postupak nad AD ''Luč'' Trebinje, te je stečajni upravnik 25. decembra 2006. godine shodno odredbama člana 110. stav 3. Zakona o stečajnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 67/02, 77/02, 38/03, 96/03 i 68/07, 12/10 i 16/10; u daljnjem tekstu: Zakon o stečajnom postupku) podnio prijave potraživanja za radnike višeg i opšteg isplatnog reda na osnovu člana 32. i 33. Zakona o stečajnom postupku. Na ispitnom ročištu održanom 19. februara 2007. godine, u cjelosti je priznato potraživanje apelanta u ukupnom iznosu od 11.276,24 KM zajedno sa potraživanjem ostalih radnika.

4. Presudom Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Gž-06- 000 241 od 9. februara 2007. godine, žalba apelanta je odbijena i potvrđena presuda Osnovnog suda, broj P-335/05 od 17. maja 2006. godine.

5. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0- Rev-07-000 403 od 24. marta 2009. godine, revizija apelanta je usvojena, presuda Okružnog suda, broj 015-0-Gž-06-000 241 od 9. februara 2007. godine, ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak Okružnom sudu u smislu odredbe člana 231. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP) jer drugostepeni sud nije uzeo u obzir sve žalbene navode apelanta.

6. Rješenjem Okružnog suda, broj 15-0-Gž-09-000 097 od 22. septembra 2009. godine, prekinut je postupak u smislu odredbe člana 51. do 57. Zakona o stečajnom postupku a u vezi sa članom 378. stav 1. tačka 4. ZPP.

7. Rješenjem Okružnog privrednog suda, broj 62 St 004417 06 St od 23. augusta 2010. godine, odbačen je kao nedozvoljen zahtjev apelanta kao stečajnog povjeroca za isplatu novčanog potraživanja nastalog u periodu od 1. januara 2001. godine do 14. novembra 2006. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od dana isplate od AD ''Luč'' u stečaju, u ukupnom iznosu od 26.074,00 KM. Naime, Okružni sud je naknadnu prijavu potraživanja apelanta kao stečajnog povjerioca koju je dostavio 24. novembra 2009. godine, odbacio s obzirom da je već sačinjena tabela za sva priznata i osporena potraživanja na ročištu održanom 19. februara 2007. godine, a s obzirom da je apelant prijavu potraživanja podnio 11. januara 2007. godine, te da shodno odredbi člana 114. stav 3. Zakona o stečajnom postupku apelant nije dostavio dokaz stečajnom upravniku da je u roku od 30 dana od dana ispitnog ročišta pokrenuo postupak za osporena potraživanja zbog čega za to nisu ni rezervisana sredstva. Također, Okružni sud je naveo da je stečajni upravnik 8. oktobra 2007. godine dostavio sudu diobeni popis, prijedlog glavne diobe koji je javno objavljen u ''Službenom glasniku RS'', br. 90/07 od 12. oktobra 2007. godine, pa proizilazi da apelant nije dostavio dokaz stečajnom upravniku za koji iznos je podigao tužbu za utvrđenje.

8. Rješenjem Višeg privrednog suda, broj 62 9 St 004417 10 Pž od 24. novembra 2010. godine, odbijena je žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Okružnog privrednog suda, broj 62 St 004417 06 St od 23. augusta 2010. godine. U obrazloženju je konstatovano da je prvostepeni sud pravilno odbacio prijavu potraživanja apelanta podnesenu 24. novembra 2009. godine, ali da je po ocjeni Višeg privrednog suda, prijava potraživanja podnesena od strane apelanta neblagovremena a ne nedopuštena, te da to nema uticaj na pravilnost odlučenja. Viši privredni sud je u obrazloženju konstatovao da su rokovi u kojima se moraju prijaviti potraživanja u stečajnom postupku prekluzivnog karaktera te da se ne mogu produžavati, odnosno da je Zakonom o stečajnom postupku odredbom člana 50. propisano da je rok za prijavljivanje potraživanja u stečajnom postupku 30 dana od dana otvaranja postupka, odnosno krajnji rok za prijavu potraživanja u smislu odredbe člana 118. Zakona o stečajnom postupku je rok od tri mjeseca nakon prvog ispitnog ročišta, ali ne poslije objavljivanja poziva za završno ročište. S obzirom da je apelant kao stečajni povjerilac prijavio svoja potraživanja koja se odnose na potraživanja iz radnog odnosa 11. januara 2007. godine, a novu prijavu potraživanja podnio 24. novembra 2009. godine, protekom više od dvije godine od isteka prekluzivnog roka iz člana 118. Zakona o stečaju, odnosno s obzirom da je prvo ispitno ročište održano 19. februara 2007. godine, proizilazi da je navedena prijava potraživanja apelanta neblagovremena.

9. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

12. U konkretnom slučaju apelant osporava rješenja redovnih sudova kojima je njegova prijava potraživanja podnesena 24. novembra 2009. godine u stečajnom postupku odbačena kao neblagovremena, budući da nije podnesena u roku koji je propisan odredbom člana 118. Zakona o stečajnom postupku. Dakle, pobijanim odlukama redovnih sudova nije meritorno odlučeno o apelantovoj prijavi potraživanja, već je prijava potraživanja odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti prijavu potraživanja ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja prijave potraživanja, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem prijave potraživanja nadležnom sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio prijavu potraživanja, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-779/11 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio