Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1013/09 (N. R.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1013/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1013/09, rješavajući apelaciju Novaka Radovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Novaka Radovanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-07-000 596 od 21. januara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-06-000 417 od 22. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-06-000-095 od 25. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Novak Radovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće podnio je 31. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 596 od 21. januara 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-
Gž-06-000 417 od 22. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-06-000-095 od 25. oktobra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-P-06-000-095 od 25. oktobra 2006. godine u pravnoj stvari apelanta protiv tuženog AD FOA Bileća (u daljnjem tekstu: tuženi), radi novčanog potraživanja iz radnog odnosa, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati platu, regres i topli obrok za period od 25. marta 1996. godine do 31. augusta 2001. godine i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Odlučujući o ovako postavljenom tužbenom zahtjevu prvostepeni sud je utvrdio: da je apelant bio zaposlen kod tuženog na neodređeno vrijeme; da je 25. marta 1996. godine radno mjesto apelanta – šef restorana tuženog ukinuto i da od tada apelant nije radio, niti je primao novčane naknade po osnovu rada do dana penzionisanja; da je apelant penzionisan 31. augusta 2001. godine i da je tužba u ovoj parnici podnesena 19. decembra 2003. godine. Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud je, nalazeći da je apelantu od dana saznanja za povredu njegovih prava do dana podnošenja tužbe protekao prekluzivni rok iz člana 105. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 41/00, 47/02, 38/03 i 66/03; u daljnjem tekstu: ZOR), tužbeni zahtjev odbio.
3. Apelant je protiv prvostepene presude izjavio žalbu, ističući da je prvostepena presuda donesena na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava, navodeći da mu je prvostepeni sud uskratio izvođenje predloženih dokaza (finansijsko vještačenje, saslušanje zakonskog zastupnika tuženog i da se izvrši uvid u spis po tužbi sindikalne organizacije tuženog u kojem je i apelant stranka protiv tuženog, a u kom predmetu je tuženi, navodno, priznao dug), kojim bi dokazao da je njegova tužba osnovana.
4. Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000 417 od 22. marta 2007. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena Presuda Osnovnog suda broj 095-0-P-06-000-095 od 25. oktobra 2006. godine. U obrazloženju presude sud je naveo da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani i da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je našao da je apelant u svom tužbenom traženju prekludiran, jer potraživanje potječe od 1996. godine do 2001. godine, a svoju tužbu apelant je podnio sudu tek 19. decembra 2003. godine, što znači da je tužba podnesena mimo svih rokova. S obzirom na to da je tužba podnesena mimo roka, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno našao da je apelant prekludiran u svom pravu da je izgubio pravo podnijeti tužbu nadležnom sudu mimo roka određenog članom 105. stav 2. ZOR-a. Drugostepeni sud je istakao da kod utvrđenja činjenice da je apelant prekludiran, prvostepeni sud nije ni trebao izvoditi bilo kakve dokaze radi dokazivanja osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva, jer se u konkretnom slučaju radi o pravu na podnošenje tužbe.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 596 od 21. januara 2009. godine apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000 417 od 22. marta 2007. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude sud je istakao da se neosnovano revizijom prigovara da su sudovi pogrešno primijenili rokove iz člana 105. ZOR-a zbog toga što su novčana potraživanja iz radnog odnosa obligacionopravne prirode. U vezi s tim, sud je konstatovao da potraživanja plate i drugih primanja iz radnog odnosa predstavljaju novčana potraživanja po osnovu rada i da se, prema tome, na njih imaju primijeniti rokovi propisani ZOR-om, kako su to pravilno učinili nižestepeni sudovi. Naime, odredbom člana 105. stav 2. ZOR-a propisano je da tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.
6. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnoj situaciji povreda apelantovih prava sastoji od neisplaćivanja plata i drugih primanja apelantu od 25. marta 1996. godine, kada je ukinuto njegovo radno mjesto šefa restorana i od kada apelant ne prima novčane naknade po osnovu radnog odnosa. Dakle, za povredu prava apelant je morao saznati čim mu nije isplaćena prva dospjela plata, odnosno nakon ukidanja njegovog radnog mjesta ili najkasnije danom prestanka radnog odnosa, odnosno odlaskom u starosnu penziju 31. augusta 2001. godine, koji datum je nesporan među strankama. Dalje, sud je istakao da je prema prijemnom pečatu prvostepenog suda tužba u ovoj parnici predata sudu 19. decembra 2003. godine, odakle proizlazi da je podnesena izvan prekluzivnog roka od godinu dana od dana saznanja za povredu prava koji rok je materijalno-pravnog karaktera i na koji sud pazi po službenoj dužnosti. Najzad, sud je konstatovao da bi pravilno bilo da je prvostepeni sud u fazi ispitivanja tužbe donio rješenje o odbacivanju tužbe kao neblagovremene temeljem člana 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, budući da je ZOR-om kao materijalno-pravnim propisom, odnosno njegovim članom 105. propisan rok za podnošenje tužbe za zaštitu prava od godinu dana od dana saznanja za povredu prava, ali da s obzirom na iste pravne posljedice nije bila potrebna intervencija Vrhovnog suda u tom pravcu.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant ističe da povredu prava na imovinu nalazi u tome što mu tužena nije isplatila traženi novčani iznos na ime zaostalih plata i drugih primanja, a povredu prava na pravično suđenje nalazi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od Vrhovnog suda, kao i nižestepenih sudova jer nisu htjeli uvažiti dokaz koji je tokom postupka isticao, a to je da je od Sindikalne organizacije tuženog priznat dug u traženom iznosu. Na kraju, apelant navodi da je tuženi priznao dug odgovorom na tužbu od 4. juna 2004. godine, gotovo godinu dana nakon podnesene tužbe, pa mu je neshvatljivo da sudovi ne cijene, odnosno odbijaju da cijene takav dokaz, te zbog toga potražuje isplatu traženog novčanog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom od 19. decembra 2003. godine i naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na pravično suđenje za svaku godinu od navedenog datuma po 1.000,00 KM.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je navode identične apelacionim apelant isticao i u postupku pred redovnim sudovima. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, sudovi su istakli, suprotno navodima apelacije, da je podnošenjem tužbe po isteku prekluzivnog roka apelant izgubio pravo na sudsku zaštitu svojih prava iz radnog odnosa. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana, to apelantu ne pripada pravo na kompenzaciju.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović