Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1029/09 (S. K.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave · čl. 11
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave · čl. 11
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1029/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1029/09, rješavajući apelaciju Stipe Kopača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stipe Kopača podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000460 od 29. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stipe Kopač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Stipo Babić, advokat iz Livna , podnio je 3. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-
0-Gž-08-000460 od 29. decembra 2008. godine.
2. Apelant je 24. oktobra 2003. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Federacije Bosne i Hercegovine-Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate iznosa od 6.504,00 KM na ime neisplaćenih dijelova plaća i regresa za godišnji odmor sa zateznom zakonskom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate.
3. Općinski sud je Presudom broj P-806/03 od 26. marta 2008. godine obavezao tuženu da apelantu isplati iznos od 6.504,00 KM na ime neisplaćenih dijelova plaća i regresa za godišnji odmor sa zateznom zakonskom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, tj. od 24. oktobra 2003. godine, pa do konačne isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.080,00 KM, u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude. U obrazloženju presude je navedeno da je sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je apelant bio pripadnik Zajedničkog zapovjedništva Vojske Federacije BiH, Prvi hrvatski gardijski zbor Vojske Federacije, II zdrug Tomislav-Grad, I gardijska oklopna brigada „Ante Bruno Bušić“ i da se njegova potraživanja na ime isplate razlike plaća za period od decembra 1999. godine do decembra 2000. godine temelje na odredbama Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika na službi u HVO-u od 19. novembra 1998. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama na službi u HVO-u), te potvrdi broj Ur.br.29-26-
11-10-3/5/03-49/504/03 od 23. septembra 2003. godine.
4. Općinski sud je ukazao da je u konkretnom slučaju, u postupku donošenja odluke, imao u vidu odredbu člana 123. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku, kao i odredbu člana 126. ZPP, jer u slučaju ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, što je u konkretnom slučaju imao u vidu. Također, odluku o dosuđenom iznosu na ime regresa za godišnji odmor apelantu za 1999. godinu, u iznosu od 968,10 KM, za 2000. godinu, u iznosu od 968,10 KM, te za 2001. godinu, u iznosu od 548,80 KM, prvostepeni sud je obrazložio primjenom odredbe člana 11. Uredbe Vlade Federacije BiH o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika Federalnog ministarstva i drugih tijela federalne uprave („Službene novine FBiH“ br. 44/98 i 49/00; u daljnjem tekstu: Uredba). U skladu sa članom 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apelantu je dosuđena i zakonska zatezna kamata počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate iz razloga što je članom 279. stav 3. istog zakona propisano da na povremena dospjela novčana davanja zakonska zatezna kamata teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Najzad, odluku o troškovima postupka sud je donio na temelju odredbe člana 386. stav 1. ZPP.
5. Kantonalni sud je Presudom broj 010-0-Gž-08-000460 od 29. decembra 2008. godine žalbu tužene djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je tuženu obavezao da apelantu isplati iznos od 1.925,34 KM umjesto iznosa od 6.504,00 KM, kao i odluku o troškovima postupka tako da je apelantu umjesto iznosa od 1.080,00 KM na ime troškova postupka dosuđen iznos od 324,00 KM. U preostalom dijelu žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je sud na temelju dokaza izvedenih u prvostepenom postupku izveo drugačiji zaključak. Naime, uvidom u spise predmeta utvrđeno je da među parničnim strankama nije sporno da je apelant bio pripadnik Zajedničkog zapovjedništva Vojske Federacije BiH, Prvi hrvatski gardijski zbor Vojske Federacije, II zdrug Tomislav-Grad, I gardijska oklopna brigada „Ante Bruno Bušić“. Sud je, također, utvrdio da apelant svoja potraživanja za isplatu razlike plaća za period od decembra 1999. godine do decembra 2000. godine temelji na odredbama Pravilnika o plaćama na službi u HVO-u od 19. novembra 1998. godine, a koji je primjenjivan zaključno sa obračunom plaća hrvatskoj komponenti Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) u Vojsci Federacije BiH za april 2001. godine, nakon čega je donesen Privremeni pravilnik o plaćama i drugim primanjima službenika, namještenika i djelatnih vojnih osoba Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH, hrvatska komponenta, od 18. maja 2001. godine.
6. Međutim, ono što je, prema mišljenju Kantonalnog suda, sporno je to da li je tužena bila obavezna isplatiti apelantu utuženi iznos na ime razlike plaća s obzirom na to da, prema tvrdnji tužene, sredstva pristigla iz Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Republika Hrvatska) nisu nikada bila dio sredstava budžeta Federacije BiH. Naime, prema Sporazumu Federacije BiH i Republike Hrvatske o finansijskog pomoći od 6. maja 2000. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum) i to odredbom člana 2. određeno je da je pomoć namijenjena FMO, i to isključivo za plaće hrvatskih djelatnika, časnika, dočasnika i vojnika u FMO i Vojsci Federacije BiH. Ovaj sporazum je bio na snazi do 31. decembra 2000. godine, a nakon tog datuma mogao se produžiti zavisno od priliva sredstava namijenjenih za provedbu Sporazuma u državnom proračunu Republike Hrvatske. Ukoliko dogovorena finansijska sredstva predviđena za ovu namjenu nisu doznačena, niti su bila sastavni dio budžeta tužene, prema ocjeni ovoga suda, ne postoji obaveza tužene na isplatu plaća prema Pravilniku jer pretpostavka za isplatu plaća u iznosu koji apelant traži je prethodno dostavljena finansijska pomoć iz Republike Hrvatske. Prema tome, sredstva za plaće u visini propisanoj navedenim Pravilnikom su zavisila od priliva doniranih sredstava Republike Hrvatske, pa kako su donirana sredstva izostala, to apelantu i nije isplaćivana plaća po navedenom Pravilniku. Budući da je apelantu iz budžeta tužene osigurana plaća u istoj visini kao i svim drugim pripadnicima Vojske Federacije BiH, primjenom odredaba Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, koji se prema odredbi člana 168. primjenjivao i na pripadnike Oružanih snaga, to tužena nije obavezna apelantu isplatiti tražene iznose neisplaćenog dijela plaće. Stoga, Kantonalni sud je žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio, tako da je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća, u iznosu od 4.019,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, za period decembar 1999. godine do decembra 2000. godine odbio kao neosnovan. Kantonalni sud je, također, utvrdio da je nesporna činjenica da tužena apelantu nije isplatila regres za godišnji odmor za 1999. godinu, 2000. godinu i 2001. godinu, te je sud, u skladu sa odredbama Uredbe, te Uredbe o izmjenama i dopunama navedene Uredbe, dosudio apelantu na ime regresa za 2000. godinu iznos od 408,44 KM umjesto iznosa od 968,10 KM za 2001. godinu, iznos od 548,80 KM, kako je to dosudio i prvostepeni sud, te za 1999. godinu iznos od 968,10 KM, kako je to dosudio i prvostepeni sud, to jest, na ime regresa za navedene godine ukupan iznos od 1.925,34 KM sa zakonskom zateznom kamatom na temelju člana 277. ZOO, počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate.
7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, apelant je istakao da su Kantonalni sud i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine do 2006. godine imali jednu praksu i primjenu propisa, a od 2007. godine su spomenuti sudovi zauzeli drugačije pravno shvatanje u vezi istih pravnih zahtjeva pojedinaca, što dovodi do pravne nesigurnosti.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, a u vezi sa načinom na koji je Kantonalni sud primijenio odredbe materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da je u više svojih odluka razmatrao identično pravno pitanje pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1995/08 od 14. septembra 2010. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u obrazloženju citirane odluke zaključio da je Kantonalni sud dao jasno obrazloženje koje je utemeljeno na odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji je jedini relevantan propis u skladu sa kojim je tužena bila dužna isplaćivati plate vojnim licima, kao i odredbama privremenog Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika FMO koji je u spornom periodu na koji se apelant poziva bio na snazi i koje se primjenjivao na sve pripadnike oružanih snaga FBiH, kako na pripadnike Armije Bosne i Hercegovine tako i na pripadnike Hrvatskog vijeća obrane.
11. U vezi sa apelantovim navodima da je osporenom odlukom diskriminiran zbog različite sudske prakse, Ustavni sud podsjeća na to da je isto činjenično i pravno pitanje razmatrao u Odluci broj AP 1356/08 od 14. septembra 2010. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud zaključio da ukazivanje apelanta na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku, s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.
12. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3. e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 14. Evropske konvencije ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, što bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović