Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1031/09 (V. Đ.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravo na rad
- Stanarsko pravo
- Razvod braka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1031/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1031/09, rješavajući apelaciju Veseljka Đonlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Veseljka Đonlića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0- Rev-07-001876 od 29. januara 2009. godine, rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-07-000218 od 19. septembra 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Kiseljaku broj R-48/04 od 8.
decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Veseljko Đonlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Fojnice, kojeg zastupa Fuad Karamehić, advokat iz Visokog, podnio je 4. aprila 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001876 od 29. januara 2009. godine, rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž- 07-000218 od 19. septembra 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj R-48/04 od 8. decembra 2006. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj R-48/04 od 8. decembra 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-07-000218 od 19. septembra 2007. godine, predlagateljici Ivanki Đonlić (u daljnem tekstu: predlagateljica) priznato je svojstvo nositeljice stanarskog prava na jednosobnom stanu u Fojnici pobliže opisanom u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni stan). Istovremeno je utvrđeno da apelantu prestaje svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu iz kojeg je dužan iseliti u roku koji mu je sud ostavio. Iz osporenih rješenja proizlazi da je nesporno utvrđeno da su predlagateljica i apelant zaključili brak 1954. godine, u kojem je 1955. i 1956. godine rođeno dvoje djece. Također, utvrđeno je i da je apelant tokom trajanja braka, od organizacije u kojoj je radio kao medicinski tehničar, dobio sporni stan. Kako je dalje utvrđeno, brak između predlagateljice i apelanta je razveden 1987. godine, nakon čega je apelant iselio iz spornog stana i otišao da živi u kući svoje sestre. Nakon sestrine smrti, apelant i njegova dva brata naslijedili su sestrine nekretnine zajedno sa stambenim objektom sa po 1/3 nasljednog dijela, pa je apelant postao suvlasnik na nekretninama ostalim iza umrle sestre. Dalje, sudovi su naveli da je nesporno utvrđeno i to da je predlagateljica ostala da živi sama u spornom stanu sve do 1993. godine, kada ga je zbog rata napustila i otišla živjeti kod svoje sestre u Kiseljak. Nakon rata, 2000. godine, i predlagateljica i apelant su podnijeli zahtjeve za povrat u posjed spornog stana, pa se apelant, nakon izvršenog povrata, uselio u sporni stan 2000. godine, a 2001. godine u isti stan se uselila i zajednička kćerka sa svojom porodicom. Također, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka-ljekara, utvrđeno je da je apelantica teško oboljela, „u fizičkom, neurološkom i psihičko-psihijatrijskom pogledu“, te da nije sposobna za samostalan život i privređivanje, već da su joj trajno potrebni nadzor i tuđa pomoć i njega.
3. Prvostepeni sud se, na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, a naročito predlagateljicinog zdravstvenog stanja na koje je, prema ocjeni suda, „utjecao i dugogodišnji nemaran i neadekvatan odnos njenih bližih, muža i djece, kakav je on i sada“, te na osnovu predlagateljicinih socijalnih potreba i činjenice da je apelant suvlasnik na nekretninama koje uključuju i stambeni objekat, zaključio da, primjenom člana 20. Zakona o stambenim odnosima, predlagateljica ima biti određena nositeljicom stanarskog prava na spornom stanu.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 20. Zakona o stambenim odnosima propisano da će sud, kod određivanja nosioca stanarskog prava nakon razvoda braka, voditi računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, o razlozima zbog kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima. Kantonalni sud je ukazao da okolnosti da je apelant napustio sporni stan 1987. godine, da je u tom stanu ostala živjeti predlagateljica do 1993. godine kada ga je napustila zbog rata, da su oboje podnijeli prijedlog za povrat u posjed spornog stana i da se apelant nakon odluke o povratu uselio u sporni stan 2000. godine, „ne mogu biti cijenjene kao okolnosti koje utječu na stambene potrebe, već predstavljaju činjenicu koja je posljedica nastalih okolnosti“. Dalje, Kantonalni sud je naveo da činjenica da je apelant „samo suvlasnik stambenog objekta koji je naslijedio od svoje sestre nije od utjecaja da [apelant] ne može na taj način riješiti svoje stambene potrebe“. Naime, kako je dalje sud naveo, apelantu kao suvlasniku pripada pravo da koristi stambeni objekat zajedno sa ostalim suvlasnicima, a „može pokrenuti i vanparnični postupak razvrgnuća zajednice nekretnina [...] i prodati svoj suvlasnički dio i kupiti stan, pa i na taj način riješiti svoje stambene potrebe“.
5. Kantonalni sud je također zaključio da je predlagateljicina stambena situacija teža nego apelantova, jer je njeno zdravlje teško oštećeno. Kako su, prema zaključku Kantonalnog suda, okolnosti predviđene članom 20. Zakona o stambenim odnosima nepovoljnije u odnosu na predlagateljicu nego apelanta, Kantonalni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelanticu treba proglasiti nositeljicom stanarskog prava na spornom stanu. Kantonalni sud je naveo da su tačni apelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud nije izvršio analizu izvedenih dokaza, kako to propisuju odredbe člana 8. u vezi sa članom 191. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ali ova okolnost „po novom [ZPP] nije razlog da drugostepeni sud ukine prvostepenu presudu“ jer je, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepena odluka zakonita i pravilna.
6. Vrhovni sud je, rješenjembroj 070-0-Rev-07-001876 od 29. januara 2009. godine, odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke, kratko obrazloživši da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita, te da su neosnovani revizijski prigovori da nižestepeni sudovi nisu dovoljno cijenili izvedene dokaze, „jer to ničim ne dokazuje, posebno što ističe činjenično navode svjedoka, iako se revizija [...] ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja“.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, dok se u obrazloženju apelacije, apelant poziva i na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Iz ponešto konfuzne apelacije, može se zaključiti da apelant smatra da su mu navedena prava prekršena zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant navodi da je Vrhovni sud pogrešno procijenio da je on reviziju izjavio zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, „jer je revizija izjavljena zbog pogrešne ocjene dokaza, koja predstavlja [...] povredu odredba parničnog postupka [...] koja podrazumijeva da sud u toku postupka nije pravilno primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona“. Apelant smatra da su nižestepeni sudovi propustili cijeniti njegove dokaze, te da je zanemarena činjenica da je u spornom stanu živjela i zajednička kćerka sa porodicom „kao član njihovog porodičnog domaćinstva“. Također, apelant je naveo da je zanemareno i to da je „prilikom prinudnog iseljenja u ovakvom slučaju potrebno osigurati nužni smještaj sunosiocu stanarskog prava i članovima porodičnog domaćinstva“. Također, apelant navodi da je predlagateljici predlagao da dođe i živi s njim i kćerkom u spornom stanu, ali da ona to nije prihvatila jer je „njena namjera u cijelom ovom slučaju da po sticanju stanarskog prava isti otkupi a zatim i proda, što potvrđuje i oglas koji je dala predlagateljica u dnevnim novinama o prodaji predmetnog stana“. Osim ovoga, apelant je u spisak prekršenih prava upisao i „pravo na rad i prava iz radnog odnosa“, ali bez ikakvog obrazloženja i razloga zašto se u konkretnom slučaju na ovo pravo poziva.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu i dom, koji se odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu ili dom bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu ili prava na dom iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelant se pozvao i na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, u odnosu na ovo pravo apelant nije iznio bilo kakve konkretne navode ili dokaze koji bi na bilo koji način ukazivali na vjerovatnoću da je u konkretnom slučaju „žrtva“ kršenja ovog prava. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Što se tiče pozivanja na pravo na rad, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju u kojem se odlučivalo o nosiocu stanarskog prava nakon razvoda braka, povreda navedenog prava nije moguća, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović