Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1079/09 (M. Ž.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Penzija
- Invalid
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1079/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1079/09, rješavajući apelaciju Mustafe Žiška, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Žiška podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 002099 08 U od 5. marta 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1246844575 od 3. oktobra 2008. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje - Kantonalna administrativna služba u Sarajevu broj 1246844575 od 18. juna 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Žiško (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 9. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 002099 08 U od 5. marta 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) broj 01/1-1246844575 od 3. oktobra 2008. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje-Kantonalna administrativna služba u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 1246844575 od 18. juna 2008. godine.
2. Rješenjem Kantonalne službe broj 1246844575 od 18. juna 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda PIO broj 01/1-1246844575 od 3. oktobra 2008. godine, odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na invalidsku penziju po odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO vojnih osiguranika).
3. Kantonalna služba je u toku postupka utvrdila da je apelant rođen 16. augusta 1946. godine, da je kao vojni obveznik bio pripadnik Oružanih snaga RBiH u vremenu od 8. aprila 1992. godine do 31. augusta 1995. godine, te da je vršeći vojnu dužnost ranjen 23. augusta 1994. godine i 28. maja 1995. godine. Dalje, iz akta Više vojnoljekarske komisije Vojne jedinice 5021 Sarajevo, broj 95/14023 od 12. decembra 1995. godine utvrđeno je da je apelant proglašen nesposobnim za vojnu službu kao vojnik. Također je utvrđeno da je apelant ostvario pravo na invalidsku penziju prema odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) počev od 19. marta 1996. godine. Kantonalna služba je dalje navela da je, prema odredbama Zakona o službi u Armiji RBiH, koji je bio na snazi u momentu otpuštanja apelanta iz vojne službe, apelant imao status vojnog obveznika, odnosno vojnog lica, vojnika, a što je utvrđeno na osnovu člana 3. navedenog zakona. Pošto apelant nema status aktivnog vojnog osiguranika, to se na njega ne odnosi odredba člana 63. Zakona o službi u Armiji RBiH, kojim je utvrđeno da se penzijsko i invalidsko osiguranje aktivnom vojnom licu uređuje propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Kantonalna služba je ocjenom izvedenih dokaza utvrdila da apelant nije aktivno vojno lice, te da ne ispunjava uvjete iz čl. 13. i 14. Zakon o PIO vojnih osiguranika, kojim je utvrđeno da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja vojnog lica utvrđuju po zakonu kojim se uređuje vojna služba.
4. U obrazloženju rješenja Federalni zavod PIO je citirao odredbe čl. 23. i 24. Zakona o PIO vojnih osiguranika kojim je propisano da je osnov za sticanje prava iz invalidskog osiguranja invalidnost i tjelesno oštećenje, te da invalidnost nastupa kad vojnom osiguraniku prestane služba zbog utvrđene trajne nesposobnosti za aktivnu vojnu službu uslijed bolesti, povrede van rada i povrede na radu ili profesionalne bolesti. Dalje, s obzirom na to da je apelantu vojna služba prestala 31. augusta 1995. godine, jasno proizlazi da mu služba u Armiji RBIH nije prestala zbog utvrđene trajne nesposobnosti za aktivnu vojnu službu, te da, prema tome, nisu ispunjeni uvjeti iz navedenih relevantnih zakonskih odredbi za priznavanje predmetnog prava. Stoga je Federalni zavod PIO zaključio da je prvostepeno rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, pa je na osnovu člana 237. Zakona o upravnom postupku odlučio kao u dispozitivu rješenja.
5. Odlučujući o tužbi kojom je apelant pokrenuo upravni spor radi poništenja Rješenja Federalnog zavoda PIO broj 01/1-1246844575 od 3. oktobra 2008. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 002099 08 U od 5. marta 2009. godine tužbu odbio.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je izvršio uvid u kompletan spis i na bazi prikupljenih dokaza u prvostepenom postupku zaključio da je tuženi organ donio pravilno i na zakonu zasnovano rješenje kojim nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu. Kantonalni sud je istakao da su i prvostepeni i drugostepeni organ pravilno utvrdili da apelant ne ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na invalidsku penziju po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Naime, apelant nije bio aktivno vojno lice u smislu odredbi člana 63. Zakona o službi u Armiji RBiH, te mu, prema tim odredbama, ne pripada pravo na penzijsko i invalidsko osiguranje po propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Kantonalni sud je, također, istakao da spis predmeta ne sadrži niti jedan dokaz da apelant ima čin oficira, kako je to u tužbi naveo. Osim toga, kod apelanta kao vojnog osiguranika nadležni stručni organ je utvrdio, počev od 12. decembra 1995. godine, nesposobnost za vojnu službu, a apelant je kao vojni obveznik bio pripadnik Oružanih snaga BiH do 31. augusta 1995. godine. Dakle, apelant nije bio pripadnik Oružanih snaga BiH 12. decembra 1995. godine, kada je kod njega utvrđena nesposobnost za vojnu službu, a niti je ta utvrđena nesposobnost za vojnu službu bila, niti je mogla biti uzrok prestanka apelantove pripadnosti Oružanim snagama BiH. Iz navedenih činjenica i dokaza Kantonalni sud je zaključio da su upravni organi pravilno postupili kada su utvrdili da apelant ne ispunjava zakonske uvjete za ostvarivanje invalidske penzije po Zakonu o PIO vojnih osiguranika. Kantonalni sud je, također, istakao da je apelantov prigovor da je Mustafi Dragolju priznato pravo na vojnu penziju a da se njemu to pravo osporava i da se osjeća diskrimiranim je irelevantan u ovom upravnom sporu u kome se preispituje zakonitost upravnih akata kojima je rješavano da li apelant ispunjava uvjete za sticanje prava na invalidsku penziju po vojnim propisima.
7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su nadležni upravni organi i Kantonalni sud pogrešno zaključili da nije imao svojstvo aktivnog vojnog lica, te da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant, također, navodi da da je presudom Kantonalnog suda i osporenim odlukama upravnih organa diskriminiran i doveden u neravnopravan položaj sa drugim licima, budući da se našao u istoj situaciji kao i Mustafa Dragolj i drugi kojima je priznato pravo na invalidsku penziju u skladu sa Zakonom o PIO vojnih osiguranika, a on to pravo nije ostvario. Apelant je citirao i dostavio Presudu Kantonalnog suda broj 009 0 U 07 000969 od 29. maja 2008. godine u kojoj je, kako navodi, Kantonalni sud u predmetu po tužbi Nedžada Radeljaša u sličnoj situaciji potpuno drugačije odlučio.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su nadležni organi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i upravni organi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Također, Ustavni sud podsjeća da je pravno pitanje koje je apelant pokrenuo u apelaciji već razmatrao u Odluci o dopustivosti broj AP 3089/07 od 14. aprila 2010. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, apelant osim svojih tvrdnji «da se našao u istoj situaciji kao i Mustafa Dragolj i drugi kojima je priznato pravo na invalidsku penziju u skladu sa Zakonom o PIO vojnih osiguranika», a on to pravo nije ostvario, nije dostavio bilo kakve dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U pogledu apelantovih navoda da je Kantonalni sud Presudom broj 009 0 U 07 000969 od 29. maja 2008. godine u sličnoj situaciji potpuno drugačije odlučio, Ustavni sud ističe da je u apelantovom slučaju Kantonalni sud sudio u skladu sa činjenicama konkretnog predmeta, te da se Ustavni sud ne može baviti analiziranjem presuda koje nisu predmet ove apelacije.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović