Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-108/09 (B. K., F. K. i Z. K.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-108/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 108/09, rješavajući apelaciju Behije Kamenjašević i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Behije Kamenjašević, Fatime Kamenjašević i Zijada Kurtalića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-

07-000372 od 2. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Behija Kamenjašević, Fatima Kamenjašević i Zijad Kurtalić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Maoče, koje zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnijeli su 13. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-

0-Gž-07-000372 od 2. oktobra 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P. 643/04-I od 14. juna 2007. godine, prvim stavom izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata (podnesen 30. novembra 2004. godine, te preciziran 30. aprila 2007. godine), kojim su tražili da se utvrdi pravo vlasništva u njihovu korist na nekretninama pobliže navedenim u dispozitivu ove presude, svakom pojedinačno sa dijelom od po 1/30, što su tuženi M.K., J.Ć., T.K., K.K., A.K., M.B., E.T., J.B., M.Ć., S.K., M.K., E.K., A.A., S.Č., A.Č., A.Č., DŽ.H., S.B. i S.K. dužni priznati i trpjeti da se apelanti upišu u zemljišnim knjigama Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine sa navedenim dijelovima. Također, odbijen je kao neosnovan i zahtjev apelanata da se tuženi obavežu da apelantima naknade troškove parničnog postupka. Drugim stavom izreke presude određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

3. Obrazlažući presudu, Osnovni sud se, prvenstveno, pozvao na relevantne odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 11/01 i 8/03), te naveo da je odredbom člana 22. tog Zakona propisano da se pravo vlasništva može steći na osnovu zakona, pravnog posla, odluke suda ili drugog organa Distrikta i nasljeđivanjem uz ispunjenje pretpostavki propisanih ovim zakonom, kao i da je odredbom člana 34. istog Zakona propisano da se pravo vlasništva na nekretninama stiče upisom u zemljišnu knjigu, ako je sticalac savjestan, ako zakonom drugačije nije određeno pri čemu se savjesnost sticaoca podrazumijeva. Dalje je navedeno da prema članu 40. istog Zakona nasljednik stiče pravo vlasništva na stvari u trenutku otvaranja naslijeđa na imovini ostavioca, ako zakonom nije drugačije određeno, te da je odredbom člana 41. ovog istog Zakona propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari, pri čemu mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvari nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, te da pravo na podnošenje tužbe za povrat stvari ne zastarijeva.

4. Uzevši u obzir navedene zakonske odredbe, te nakon što je proveo dokazni postupak, a prije svega vještačenjem vještaka geodetske struke Hajrudina Hamidovića, te uvidom u materijalnu dokumentaciju spisa predmeta, Osnovni sud je utvrdio da su, na osnovu Rješenja Komisije za vraćanje nepokretnosti Brčko (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 13-472-138/99 od 28. januara 2000. godine, ispunjeni uvjeti za vraćanje predmetne imovine, odnosno oduzetog zemljišta, ekspropriranog pravosnažnom odlukom Sreske agrarne komisije u Brčkom Arik broj 48/46 od 29. marta 1946. godine i izdvojenog Rješenjem Narodnog odbora Općine Brčko broj 329/60 od 12. septembra 1960. godine. S tim u vezi, utvrđeno je da je tuženima, kao pravnim sljedbenicima ranijeg vlasnika R.K., vraćena predmetna imovina. S obzirom na to da su u međuvremenu pojedini pravni sljedbenici ranijeg vlasnika umrli, te da je jedan broj pravnih sljedbenika prenio valjanim pravnim poslom (kupoprodajom) svoje dijelove na nekretninama na M.K., prema utvrđenju Osnovnog suda proizlazi da je predmetna imovina (nekretnine) vraćena licima koja su, kao tuženi, obuhvaćeni preciziranim tužbenim zahtjevom apelanata od 30. aprila 2007. godine. Osnovni sud je, dalje, konstatirao da je ovim pravno valjanim aktom organa uprave (Rješenjem Komisije broj 13-472-138/99 od 28. januara 2000. godine) utvrđeno stečeno pravo vlasništva na navedenim nekretninama u korist tuženih. Tuženi su, prema mišljenju Osnovnog suda, na zakonom propisan način (odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem) stekli nekretnine koje su predmet ovog spora, dok apelanti nisu dokazali da su vlasnici navedenih nekretnina, niti su bilo čime dokazali da je ovo pravosnažno rješenje Komisije od 28. januara 2000. godine stavljeno van snage, preinačeno, ili na drugi način ostalo bez pravnog djelovanja, zbog čega nema osnova traženje apelanata da se utvrdi da su i oni, a ne samo tuženi, vlasnici predmetne imovine (nekretnina) sa odgovarajućim dijelovima.

5. Dalje je u obrazloženju Osnovni sud naveo da je u dokaznom postupku utvrđeno da je rješenjem Sreske agrarne komisije u Brčkom Arik broj 48/46 od 29. marta 1946. godine, Odlukom Okružne agrarne komisije u Tuzli broj Arik 733/46 od 22. aprila 1946. godine i Rješenjem Narodnog odbora Sreza Brčko broj 03/2 RK 329/60 od 12. septembra 1960. godine od R.K. kao ranijeg vlasnika predmetne imovine oduzimano zemljište i prevođeno u državno vlasništvo, a da je to oduzimanje provedeno i u odgovarajućim zemljišnoknjižnim evidencijama. Osnovni sud je istakao da su svi ovi nabrojani pravni akti zasnovani i doneseni na osnovu tada važećih propisa, pri čemu je poštovana i odredba člana 15. Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, odnosno da je vođeno računa o suvlasnicima nekretnina koje se oduzimaju, o veličini njihovih suvlasničkih dijelova i pravima koja im pripadaju i koja propisuje taj zakon. Dalje je navedeno da ni sami apelanti ne spore valjanost ovih akata, pri čemu navode da su nekretnine, odnosno zemljište koje je oduzimano tim aktima, zemljište ne samo R.K. i njene djece već i njihovog pravnog prednika, njihovog oca H.K, pri čemu, prema mišljenju Osnovnog suda, apelanti nisu dali nijedan pravno valjan, uvjerljiv, logičan i objektivan dokaz u prilog tim svojim usmenim navodima. S druge strane, Osnovni sud je istakao da je u svim tim aktima (Arik broj 48/46, Arik broj 733/46 i Rješenje broj 329/60) jasno i nesumnjivo naglašeno da se nekretnine oduzimaju od R.K., ali i od drugih lica (koji su u tim aktima precizno navedeni) a činjenice o nekretninama koje su oduzete, od kojih lica i kakva je situacija u zemljišnoknjižnim evidencijama nakon završenog postupka oduzimanja zemljišta su evidentirane i nesporne, pa zbog toga Osnovni sud nije ni mogao prihvatiti ove navode apelanata kao uvjerljive, logične i dokazane. Dakle, apelanti, po ocjeni Osnovnog suda, nisu dokazali da su vlasnici nekretnina navedenih u tužbi i da imaju pravni osnov za traženje da im se te nekretnine predaju. Pri tome je Osnovni sud istakao da je imao u vidu i činjenicu da pravosnažno rješenje upravnog organa o vraćanju oduzetog zemljišta predstavlja pravno valjan osnov za uknjižbu prava vlasništva u javnim knjigama i da sud u parničnom postupku nije ovlašten da ocjenjuje zakonitost i pravilnost takvog rješenja, bez obzira na eventualno postojanje propusta prilikom njegovog donošenja, na osnovu kojeg je izvršena uknjižba prava vlasništva na predmetnim nekretninama, odnosno na osnovu kojeg su tuženi stekli pravo vlasništva i da su kao vlasnici ovlašteni tim nekretninama raspolagati.

6. Kako apelanti nisu dokazali da su oni vlasnici predmetnih nekretnina, obuhvaćenih preciziranim tužbenim zahtjevom od 30. aprila 2007. godine, a koje se nalaze u faktičkoj vlasti tuženih, Osnovni sud je iskazao stav da precizirani tužbeni zahtjev apelanata nije dokazan niti osnovan. S obzirom na to da je precizirani tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim, Osnovni sud se nije posebno upuštao u razmatranje prigovora koje su, u odgovoru na tužbu i tokom postupka, isticali tuženi, smatrajući to suvišnim. Zbog svega navedenog, Osnovni sud je, na osnovu odredbe člana 254. Zakona o parničnom postupku – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ broj 31/06; u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa čl. 22, 34. i 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odlučio kao u izreci ove presude, te tužbeni zahtjev apelanata, smatrajući ga neosnovanim, u cijelosti odbio. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka donesena je na osnovu odredbe člana 102. ZPP, budući da je Osnovni sud ocijenio da zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, koji je postavila drugotužena, nije dovoljno opredijeljen, niti je dokazano da je drugotužena zaista imala troškove parničnog postupka u iznosu koji je postavila. Stoga je sud, imajući u vidu da su apelantima odbijeni tužbeni zahtjevi, a da ostali tuženi nisu postavili zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, odredio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

7. Prvostepenu presudu Osnovnog suda broj P. 643/04-I od 14. juna 2007. godine apelanti su žalbom pobijali iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom člana 283. ZPP sa prijedlogom da se žalba uvaži, prvostepena presuda ukine i održi rasprava pred Apelacionim sudom ili da se pobijana presuda preinači tako da se tužbeni zahtjev apelanata usvoji. Apelanti su u žalbi istakli da Osnovni sud nije dao valjane razloge za utvrđenje činjenice da je prije eksproprijacije nekretnina odlukom Sreske agrarne komisije Brčko broj 48/46 između nasljednika A.K. (pravnog prednika stranaka) izvršena dioba nekretnina koje predstavljaju njegovu ostavinsku imovinu, s obzirom na to da je o ovoj činjenici Osnovni sud zaključio samo na osnovu nalaza (dijela nalaza) vještaka geodetske struke Hajrudina Hamidovića, a isti vještak za utvrđenje te činjenice ne daje osnova, jer je iznio pretpostavku da je dioba ostavinske imovine A.K. izvršena prije donošenja navedene odluke. Stoga, prema navodima žalbe, obrazloženje prvostepene presude da iz nalaza vještaka Hajrudina Hamidovića (kao isprave) ta činjenica proističe, ne odgovara stvarnom sadržaju nalaza. Također, apelanti su, obrazlažući žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, iznijeli zaključke do kojih se, po njihovoj ocjeni, dolazi analizom provedenih dokaza, a koji u konačnici ukazuju na činjenicu da je odlukom Sreske agrarne komisije za Brčko Arik broj 48/46 oduzeto zemljište (u površini od 552.000 m ) svim potomcima A.K., odnosno i H.K. (sinu A.K.) što predstavlja dio od 1/10, a kako je povrat izvršen samo tuženima, apelanti su ostali uskraćeni za svoju 1/10, odnosno u naravi površinu od cca 25.000 m . Slijedom toga, apelanti su zaključili da je Osnovni sud na takvo pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio i materijalno pravo, odbivši kao neosnovan njihov tužbeni zahtjev.

8. Presudom Apelacionog suda broj 097-0-Gž-07-000372 od 2. oktobra 2008. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i prvostepena presuda Osnovnog suda od 14. juna 2007. godine potvrđena u cijelosti.

9. U obrazloženju drugostepene presude Apelacioni sud je naveo da apelanti, prije svega, u žalbi ističu da je pobijana prvostepena presuda Osnovnog suda donesena bitnom povredom odredaba postupka iz člana 284. stav 2. tačka 12. ZPP jer o odlučnim činjenicama nisu navedeni jasni razlozi, kao i zbog toga što o odlučnim činjenicama postoji protivrječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih isprava. Po ocjeni Apelacionog suda, bitna povreda na koju apelanti ukazuju ne stoji, jer su u obrazloženju pobijane prvostepene presude navedeni dovoljni i jasni razlozi o relevantnoj činjenici u ovom sporu a koja se odnosi na to da rješenjem Sreske agrarne komisije Brčko broj 48/46 nisu oduzete nekretnine H.K. Razloge prvostepenog suda koji su zasnovani na dokazima provedenim u postupku, odnosno na činjenicama navedenim u odlukama donesenim u postupku oduzimanja – eksproprijacije, u koje je Osnovni sud izvršio uvid (Rješenje Okružne agrarne komisije za okrug Tuzla broj 733/46 od 22. aprila 1946. godine i Zapisnik koji je sastavni dio tog rješenja broj 326/60 od 12. septembra 1960. godine) prihvata i Apelacioni sud. Činjenica da je u obrazloženju presude prvostepenog suda navedeno da i iz nalaza vještaka geodetske struke Hajrudina Hamidovića proizlazi da je dioba nekretnina A.K. izvršena nakon njegove smrti, a prije 1948. godine (pa je R.K. u vrijeme oduzimanja – eksproprijacije, odnosno donošenja odluke Agrarne komisije za Srez Brčko broj 48/46 živjela sa djecom iz braka sa A.K. u zasebnom domaćinstvu na odijeljenim nekretninama za to domaćinstvo, koje su bile predmet konkretnog oduzimanja), kada iz podataka spisa predmeta zaista proizlazi da je vještak obrazlažući konkretni nalaz naveo da je to njegova pretpostavka, ne predstavlja nedostatak zbog kojeg se pobijana presuda nije mogla ispitati, s obzirom na to da je o konkretnoj činjenici prvostepeni sud u konačnom zaključio i na osnovu sadržaja navedenih akata donesenih u postupku eksproprijacije.

10. Apelacioni sud je, dalje, konstatirao da je prvostepeni sud zahtjev apelanata u ovom sporu odbio „jer je pravno valjanim aktom organa uprave (rješenjem Komisije donesenim 28. januara 2000. godine) utvrđeno (stečeno) pravo vlasništva na navedenim nekretninama u korist tuženih, koji su na zakonom propisani način stekli nekretnine koje su predmet ovoga spora“, a s obzirom na to da apelanti u ovom postupku nisu dokazali da su vlasnici nekretnina navedenih u tužbi (tužbenom prijedlogu), njihov tužbeni zahtjev, preciziran podneskom od 30. aprila 2007. godine, našao je neosnovanim. S druge strane, Apelacioni sud je istakao da su se tuženi, prema navodima obrazloženja pobijane presude, usprotivili zahtjevu apelanata u ovom sporu, ističući u svom odgovoru na tužbu prigovor nenadležnosti suda da odlučuje o konkretnom zahtjevu tužitelja, zatim prigovor nedostatka pasivne legitimacije, kao i prigovor presuđene stvari („jer su apelanti izjavili žalbu na rješenje Komisije od 28. januara 2000. godine pa su im odbijeni zahtjevi za priznanje svojstva lica kojima je takođe oduzeta nepokretnost“) te da je tužba u ovom sporu usmjerena protiv upravnog akta (navedenog rješenja Komisije od 28. januara 2000. godine), a radi opreza su osporili osnovanost zahtjeva.

11. U vezi sa navedenim, Apelacioni sud je istakao da, kako zahtjev apelanata u predmetnom sporu upućuje na odnos vraćanja oduzetog zemljišta i vlasničke tužbe, neophodno je ukazati da kod takvog stanja stvari okončanjem postupka pred Komisijom koja je provela postupak vraćanja zemljišta po Zakonu o vraćanju oduzetih nepokretnosti („Službeni glasnik RS“ broj 21/96) prestaje vlasnički status na nekretnini koja je predmet vraćanja, uveden navedenim zakonom. Istovremeno sa tim aktivira se raniji vlasnički status na spornim nekretninama, pa su „oživjela“ sva vlasnička i nasljedna prava koja imaju porijeklo u vlasničkom režimu prije prelaska spornog zemljišta u društveno vlasništvo, a koja su jača od upravnog akta Komisije za vraćanje nepokretnosti Brčko, kojim se konkretna nekretnina vraća tuženima, jer navedeni upravni akt na ta prava nije mogao utjecati. Dakle, prema mišljenju Apelacionog suda, apelanti kao subjekti aktiviranih vlasničkih i nasljednih prava mogu prema tuženima kojima su nekretnine vraćene tražiti utvrđenje svojih prava (u pitanju je vlasnička pretenzija apelanata na nekretninama koje su u upravnom postupku vraćene tuženima) i sud kada odlučuje o takvom zahtjevu nije vezan navedenim pravosnažnim rješenjem Komisije, koje se odnosi samo na vraćanje oduzetog zemljišta, tako da ne dira u eventualna vlasnička ovlaštenja tužitelja kao trećih lica. Slijedom navedenog, zahtjev apelanata u odnosu na vraćene nekretnine doveo je do konkretnog imovinskog spora koji rješava sud vršeći sudsku vlast u smislu odredbe člana 2. Zakona o sudovima Distrikta Brčko BiH, jer on spada u njegovu nadležnost. Ispitujući i utvrđujući relevantne činjenice za osnovanost konkretnog vlasničkog zahtjeva apelanata, prvostepeni sud je, po ocjeni Apelacionog suda, pravilno zaključio da tužitelji nisu dokazali tvrdnju, odnosno činjenicu da su predmetne nekretnine odlukom Sreske agrarne komisije Brčko broj 48/46 oduzimanjem od R.K. i dr. (kako je to navedeno u izreci pobijane odluke) faktički oduzete od R.K. i djece koju je stekla u bračnoj zajednici sa A.K. i od njihovog pravnog prednika - oca H.K. Naime, prema mišljenju Apelacionog suda, apelanti sudu nisu pružili dokaze koji bi doveli u pitanje činjenice navedene u aktima donesenim u postupku eksproprijacije, a iz kojih akata (posebno iz Odluke Okružne agrarne komisije Tuzla broj 733/46 od 22. aprila 1946. godine) nedvojbeno proizlazi da su eksproprirane samo nekretnine koje je u posjedu držala R.K. i njena djeca iz bračne zajednice sa A.K. Stoga je Apelacioni sud zaključio da ni ukazivanje žalbe na pogrešno utvrđenje navedene činjenice sa aspekta izjašnjenja vještaka Hajrudina Hamidovića o tome, jer on samo pretpostavlja da je izvršena dioba ostavinske imovine A.K. prije eksproprijacije, ne dovodi u pitanje i sumnju pravilno i potpuno utvrđenje u prvostepenom postupku činjenice da H.K nisu eksproprirane nekretnine odlukom Sreske agrarne komisije u Brčkom Arik broj 48/46 od 29. marta 1946. godine, pa je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje kada je apelantima odbio tužbene zahtjeve u ovom sporu. Kako žalbeni razlozi koje su istakli apelanti nisu osnovani, Apelacioni sud je odlučio kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredbe člana 295. ZPP.

12. Apelanti smatraju da je osporena odluka Apelacionog suda broj 097-0-Gž-07-000372 od 2. oktobra 2008. godine, kojom se u cijelosti potvrđuje prvostepena odluka Osnovnog suda broj P. 643/04-I od 14. juna 2007. godine, rezultat proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog prava, te da su im na taj način povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da su i Osnovni i Apelacioni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-108/09 (B. K., F. K. i Z. K.) | Sudska praksa | Aktio