Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1112/09 (A. A.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • In dubio pro reo
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1112/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1112/09, rješavajući apelaciju Amre Alijagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amre Alijagić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-09-000003 od 20. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-

K-08-000142 od 23. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amra Alijagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Edin Hrnjić, advokat iz Žepča, podnijela je 13. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-09-000003 od 20. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-K-08-000142 od 23. oktobra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 043-0-K-08-000142 od 23. oktobra 2008. godine apelantica je proglašena krivom da je počinila krivično djelo oduzimanja djeteta ili maloljetnika iz člana 217. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa joj je sud izrekao uvjetnu osudu kojom je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca koja se neće izvršiti ako apelantica u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Navedenom presudom apelantica je, također, obavezana da sudu plati paušal u iznosu od 30,00 KM u roku od mjesec dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja, dok je oštećeni sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na građansku parnicu. Sud je utvrdio da je ovo krivično djelo apelantica izvršila tako što je u vremenu od augusta do decembra 2007. godine kao majka mldb. djece A. K. i A. T., koje je stekla u braku sa Senadom Alijagićem (u daljnjem tekstu: oštećeni), a koja su joj povjerena na zaštitu i odgoj, sprječavala oštećenog u njegovom roditeljskom pravu, odnosno pravu na ostvarivanje kontakata sa djecom iako je Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-06-001325 od 11. maja 2007. godine određeno vrijeme, mjesto i način kontakata oštećenog sa djecom, tako što mu nije djecu redovno dovodila u vrijeme i na mjesto određeno presudom radi kontakta niti mu je omogućavala kontakt sa djecom na drugi način.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je nesporno da oštećeni u predmetnom vremenskom periodu nije ostvarivao kontakte sa svojom djecom ali da je sporno pitanje bilo da li je oštećenom te kontakte onemogućavala apelantica. U vezi s tim, navedeno je da je oštećeni bio izričit i nepokolebljiv u svojim navodima i tvrdnjama da mu je apelantica onemogućavala kontakte sa djecom tako što ih nije dovodila u određeno vrijeme i na određeno mjesto iako je to bila dužna činiti shodno aktima nadležnih organa, te da je djecu nagovarala da izbjegavaju kontakt sa njim. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da su navedene tvrdnje oštećenog potvrđene izjavama svjedoka, prije svega direktorice Centra za socijalni rad Zenica i izjavama referenta za brak i porodicu koji su potvrdili da je apelantica osporavala predmetne akte nadležnih organa (presudu Općinskog suda, zaključke i rješenja Centra za socijalni rad) na način da je odbijala utvrđene obaveze i bilo koji oblik saradnje, te da je iskaz oštećenog potvrđen i drugim u presudi navedenim materijalnim dokazima. Dalje, Općinski sud je naveo da apelantica i njena formalna odbrana nisu ni na koji način doveli u pitanje ili osporili iskaze navedenih svjedoka niti dokaznu snagu ostalih dokaza optužbe, odnosno nisu sudu ponudili niti jedan uvjerljiv dokaz koji bi potvrdio apelanticinu odbranu. Navedeno je i da iskazi svjedokinja poimenično navedenih u presudi nisu od značaja za odlučivanje u ovoj krivičnoj stvari jer su one svjedočile o okolnostima koje im nisu lično poznate, odnosno kojima nisu lično prisustvovale, nego su im poznate iz razgovora i priča sa apelanticom pa su, po ocjeni Općinskog suda, ti dokazi irelevantni, subjektivni i tendenciozno dati s namjerom da se izbjegne apelanticina krivična odgovornost za krivično djelo koje joj se stavlja na teret. Osim toga, navedeno je i da materijalni dokazi odbrane nisu od značaja za odlučivanje u konkretnoj krivičnoj stvari jer se odnose na druge okolnosti koje su se desile izvan predmetnog vremenskog perioda.

4. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelantica počinila radnje i prouzrokovala posljedice navedene u dispozitivu presude, te da je na taj način ostvarila obilježja krivičnog djela oduzimanja djeteta ili maloljetnika iz člana 217. stav 1. KZFBiH. Osim toga, Općinski sud je naveo i da iz prikupljenih dokaza proizlazi da je apelantica u vrijeme izvršenja krivičnog djela bila krivično odgovorna, odnosno da nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi isključivale ili bitno umanjivale njenu uračunljivost, da je bila svjesna svog djela i htjela njegovo izvršenje jer je znala da su predmetne radnje protivzakonite, dakle postupala je sa direktnim umišljajem, zbog čega je Općinski sud proglasio apelanticu krivom za počinjeno predmetno krivično djelo. Općinski sud je obrazložio i da je prilikom odlučivanja o visini i vrsti kazne imao u vidu da je za predmetno krivično djelo propisana kazna zatvora do tri godine, težinu krivičnog djela i stepen apelanticine odgovornosti, s tim da je kao olakšavajuće okolnosti uzeo činjenice da je apelantica majka dva mldb. djeteta, da je njihova hraniteljica i da do tada nije osuđivana, a da od otežavajućih okolnosti sud nije utvrdio postojanje niti jedne okolnosti, te da je, s tim u vezi, mišljenje Općinskog suda da će se i uvjetnom osudom ostvariti individualna i opća svrha izricana krivičnih sankcija.

5. Protiv navedene presude apelantica je izjavila žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 004-0-Kž-09-000003 od 20. januara 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je taj sud održao javnu sjednicu 20. januara 2009. godine jer su za to bile ispunjene zakonske pretpostavke. Kantonalni sud je naveo da je iz osporene presude jasno vidljivo da su apelanticini žalbeni navodi neosnovani. Navedeno je da je prvostepeni sud nakon održanog glavnog pretresa izveo sve predložene dokaze, te nakon analize svih izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, našao da se u apelanticinim radnjama stječu elementi bića krivičnog djela za koje je proglašena krivom. Kantonalni sud je obrazložio da su žalbeni navodi da se presuda zasniva na pogrešnom i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju neosnovani jer u žalbi nisu ponuđeni nikakvi novi dokazi koji bi išli u prilog tome, već se samo komentira analiza ocjene izvedenih dokaza koje je prvostepeni sud dao u obrazloženju osporene presude. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani ni žalbeni navodi da prvostepeni sud nije dao valjane razloge o izvedenim dokazima jer se iz predmetnog spisa vidi da je oštećenom bilo uskraćeno da u spornom periodu kontaktira sa svojom djecom. Navedeno je da je iz spisa vidljivo da je oštećeni prilikom uskraćivanja kontakata sa djecom blagovremeno obavještavao nadležne organe Centra za socijalni rad u Zenici, što su potvrdila i službena lica koja su saslušana u postupku u svojstvu svjedoka.

6. Također je obrazloženo da su neosnovani i žalbeni navodi da apelantica nije sprječavala oštećenog da kontaktira sa djecom jer u tom smislu nema nikakvih dokaza, te da se iz same žalbe vidi da u spornom periodu nije bilo kontakata između djece i oštećenog s obzirom na to da su, kako se navodi u žalbi, ranija ponašanja oštećenog doprinijela da stariji sin ne želi kontakt sa svojim ocem/oštećenim jer se nije pristojno ponašao prema apelantici. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je i apelantica imala mogućnost da kao i oštećeni prijavi nadležnom organu nesuglasice i da dokaže da je izvršila svoje zakonske obaveze koje proizlaze iz pravosnažnih sudskih odluka a ne da prepušta oštećenom da podnosi prijave i traži intervenciju nadležnih organa. Optužena priznaje da od juna mjeseca 2008. godine oštećeni kontaktira sa svojom djecom i da od tada nije bilo nikakvog konflikta, što znači da su ispunjena zakonska prava oštećenog da može kontaktirati prema utvrđenom rasporedu sa svojom djecom. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno i procesno pravo, te da tokom krivičnog postupka nisu povrijeđena apelanticina prava na odbranu u smislu odredbi Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer je prvostepeni sud postupio po svim prijedlozima i optužbe i odbrane i proveo sve predložene dokaze i dao valjanu ocjenu koje dokaze je prihvatio kao osnovane a koje nije. Navedeno je i da je prvostepeni sud pravilno ocijenio i uzeo u obzir i olakšavajuće i otežavajuće okolnosti i pravilno utvrdio da se izrečenom uvjetnom osudom može postići svrha kažnjavanja, te da je, po ocjeni tog suda, samo vođenje predmetnog krivičnog postupka doprinijelo normalizaciji odnosa između apelantice i oštećenog, te da oštećeni može kontaktirati sa djecom kako je i određeno pravosnažnom odlukom nadležnog organa. S tim u vezi, Kantonalni sud je odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

7. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. d) Evropske konvencije. Povredu navedenog prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelantica smatra da je osuđena a da pri tom ničim nije utvrđena njena krivica jer optužba u toku postupka nije ponudila niti jedan čvrst dokaz o počinjenom krivičnom djelu osim neodređenih izjava oštećenog i njegove sestre zbog čega je, prema njenom mišljenju, prekršen princip pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo. Apelantica, također, smatra da je postupak koji je vođen protiv nje nepravičan jer ni tužitelj niti sud nisu sa jednakom pažnjom ispitivali i utvrđivali činjenice koje terete apelanticu i one koje joj idu u prilog. Kao dokaz za svoje tvrdnje apelantica navodi da je otpravak prvostepene presude sačinjen na sedam i po stranica a da se sud ocjenom dokaza bavio samo na jednoj nepotpunoj stranici, dok se o ocjeni dokaza odbrane posvećuje tek desetak redova i paušalno ocjenjuju iskazi svjedoka odbrane. Apelantica navodi, što je ranije isticala i u žalbi, da nije sporna jedino činjenica da su u periodu koji joj je stavljen na teret faktički bili nerazriješeni odnosi u pogledu kontaktiranja njene djece sa oštećenim a koji su bili prouzrokovani prije svega njegovim nasilničkim ponašanjem, o čemu je blagovremeno obavještavala Centar za socijalni rad, policiju i Općinski sud. Navodi i da je sud u dokaznom postupku ocijenio kao beznačajne materijalne dokaze koji ukazuju na sve navedene činjenice a posebno na zaključak Centra kojim se predsjednik stručnog tima za zaštitu braka i porodice u Centru za socijalni rad izuzima iz daljnjeg obavljanja poslova u predmetu davanja stručnog mišljenja za apelanticin slučaj, ali da ta činjenica nije predstavljala sudu smetnju da svoju presudu temelji i na iskazu ovog svjedoka koji je očito zloupotrijebio svoju poziciju na apelanticinu štetu. Apelantica navodi i da sud nije uzeo u obzir ni dokaz da se oštećeni u više navrata i pismeno izjašnjavao da neće odlaziti na preuzimanje djece jer za to više nisu ispunjeni uvjeti i tražio je aktivniji angažman Centra za socijalni rad.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelanticinim navodima da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo i da sudovi nisu na isti način tretirali dokaze odbrane i optužbe, te da je zasnovana na iskazu svjedoka koji je svoj položaj zloupotrijebio na njenu štetu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su nadležni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke dajući detaljne razloge kojim su se rukovodili prilikom donošenja predmetnih odluka pri tom se pozivajući na relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da su nadležni sudovi, suprotno apelanticinim navodima, dali precizna obrazloženja vezano za neprihvatanje, odnosno prihvatanje pojedinih dokaza, te da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je odluka o apelanticinoj krivici donesena isključivo na osnovu iskaza oštećenog i njegove sestre, zbog čega ove navode smatra neosnovanim. Također, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi nikakve dokaze i argumente iz kojih bi proizlazilo da su nadležni sudovi dozvolili da zaposlenik Centra za socijalni rad poimenično naveden u presudama zloupotrijebi svoj položaj, te da su presude utemeljene na njegovom iskazu, zbog čega i ove apelanticine navode smatra neosnovanim. Osim toga, apelantica ne nudi nikakve dokaze i argumente koji bi ukazivali da je pravo na pravično suđenje prekršeno niti iz činjenica predmeta proizlazi da je u postupku došlo do procesnih nepravilnosti. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Ustavni sud primjećuje da apelantica navodi da nije dokazano da je izvršila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret iz čega proizlazi da smatra da su povrijeđeni principi presumpcije nevinosti i in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužitelju. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77, i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.

13. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizlazi da je prvostepena presuda donesena na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza i da je na nedvosmislen način opisan način ocjene dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao logične razloge zašto je zaključio da je apelantica izvršila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret, a što je u svojoj presudi prihvatio i Kantonalni sud, te da su u pogledu toga nadležni sudovi dali obrazloženja koje ni po čemu ne izgledaju proizvoljno i koja zadovoljavaju standarde Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje je potvrdio Kantonalni sud u osporenoj odluci, a koje je prethodno dao prvostepeni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o apelanticinoj krivičnoj odgovornosti niti se iz bilo čega može utvrditi da su sudovi postupali sa preduvjerenjem o apelanticinoj krivici ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Dalje, apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije jer je stavljena u neravnopravan položaj sa suprotnom stranom zbog toga što nadležni sudovi nisu sa istom pažnjom ocijenili dokaze koje je ponudila odbrana i dokaze tužiteljstva. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. stav 3. tačka

d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom i predlaže izvođenje drugih dokaza. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02).

15. U tom smislu, a u kontekstu elaboracije iz prethodnih tačaka, Ustavni sud zapaža da apelantica nije ponudila argumente ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je onemogućena u iznošenju svoje odbrane na bilo koji način. Član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne zahtijeva da sud izvede sve provedene dokaze, već da navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provodi određene dokaze koje je optuženi predložio, kao i da mu omogući da ima mogućnost da ospori dokaze optužbe. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, a nakon njega i Kantonalni sud, dao detaljno i jasno obrazloženje zašto su neki dokazi prihvaćeni a neki ne, te da je Kantonalni sud za apelanticine žalbene navode koje je razmotrio dao obrazloženje u skladu sa standardima Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je prvostepeni sud postupio po svim prijedlozima i optužbe i odbrane i proveo sve predložene dokaze, te da se i sa tog aspekta apelanticini navodi pokazuju neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantici na bilo koji način onemogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, odnosno da izvodi svoje dokaze i ispituje dokaze suprotne strane, a činjenica da neki od dokaza za koje je apelantica smatrala da će joj ići u korist nisu prihvaćeni, kako u prvostepenom, tako ni u žalbenom postupku, kako je to već rečeno, ne vodi kršenju prava iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelanticini navodi prima facie neosnovani.

16. Na osnovu navedenog, a imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati, pa zaključuje da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1112/09 (A. A.) | Sudska praksa | Aktio