Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1140/09 (Hercegovačko-neretvanski kanton)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1140/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1140/09, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 019843 08 Pz od 11. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Ps 019843 06 P od 4. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo iz Mostara, podnio je 15. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 019843 08 Pz od 11. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 019843 06 P od 4. jula 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 Ps 019843 06 P od 4. jula 2008. godine obavezan je apelant da tužitelju «Financ» d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 3.125,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 26. decembra 2003. godine do 6. novembra 2006. godine kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 908,00 KM, sve u roku od 30 dana.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj u tužbi i tokom postupka isticao da je sa apelantom bio u poslovnom odnosu na način što mu je isporučio određenu robu u vrijednosti od 3.125,00 KM, za koju je apelantu uredno ispostavio račun, koji apelant ni nakon više poziva nije isplatio, tako da mu je po računu broj 1041/03 od 11. novembra 2003. godine ostao dužan iznos od 3.125,00 KM. Kako je utvrdio Općinski sud, među parničnim strankama nije sporan ni osnov ni visina tužbenog zahtjeva, ali je sporan tok zakonske zatezne kamate, prigovor zastarjelosti potraživanja i primjena Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga HNK. Sud je naveo da je prema otpremnici - računu broj 1041/03 od 1. decembra 2003. godine koji je ispostavljen na osnovu apelantove narudžbenice broj 616 od 11. novembra 2003. godine, apelant bio dužan tužitelju isplatiti iznos od 3.125,00 KM, sa rokom od 15 dana za uplatu duga po predmetnom računu. Dakle, kako je zaključio Općinski sud, apelant je bio dužan isplatiti tužitelju dug po navedenom računu najkasnije do 16. decembra 2003. godine, u protivnom apelant pored glavnice duguje i kamatu u skladu sa članom 277. stav l. Zakona o oblagacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i to od momenta padanja u docnju 16. decembra 2003. godine, a ne od dana podnošenja tužbe, kako to tvrdi apelant, jer nisu u pitanju povremena davanja.

4. Općinski sud je, dalje, utvrdio da je apelant neosnovano isticao i prigovor zastarjelosti potraživanja s obzirom na to da, u skladu sa članom 374. stav 7. ZOO-a, za konkretno potraživanje vrijedi opći zastarni rok od tri godine. Općinski sud je naveo da je tužitelj podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari 22. novembra 2006. godine, a njegovo potraživanje je dospjelo za naplatu 16. decembra 2003. godine, iz čega proizlazi da je tužitelj podnio tužbu sudu unutar trogodišnjeg roka zastarjelosti. Međutim, kako je zaključio Općinski sud, osnovano je apelantovo pozivanje na Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga HNK («Službene novine HNK» broj 8/06). Naime, članom 2. navedenog zakona propisano je da se pod unutrašnjim dugom HNK podrazumijevaju novčane obaveze nastale na teret sredstava budžeta HNK u razdoblju od 1. januara 1997. godine do 31. decembra 2004. godine, a koja su utvrđena redovnim godišnjim popisima prava i obaveza kantona na osnovu vjerodostojne računovodstvene dokumentacije, umanjene za izmirene obaveze do dana donošenja zakona. U konkretnom slučaju, apelantova obaveza je nastala 1. decembra 2003. godine, pa se ima smatrati unutrašnjim dugom kantona, zbog čega se u konkretnom slučaju treba primijeniti član 8. stav 2. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga HNK, pa je sud zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni dug odredio počevši od 26. decembra 2003. godine kao dana dospjelosti do 6. novembra 2006. godine kao dana stupanja na snagu ovog zakona. Općinski sud je utvrdio da iz utvrđenih činjenica obligacionopravnog odnosa između tužitelja i apelanta proizlazi zaključak da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu sa naslova ugovora o kupoprodaji iz člana 454. ZOO-a, u kojem je tužitelj ispunio svoju ugovorenu obavezu u dosuđenom iznosu, pa je sud na osnovu navedene zakonske odredbe, uz primjenu čl. 262. st. l. i čl. 17. st. l. istog zakona usvojio tužbeni zahtjev u dosuđenom iznosu i obavezao apelanta da izvrši svoju ugovorenu obavezu.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 019843 08 Pz od 11. marta 2009. godine, koju je apelant primio 24. marta 2009. godine, tužiteljeva žalba je uvažena i presuda preinačena na način što je apelant obavezan da na dosuđeni iznos glavnog duga isplati zakonsku zateznu kamatu počevši od 26. decembra 2003. godine pa do isplate umjesto do 6. novembra 2006. godine, dok je apelantova žalba odbijena kao neosnovana i presuda potvrđena u preostalom dijelu. U obrazloženju presude je navedeno da se iz prvostepene presude vidi, kako zaključuje Kantonalni sud, da je prvostepeni sud utvrdio da među strankama nije sporna visina potraživanja, ali je sporan tok zakonske zatezne kamate i prigovor zastarjelosti. Kako je prvostepeni sud našao da je apelant bio dužan isplatiti dug po računu 1041/03 od 1. decembra 2003. godine najkasnije do 16. decembra 2003. godine, to je od tog momenta pao u docnju, pa kamate trebaju teći od toga dana, a ne od dana podnošenja tužbe, kako je to tražio tužitelj. Navedeno je da su protiv prvostepene presude žalbu uložile obje stranke s tim što je tužitelj pobijao presudu samo u odnosu na kamate, predlažući da se presuda preinači na način da mu se dosude kamate na iznos glavnog duga od dospijeća pa do potpune isplate dužnog iznosa glavnice. Apelant je pobijao presudu u dijelu kojim je određen rok za ispunjenje obaveze zbog povrede odredaba postupka i posebno zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Ispitujući presudu, Kantonalni sud je, u smislu odredbe člana 221. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPPFBiH), odlučio kao u izreci zbog toga što je utvrdio da je tužiteljeva žalba osnovana, a apelantova nije. Kako je utvrdio Kantonalni sud, Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga HNK sam za sebe zaista nije proglašen neustavnim, ali je on donesen u vrijeme kada su istoimeni zakoni na području drugih kantona proglašeni neustavnim, pa nema razloga da se i on tretira drugačije. Kantonalni sud je naveo da se navedenim zakonom direktno krši Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a posebno pravo na imovinu, te pravo na pristup sudu. Iz samog obrazloženja, kako navodi Kantonalni sud, vidi se da apelant predlaže odgodu naplate duga do 2013. godine, što znači da tužitelj do tada ne može ostvariti svoje pravo, a sudeći prema ponašanju apelanta, kako je naveo Kantonalni sud, neće ga moći ostvariti ni nakon toga. Kantonalni sud smatra da prvostepeni sud nije trebao primijeniti navedeni zakon ni selektivno, jer kamate predstavljaju imovinu i svaka povreda imovine predstavlja protivustavni akt i povredu Evropske konvencije. Međutim, u konkretnom slučaju, kako je zaključio Kantonalni sud, miješanje države nije bilo nužno na način kako je to uradio apelant navedenim zakonom. Zbog toga, a u smislu odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPPFBiH, Kantonalni sud je preinačio presudu u pogledu roka do kada teče kamata, a u preostalom dijelu presudu potvrdio u smislu odredbe člana 226. ZPPFBiH.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da je zbog velikog unutrašnjeg duga, kojeg nije bilo moguće izmiriti bez ugrožavanja ekonomske stabilnosti i fiskalne održivosti kantona, bilo nužno donijeti Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga HNK. Donošenjem tog zakona, kako navodi apelant, nisu povrijeđene odredbe Evropske konvencije s obzirom na to da je miješanje u tužiteljevu imovinu bilo u općem interesu i da je proporcionalno, odnosno da se njime postiže pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinaca. Apelant zaključuje da je paušalna tvrdnja da tužitelj neće svoja potraživanja regulirati ni do 2013. godine, s obzirom na to da je apelant donio Odluku o odobravanja utroška novčanih sredstava planiranih za obaveze iz navedenog zakona, po kojem se već postupa.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava garantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupno na: www.ccbh.ba).

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, te kada manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1140/09 (Hercegovačko-neretvanski kanton) | Sudska praksa | Aktio