Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1186/09 (Z. M.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1186/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1186/09,, rješavajući apelaciju Zahide Makić , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zahide Makić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-07-001043 od 27. marta 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Bosnskoj Krupi broj 018-0-P-06-000519 od 17. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zahida Makić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mirsad Tatarević, advokat iz Bosanske Krupe, podnijela je, 20. aprila 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-07-001043 od 27. marta 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Bosnskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 018-0-P-06-000519 od 17. maja 2007. godine. Apelantica je 24. novembra 2009. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio postupak izvršenja po Rješenju Općinskog suda broj 18 0 I 002227 09 I od 27. oktobra 2009. godine do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1186/09 od 8. juna 2011. godine, kojom je odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere
3. Rješenjem Općinskog suda broj 018-0-P-06-000519 od 17. maja 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-001043 od 27. marta 2009. godine, utvrđeno je da se tužba koju je apelantica podnijela protiv tuženog pobliže označenog u navedenom rješenju smatra povučenom, a apelantica je obavezana tuženom nadokanditi troškove parničnog postupka u iznosu od 556,00 KM.
4. U obrazloženju rješenja Općinskog suda je navedneo da je 17. maja 2007. godine određeno ročište za glavnu raspravu i da su na glavnu raspravu pristupili punomoćnici stranaka, da je glavna rasprava prekinuta na pola sata i da su svi učesnici u postupku, pa i apelanticin punomoćnik, obaviješteni o nastavku glavne rasprave u 11,00 časova, da u nastavku, u vrijeme određeno za glavnu raspravu, nije pristupio apelanticin punomoćnik, da je ispitan jedan svjedok i da je, nakon toga, obzirom da apelanticin punomoćnik nije pristupio na glavnu raspravu ni sa zakašnjenjem, Općinski sud donio rješenje da se tužba smatra povučenom.
5. U obrazloženju rješenja Kantonalnog suda je istaknuto da je u članu 97. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) predviđena presumpcija da je tužba povučena kad tužitelj, uredno pozvan, ne dođe na ročište, a tuženi se ne želi upustiti u raspravljanje. Dalje je navedeno da je, u konkretnom slučaju, pitanje da li do ove presumpcije dolazi samo ako tužitelj ne dođe na početak ročišta ili i u situaciji ako tužitelj dođe na početak ročišta, ali, u toku pripremnog ročišta, odnosno u toku glavne rasprave, napusti ročište odnosno izostane sa njegovog nastavka, a tuženi, nakon što izvede neke dokaze, odustane od daljeg raspravljanja. Kantonalni sud je istakao da je zakonodavac kao jedinu posljedicu izostanka tužitelja sa ročišta, uz izostanak volje tuženog da raspravlja, predvidio povlačenje tužbe. Obzirom da je bez aktivnosti stranaka onemogućeno raspravljanje, a osim povlačenja tužbe nije predviđena nijedna druga posljedica i kako sud ne može sam, bez stranaka, održati raspravu, prema stavu Kantonalnog suda, da bi se rasprava održala neophodna je prisutnost tužitelja odnosno njegovog punomoćnika, a u njihovoj odsutnosti neophodna je aktivnost tuženog, od početka do kraja raspravljanja. Dakle, u situaciji kad punomoćnik tužitelja ne dođe na ročište za glavnu raspravu, odnosno ne ostane na tom ročištu do njegovog kraja, a tuženi, u toku ročišta za glavnu raspravu, odustane od daljeg raspravljanja, tužba se smatra povučenom. To što se tuženi najprije upustio u raspravljanje, a nakon toga odustao od daljeg raspravljanja, nije onemogućilo donošenje pobijane odluke. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pravilno ocijenio da se u konkretnom slučaju tužba smatra povučenom.
6. Kantonalni sud je takođe istakao da je apelanticin punomoćnik upozoren na posljedice izostanka sa ročišta, prilikom prijema poziva za ročište za glavnu raspravu, pa to upozorenje nije bilo neophodneo ponavljati i u situaciji kada je došlo do prekida glavne rasprave na pola sata, a time što je prvostepeni sud prekinuo raspravu nije počinio ni povrede odredaba ZPP-a. Konačno apelanticin punomoćnik nije dokazao ni postojanje činjenica da na nastavak glavnog ročišta nije mogao balagovremeno pristupiti zbog bolesti. Obzirom da je tužba povučena, prvostepeni sud je pravilno i u skladu sa odredbama ZPP-a obavezao apelanticu na naknadu troškova parničnog postupka.
7. Rješenjem Općinskog suda broj 18 0 I 002227 09 I od 27. oktobra 2009. godine određeno je izvršenja pravosnažnog Rješenja Općinskog suda broj 018-0-P-06-000519 od 17. maja 2007. godine radi namirenja troškova parničnog i izvršnog postupka.
8. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da odredbama ZPP-a nije predviđena mogućnost prekida ročišta za glavnu raspravu na pola sata, tako da ni posljedice kašnjenja na «nastavak ročišta» ne mogu biti tako rigorozne, a pogotovo imajući u vidu činjenicu da je apelanticin punomoćnik prije potpisivanja zapisnika pristupio na navedeni «nastavak ročišta za glavnu raspravu». Pored navedenog, te zdravstvenih problema apelanticinog punomoćnika, kao opravdanog raloga koji se nije mogao predvidjeti niti izbjeći, apelantica smatra da su pobijana rješenja donesena suprotno odredbama člana 97. stav 3. ZPP-a, jer se tuženi upustio u raspravljanje.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelanticinim navodima da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešnom primjenom ZPP-a utvrdili je da se tužba koju je apelantica podnijela protiv tuženog smatra povučenom, a apelanticu obavezali da tuženom nadokandi troškove parničnog postupka, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su sudovi u odnosu na povlačenje tužbe, kao i apelanticinu obavezu da naknadi troškove postupka, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović