Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1191/09 (K. K. i J. P.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1191/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1191/09, rješavajući apelaciju Katice Krešić i Janje Pehar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Katice Krešić i Janje Pehar podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 010872 08 Gž od 17. februara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Katica Krešić i Janja Pehar (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Čapljine, koje zastupa Vladimir Lukenda, advokat iz Čapljine, podnijele su 20. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 010872 08 Gž od 17. februara 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 P 010872 08 P od 27. maja 2008. godine u pravnoj stvari apelantice protiv Hercegovačko-neretvanskog kantona-
Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate, v.s.p. 3.878,40 KM, obavezan je tuženi isplatiti prvoapelantici na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora-regresa za 2003. godinu iznos od 2.044,70 KM, te drugoapelantici na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora-regresa za 2003. godinu iznos od 1.833,70 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 7. februara 2008. godine, pa do konačne isplate, kao i naknaditi apelanticama troškove parničnog postupka u iznosu od 720,00 KM.
3. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da su apelantice u 2003. godini bile sutkinje Općinskog suda. Također, sud je istakao da na osnovu priloženih dokaza proizlazi da su apelantice radile u Općinskom sudu do kraja februara 2004. godine, da te godine nikome nije isplaćen regres, niti sucima niti zaposlenicima suda, ali da je regres svim sucima i zaposlenicima isplaćen 2007. godine, osim apelanticama, te još dvjema osobama, da su apelantice potpisale izjave 8. decembra 2006. godine i da su izjave proslijeđene tuženom. Iz izjava koje su potpisale apelantice proizlazi da su apelantice izjavile, a u skladu sa zaključkom Vlade tuženog od 24. novembra 2006. godine, da su saglasne sa isplatom regresa za 2003, 2004. i 2005. godinu, u skladu sa Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, do kraja 2006. godine. Dalje, sud je istakao da iz navedenog zaključka od 24. novembra 2006. godine proizlazi da je Vlada tuženog zadužila Kantonalno javno pravobranilaštvo da sa pojedinim kantonalnim ministarstvima pripremi prijedlog odluke o mogućnostima isplate regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2003, 2004. i 2005. godinu za zaposlenike koji su odustali od tužbenog zahtjeva.
4. Općinski sud je konstatovao da je neosnovan prigovor tuženog u pogledu zastare potraživanja iz razloga što novčana potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od tri godine, shodno članu
106. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR), te da je potraživanje apelantica za 2003. godinu dospjelo 31. decembra 2003. godine. Također, prvostepeni sud je istakao da je činjenica da je do podnošenja tužbe sudu protekao rok od tri godine u kom vremenu bi nastupila zastara potraživanja apelantica, ali je Vlada tuženog svojom Odlukom o isplati novčanih sredstava rukovoditeljima kantonalnih tijela državne službe, državnim službenicima i namještenicima u kantonalnim tijelima državne službe i sudske vlasti temeljem neisplaćenog dijela regresa za korištenje godišnjeg odmora i dijela naknade za topli obrok od 19. oktobra 2006. godine («Narodne novine HNK» broj 8/06; u daljnjem tekstu: Odluka) priznala dug, čime je prekinula zastarijevanje navedenog duga. Dalje, sud je konstatovao da je članom 387. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se zastarijevanje prekida kada dužnik prizna dug, a stavom 2. navedenog člana je propisano da se priznanje duga može učiniti i na posredan način. Na kraju, sud je istakao da apelantice nisu u trenutku stupanja na snagu Odluke podnijele tužbu i da su, prema tome, obuhvaćene navedenom odlukom.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 010872 08 Gž od 17. februara 2009. godine žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen postavljeni tužbeni zahtjev apelantica. U obrazloženju presude drugostepeni sud je naveo da je osnovano tuženi u žalbi istakao da se Odluka odnosi jedino i isključivo na zaposlenike navedene u predmetnoj Odluci, odnosno samo na ona lica koja su u vrijeme donošenja Odluke bila zaposlenici organa ili tijela tuženog. Shodno tome, sud je istakao da apelantice koje u vrijeme donošenja Odluke nisu bile zaposlenice organa ili tijela tuženog nisu mogle niti potpisati izjavu, te na osnovu te izjave ostvarivati svoje pravo na regres. Najzad, sud je ocijenio da, s obzirom da je među parničnim strankama nesporno da je apelanticama radni odnos prestao 28. februara 2004. godine (dopis prvostepenog suda broj 053-
0-Su-08-000151 od 21. februara 2008. godine), a da je tužba pred prvostepenim sudom podnesena 7. februara 2008. godine (vidljivo iz potvrde o prijemu dokumenta), to je navedena tužba podnesena nakon proteka roka iz člana 106. ZOR-a, pa je zbog toga sud uvažio istaknuti prigovor tuženog o zastarjelosti potraživanja apelantica i odlučio kao u izreci presude.
6. Apelantice se žale da je osporenom presudom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Mada se apelantice nisu izričito pozvale na povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, iz navoda apelacije to proizlazi, budući da smatraju da su se našle u diskriminatorskom položaju u odnosu na druge zaposlenike tuženog, jer su bile u radnom odnosu 2003. godine, pa im pripadaju sva prava kao i ostalim zaposlenicima za tu godinu, bez obzira što apelantice nakon sredine 2004. godine nisu obavljale navedene funkcije. Također, apelantice navode i povredu relevantnih odredaba ZOO.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelantica o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju presudu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović