Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1207/09 (H. H.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1207/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-1207/09, rješavajući apelaciju Hajre Husića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajre Husića podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 000556 09 U od 20. marta 2009. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 15-364-674/08 od 27. novembra 2008. godine i rješenja Administrativne službe općine Bijeljina – Odjeljenja za prostorno uređenje broj 02/2-364-485/08 od 4. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hajro Husić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Petar Bibić advokat iz Bijeljine, podnio je 18. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 000556 09 U od 20. marta 2009. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) broj 15-364-674/08 od 27. novembra 2008. godine i rješenja Administrativne službe općine Bijeljina-Odjeljenja za prostorno uređenje (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj 02/2- 364-485/08 od 4. septembra 2008. godine.
2. Rješenjem prvostepenog organa uprave broj 02/2-364-485/08 od 4. septembra 2008. godine, koji je potvrđen rješenjem drugostepenog organa uprave, odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio izdavanje rješenja o urbanističkoj saglasnosti za legalizaciju započetog pomoćnog objekta na parceli broj k.č. 5905 k.o. Bijeljina 1. U obrazloženju rješenja je navedeno da je po podnijetom zahjevu proveden postupak i nakon uviđaja na licu mjesta te uvida u Izvod iz urbanističkog plana grada Bijeljine («Službeni glasnik općine Bijeljina» broj 10/04) utvrđeno da apelantovom zahtjevu nije moguće udovoljiti. Naime, prdmetni objekat je izgrađen na katastarskim međama (zajedničkim međama) parcela br. k.č. 5906 i k.č. 5902 što nije u skladu sa odredbama i smjernicama za provođenje urbanističkog plana grada Bijeljina. U navedenom planu je precizirano, kako je dalje obrazloženo, da udaljenost između objekta i granice urbanističke odnosno katastarske ne smije biti manja od 2,5 m. Osim toga, kako je dalje navedeno, prvostepeni organ je na osnovu zahtjeva za učešće u postupku pozvao apelantovog susjeda koji je na raspravi pred tim organom izjavio da neće dati saglasnost za izdavanje rješenja o urbanističkoj saglasnosti za izgradnju započetog pomoćnog objekta apelantu. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni organ uprave je na osnovu odredbe člana 69. Zakona o uređenju prostora – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik RS» broj 84/02) i tačkom 1.1.2. alineja 1 Odredaba i smjernica za sprovođenje plana («Službeni glasnik općine Bijeljina» broj 10/04) apelantov zahtjev odbio.
3. Drugostepeni organ uprave je rješenjem broj 15-364-674/08 od 27. novembra 2008. godine odbio apelantovu žalbu izjavljenju protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeno rješenje zasnovano na zakonu i da je postupak pravilno proveden te da su u obrazloženju rješenja dati valjani razlozi na osnovu kojih je apelantov zahtjev odbijen. Osim toga, razlozi su potkrijepljeni dokazima u spisu pa se drugostepei organ shodno odredbi člana 230. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku pozvao na iste. Pravilno je po ocjeni drugostepenog organa uprave, prvostepeni organ uviđajem na licu mjesta utvrdio da je apelant započeo izgradnju pomoćnog objekta na granicama parcela te da u postupku legalizacije nije dobio saglasnost susjeda. Također, apelant u postupku nije dokazao da je raniji pomoćni objekat bio legalno sagrađen i da na temeljima istog gradi novi objekat, zbog čega je na osnovu člana 225. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 13/02) apelantova žalba odbijena.
4. Okružni sud je odlučujući u upravnom sporu protiv rješenja drugostepenog organa uprave u predmetu izdavanja urbanističke saglasnosti, donio presudu broj 12 0 U 000556 09 U od 20. marta 2009. godine kojom je tužba odbijena kao neosnovana. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da je razmotrio apelantovu tužbu i osporeni upravni akt prema odredbama člana 30. Zakona o upravnim spporovima («Sližbeni glasnik RS» broj 109/05; u daljnjem tekstu: ZUS) te utvrdio da su prvostepeni i drugostepeni organi uprave postupili pravilno. Naime, kako je dalje navedeno, apelantov zahtjev kojim je zatražio izdavanje rješenja o urbanističkoj saglasnosti za legalizaciju započetog pomoćnog objekta u Bijeljini odbijen je iz razloga što udaljenost između objekta i urbanističke odnosno katastarske granice, nije u skladu sa Odredbama i smjernicama za provođenje plana, Odlukom o izmjenma i dopunama urbanističkog plana grada Bijeljina i da za takvu gradnju nije dobio saglasnost susjeda sa k.č. 5902. Navedenim odredbama je propisana udaljenost između objekata i urbanističke odnosno katastarske granice prema kojoj apelant nije postupio. S tim u vezi, kako je obrazložio Okružni sud, neosnovane su i apelantove tvrdnje da je ranije na istom mjestu postojao legalno izgrađen pomoćni objekat jer na te tvrdnje, dakle da na temeljima starog gradi novi objekat, nije dostavio niti jedan dokaz.
5. Apelant je u apelaciji naveo da mu je presudom Okružnog suda i rješenjima organa uprave povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo an imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava obrazložio je pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava. S tim u vezi istakao je da susjed koji je saslušan u upravnom postupku nije bio ovlašten da učestvuje u postupku, jer je vlasnik te parcele njegov otac koji je umro, a ne on. Osim toga, istakao je i da je većina susjeda sa parcela sa kojima graniči njegova parcela umrlo, zbog čega nije u mogućnosti pribavljati njihove saglasnosti.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava jer je, kako tvrdi, neosnovano odbijen njegov zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za gradnju pomoćnog objekta. U vezi sa takvim navodima, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud ispitao zakonitost osporenih rješenja u granicama zahtjeva i razloga iz tužbe, pa je cijeneći sve odlučne činjenice, dokaze i podatke, kao i relevantne materijalno-pravne propise tužbu apelanata odbio kao neosnovanu. Iz obrazloženja osporene presude, nasuprot navodima apelacije, ne može se zaključiti da je činjenično stanje prozvoljno utvrđeno niti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Osim toga, Okružni sud je posebno naglasio da irelevantno što je u konkretnom postupku saslušan samo jedan susjed a ne svi zakonski nasljednici iza umrlog vlasnika predmetne (susjedne) parcele, jer je dovoljno da se samo jedan od susjeda sa spornih parcela sa kojima graniči apelantova parcela protivi gradnji. Takođe je utvrđeno da je donošenju rješenja čije su poništenje u upravnom sporu apelant zahtijevao, prethodio zakonit postupak u kojem je utvrđeno da apelant prilikom gradnje pomoćnog objekta nije ispoštovao propisanu udaljenost od susjednih parcela niti je za takvu gradnju dobio saglasnost susjeda.
10. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović