Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1208/09 (A.B. i M.O.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1208/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. prosinca 2011. godine, u predmetu broj AP 1208/09, rješavajući apelaciju A.B. i M.O., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.B. i M.O. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 000118 07 Rev od 27. siječnja 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000 646 od 13. rujna 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. A.B. i M.O. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Dubrovnika, koje zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, odvjetnici iz Čitluka, podnijeli su 20. travnja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 000118 07 Rev od 27. siječnja 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 646 od 13. rujna 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 P 000118 06 P od 22. veljače 2007. godine naloženo je tuženom JP "Elektroprivreda" HZHB d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da sa nekretnina, pobliže označenih u izreci presude, ukloni elektroenergetski priključni vod koji je postavljen na tim nekretninama i ucrtan na kopiji katastarskog plana, koja čini sastavni dio presude, od 27. listopada 2006. godine, vještakinje geometra Karmele Božić, te da apelantima naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelanti u predmetnoj tužbi istakli da su suvlasnici predmetnih nekretnina na kojima je tuženi, bez njihove dozvole i bez odobrenja nadležnog organa, izgradio elektroenergetski vod, te da ih je takvim postupkom protupravno uznemirio u vršenju njihovih vlasničkopravnih ovlaštenja, zbog čega traže zaštitu svojih prava, sukladno odredbama članka 49. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Općinski sud je naveo da je uviđajem na licu mjesta, te na temelju nalaza vještaka geometra, utvrdio da sporni elektroenergetski priključni vod prelazi preko nekretnina apelanata. Općinski sud je, dalje, ukazao da je vještak elektroenergetske struke Emir Konjhodžić u svom nalazu i mišljenju naveo da je u naselju Jazina, Općina Neum, izgrađena trafostanica, sa karakteristikama pobliže navedenim u obrazloženju presude, te da je priključenje na distributivnu mrežu obavljeno na željezno-rešetkastom kutno zateznom stubu postojećeg dalekovoda 10 (20) kV. Također, spomenuti vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo da je nakon završetka radova na izgradnji trafostanice i priključnog kabla, čiji je investitor bila Općina Neum, tuženi izvršio interni tehnički pregled novoizgrađenih elektroenergetskih objekata, na temelju kojeg je navedena trafostanica sa priključnim kablom priključena na postojeći dalekovod 10 kV. U svezi s tim, spomenuti vještak se izjasnio da tuženi nije mogao trafostanicu priključiti na postojeći dalekovod bez odobrenja za upotrebu nadležnog organa Općine Neum. Općinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka Stijepe Leženića i Đure Obradovića proizlazi da je Općina Neum bila investitor izgradnje elektroenergetskog objekta – trafostanice i elektroenergetskog kabla, da je provela proceduru izrade projektne dokumentacije i izgradnje objekta, te da je nakon toga zatražila od tuženog da izvrši tehnički pregled, a zatim trafostanicu sa energetskim vodom predala tuženom na korištenje. Također, Općinski sud je naveo da iz iskaza navedenih svjedoka proizlazi da elektroenergetski vod dijelom prelazi preko privatnih parcela, tj. preko parcela apelanata, ali da je to privremeno rješenje, te da će se taj vod u budućnosti izmjestiti, s obzirom na urbanistički projekt za naselje Jazine. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud se pozvao na odredbe čl. 48. i 55. Zakona o građenju ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona" broj 5/04) kojima je propisano da se izgrađeni objekt može staviti u pogon nakon što nadležni organ izda dozvolu za njegovu upotrebu. S obzirom na to da je tuženi pustio u upotrebu transformatorsku stanicu sa priključnim vodom na 10 kV dalekovod bez odobrenja za upotrebu nadležnog organa Općine Neum, te da predmetni elektroenergetski vod prelazi preko nekretnina apelanata, Općinski sud je zaključio da je utemeljen tužbeni zahtjev apelanata, shodno odredbama članka 49. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.
3. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostupanjske presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Gž-07-000 646 od 13. rujna 2007. godine kojom je žalbu uvažio, pa je prvostupanjsku presudu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanata. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su apelanti postavljenim tužbenim zahtjevom tražili da se ukloni elektroenergetski vod koji je postavljen na njihovim nekretninama, tvrdeći da ih je tuženi uznemirio u pravu vlasništva na njihovim nekretninama. Budući da je u tijeku postupka utvrđeno da je investitor objekta bila Općina Neum, Kantonalni sud je naveo da se postavlja pitanje jesu li apelanti uopće ovlašteni da traže da tuženi ukloni navedeni elektroenergetski vod. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama članka 49. Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisano da, ako treća osoba protupravno uznemiri vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik odnosno pretpostavljeni vlasnik imaju pravo tužbom zahtijevati da to uznemiravanje prestane. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da tužba koju vlasnik podnosi protiv treće osobe i kojom zahtijeva prestanak neutemeljenog uznemiravanja nije usmjerena na uspostavljanje ranijeg stanja, otklanjanjem štetnih posljedica, već samo na uklanjanje nastalih smetnji. Prema mišljenju Kantonalnog suda, na predmetni spor se nisu mogle primijeniti odredbe članka 49. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Naime, Kantonalni sud je ukazao da vlasnici, odnosno korisnici nekretnina, shodno relevantnim odredbama Zakona o obligacijskim odnosima, imaju pravo na naknadu štete koju im elektroprivredna organizacija pričini izgradnjom i održavanjem dalekovoda, ali da nemaju pravo zahtijevati uklanjanje elektroenergetskih postrojenja izgrađenih sukladno građevinskoj dozvoli. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da iz Rješenja Službe za graditeljstvo i prostorno uređenje Općine Neum broj 06-I-
320/1-05 od 11. travnja 2005. godine proizlazi da je Općini Neum kao investitoru odobreno da može pristupiti izgradnji trafostanice na nekretninama koje su u vlasništvu apelanata. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je Općina Neum kao investitor bila dužna prije početka izgradnje elektroenergetskog objekta sa vlasnikom nekretnine na kojoj namjerava graditi objekt urediti imovinskopravne odnose shodno odredbama članka 60. stavak 2. Zakona o električnoj energiji ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 41/02), što nije učinila. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno prava kada je obvezao tuženog da ukloni elektroenergetski vod, budući da u takvoj situaciji apelantima pripada samo pravo da traže naknadu štete.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostupanjske presude, donio Presudu broj 53 0 P 000118 07 Rev od 27. siječnja 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi utvrdili da su apelanti vlasnici predmetnih nekretnina preko kojih je postavljen elektroenergetski priključni vod, da je investitor izgradnje trafostanice i polaganja kablova na nekretninama apelanata bila Općina Neum, a da je tuženi bio korisnik predmetnog kabla, odnosno da je elektroenergetski vod priključio na svoj postojeći dalekovod. Vrhovni sud je ukazao da tužba zbog neutemeljenog uznemiravanja vlasnika (actio negatoria) predstavlja vrstu vlasničke tužbe protiv osoba koje uznemiravaju vlasnika na bilo koji način, osim oduzimanjem stvari, a kojom se zahtijeva da uznemiravanje prestane. Vrhovni sud je naveo da apelanti u predmetnom postupku pod uznemiravanjem tužene navode "svojatanje prava stvarne služnosti postavljanjem elektroenergetskog priključnog voda preko njihovih nekretnina". Međutim, Vrhovni sud je naveo da u predmetnom postupku nije dokazano da je tuženi svojim činjenjem uspostavio pravo stvarne služnosti postavljanjem elektroenergetskog voda, već je to učinila treća osoba kao investitor. U tom smislu, Vrhovni sud je naveo da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbe čl. 48. i
55. Zakona o građenju, budući da zahtjev za izdavanje upotrebne dozvole podnosi investitor, a da u postupku nije dokazano da je tuženi investitor, niti da je investitor na tuženog prenio vlasnička prava. U pogledu revizijskog prigovora da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba postupka iz članka 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je ocijenio činjenicu postojanja građevinske dozvole (koja je isticana u žalbi), Vrhovni sud je naveo da je, prema ocjeni tog suda, drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba postupka. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je drugostupanjski sud mogao samo drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza pred prvostupanjskim sudom da utvrdi drugačije činjenično stanje u smislu odredaba članka 229. stavak 1. točka 2. ZPP. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, navedena povreda odredaba postupka nije takve prirode da utječe na pravilnost pobijane presude. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao da je tuženi kao korisnik spornog elektroenergetskog voda samo pustio struju kroz taj vod, a da je ustvari uznemiravanje apelanata kao vlasnika spornih nekretnina nastalo postavljanjem tog voda suprotno zakonom propisanoj proceduri, budući da investitor nije tražio njihovu suglasnost, a za što nije odgovoran tuženi. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je utemeljen prigovor tuženog, koji je isticao u tijeku postupka, da nije pasivno legitimiran u odnosu na zahtjev apelanata za uklanjanje predmetnog voda i prestanak uznemiravanja, budući da taj vod tuženi i nije postavio, niti je u postupku dokazano da je investitor tih radova i vlasnik elektroenergetskog voda prenio na tuženog svoja vlasnička prava. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je drugostupanjski sud pravilno ocijenio da apelanti nisu dokazali osnovu tužbenog zahtjeva, u smislu odredaba članka 49. stavak 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.
5. Apelanti se žale da su im pobijanim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvencije. Apelanti smatraju da je tuženi pasivno legitimiran u predmetnom postupku jer je protuzakonitim korištenjem elektroenergetskog kabla uznemirio apelante, a da je sasvim nebitno tko je fizički postavio navedeni kabl. Apelanti navode da je drugostupanjski sud, suprotno odredbama članka
221. ZPP, ispitivao prvostupanjsku presudu mimo razloga navedenih u žalbi tuženog, te da je samovoljno utvrdio da je elektroenergetsko postrojenje građeno sukladno građevinskoj dozvoli uz prethodno pribavljenu dokumentaciju. Apelanti, dalje, navode da je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje drugačije od onog koje su utvrdili nižestupanjski sudovi, da je odbio reviziju iz sasvim drugih razloga od onih koje je naveo drugostupanjski sud, te da nije dao logično i uvjerljivo obrazloženje u pogledu primjene odredaba članka 49. stavak 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Također, apelanti navode da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude naveo da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba postupka, ali da ta povreda nije takve prirode da utječe na pravilnost pobijane presude. U svezi s tim, apelanti navode da je drugostupanjski sud utvrdio drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrdio prvostupanjski sud (da postoji građevinska dozvola), te da stoga taj sud nije mogao primijeniti odredbe članka 229. stavak 1. točka 4. ZPP (kojima je propisano da će drugostupanjski sud preinačiti prvostupanjsku presudu ako smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U svezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je su redoviti sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u pobijanim odlukama dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka u kojem su sudovi u konačnici utvrdili da tuženi nije pasivno legitimiran u odnosu na zahtjev apelanata za uklanjanje predmetnog voda i prestanak uznemiravanja, budući da taj vod tuženi i nije postavio, niti je u postupku dokazano da je stvarni investitor tih radova i vlasnik elektroenergetskog voda prenio na tuženog svoja vlasnička prava. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović