Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1212/09 (N. P.)

Odluka donesena 06. 12. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1212/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1212/09, rješavajući apelaciju Nikice Perića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikice Perića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000501 07 Rev od 20. januara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000524 od 6. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 000501 05 P od 20. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nikica Perić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured iz Mostara Sesar - Ćurić - Miletić, podnio je 21. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 000501 07 Rev od 20. januara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-

000524 od 6. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 000501 05 P od 20. oktobra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 000501 05 P od 20. oktobra 2006. godine u pravnoj stvari apelanta protiv tuženog «Top Guarda» d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime štete zbog neisplaćenih plaća isplati ukupan iznos od 28.800,00 KM, te na ime neuplaćenih doprinosa za period od 48 mjeseci iznos od 10.560,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe pa do isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Također, apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.089,50 KM. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant počeo da radi kod tuženog 1. maja 2002. godine, na radnom mjestu zaštitara, te da mu je radni odnos prestao 31. augusta 2002. godine, a koju nespornu činjenicu je sud utvrdio i uvidom u radnu knjižicu, kao i iskazom samog apelanta u svojstvu parnične stranke. Prvostepeni sud je istakao da se nesporne činjenice među strankama mogu dovesti u vezu sa noveliranom odredbom člana 103. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) u kojoj je propisano da uposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava. Dalje, sud je naveo da je u stavu 2. navedenog člana predviđeno da podnošenje zahtjeva iz stava 1. ne sprečava uposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred mjerodavnim sudom, dok je u stavu 3. navedenog člana predviđeno da uposlenik može podnijeti tužbu pred mjerodavnim sudom u pogledu povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu njegovog prava iz radnog odnosa. Naime, kako je nesporno da je apelant saznao za povredu prava iz radnog odnosa 31. augusta 2002. godine, a tužbu sudu je podnio 19. aprila 2005. godine, to je apelant propustio da traži zaštitu svojih prava, to jest da se utvrdi da mu je na nezakonit način prestao radni odnos kod tuženog.

3. Prvostepeni sud je na osnovu nespornih činjenica utvrdio da apelant od 31. augusta 2002. godine faktički ne radi kod tuženog i nema status uposlenika od kada ne prima plaću, da je sudu podnio tužbu 19. aprila 2005. godine, kao i da nije podnosio zahtjev poslodavcu radi ostvarivanja svojih prava. S obzirom na to da je nesporno da od faktičkog prekida radnog odnosa apelant nije ništa preduzeo radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, te u smislu novelirane odredbe člana 103. ZOR-a nije poduzeo niti jednu radnju radi zaštite svojih prava, to je apelant propustio zakonske rokove za ostvarivanje zaštite svojih prava iz radnog odnosa u sudskoj proceduri. Sud je naveo da, kako je apelant propustio tražiti zaštitu svojih prava pred sudom u zakonskom roku, to on neosnovano traži da mu se izvrši isplata zaostalih plaća, a pravo na plaću pripada uposleniku samo po osnovu rada, osim u slučaju kad ostvaruje pravo kao neraspoređeni radnik na osnovu ZOR-a, to je valjalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Najzad, kako na osnovu provedenih dokaza proizlazi da je odjavljeno osiguranje za osiguranika, to jest apelanta, sa 10. septembrom 2002. godine, te da su apelantu isplaćeni doprinosi za period od 1. maja 2002. godine do 31. augusta 2002. godine, to je sud odbio i ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva kao neosnovan.

4. Apelant je protiv prvostepene presude izjavio žalbu, ističući da prvostepeni sud nije u konkretnom slučaju mogao primijeniti odredbu iz člana 103. ZOR-a, nego je trebao primijeniti odredbu iz člana 106. ZOR-a prema kojoj se novčana potraživanja iz radnog odnosa ostvaruju unutar roka od tri godine. Pored toga je naveo da mu je tuženi onemogućio obavljanje poslova zaštitara i na taj ga način spriječio da ostvari očekivane plaće u zatraženom iznosu.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000524 od 6. juna 2007. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i Presuda Općinskog suda broj 07 58 P 000501 05 P od 20. oktobra 2006. godine potvrđena. U obrazloženju presude sud je naveo da, kako bi apelant dokazao pravo na isplatu naknade štete zbog toga što nije primao očekivane plaće, morao je dokazati da je nezakonito otpušten sa posla, pa kako je to propustio učiniti, njegov zahtjev za isplatu pričinjene štete nije osnovan. Drugostepeni sud je konstatovao da nije osnovan apelantov žalbeni prigovor da se na konkretni pravni odnos treba primijeniti odredba člana 106. ZOR-a prema kojem apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno. Kantonalni sud je ukazao da se navedenom odredbom regulira pravo na potraživanje iz radnog odnosa (konkretno neisplaćene plaće i doprinosi), ali pošto apelant nije dokazao da je bio u radnom odnosu u spornom razdoblju za koje traži isplatu, to nije dokazao ni pravo na isplatu spornog potraživanja.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 000501 07 Rev od 20. januara 2009. godine apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000524 od 6. juna 2007. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude sud je istakao da se plaća definiše kao novčani iznos koji je poslodavac dužan isplatiti uposleniku u skladu sa pravnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu (član 68. ZOR) za rad koji je uposlenik lično obavio za poslodavca za određeno vremensko razdoblje prema prethodno utvrđenim osnovama i mjerilima, te da bi apelant pravo na isplatu plaće za vrijeme za koje nije radio (plaće se isplaćuju nakon obavljenog rada) imao u slučaju da je sud utvrdio da je otkaz nezakonit u kom slučaju bi sud mogao obavezati poslodavca na isplatu naknade plaće u visini plaće koju bi apelant ostvario da je radio, a kako je propisano odredbom člana 96. stav 2. tačka 2. ZOR-a. U vezi s tim, sud je naveo da apelant nije u konkretnom slučaju tražio sudsku zaštitu zbog povrede prava iz radnog odnosa, pa nije ni dokazao da je prestanak njegovog radnog odnosa kod tuženog bio nezakonit, zbog čega nema pravni osnov za novčana potraživanja u predmetnom slučaju. Najzad, sud je konstatovao da je rok za sudsku zaštitu iz člana 103. ZOR-a prekluzivni, pa kako apelant u tom roku nije podnio tužbu radi utvrđenja da je otkaz ugovora o radu, odnosno prestanak njegovog rada kod tuženog nezakonit, o tome nije mogao odlučivati prvostepeni sud kao o prethodnom pitanju, kako se navodi u reviziji.

7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da se nižestepene pobijane odluke temelje na pogrešnoj primjeni materijalnog prava iz razloga što se radi o temeljnoj pogrešci prilikom primjene člana 103. ZOR-a, umjesto člana 106. ZOR-a, a po kojem jasno stoji da se novčana potraživanja iz radnog odnosa mogu potraživati u roku od tri godine, odnosno da tek po proteku roka od tri godine nastupa zastara. Apelant smatra da iz svih provedenih dokaza i kompletne dokumentacije u spisu više nego jasno proizlazi da je apelant uposlenik tuženog i da mu radni odnos nije niti prestao na zakonit način, pa je iz tog razloga i podnio tužbu kojom traži naknadu štete za neisplaćene plaće, a koje potraživanje zastarijeva u roku od tri godine s obzirom na to da se radi o novčanim potraživanjima.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je navode identične apelacionim apelant isticao i u postupku pred redovnim sudovima. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, sudovi su istakli, suprotno navodima apelacije, da je podnošenjem tužbe po isteku prekluzivnog roka apelant izgubio pravo na sudsku zaštitu svojih prava iz radnog odnosa. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1212/09 (N. P.) | Sudska praksa | Aktio