Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-123/09 (Z. Z.)
Odluka donesena 06. 12. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Stjecanje bez osnova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-123/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP-123/09, rješavajući apelaciju Zerine Začinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zerine Začinović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 024228 08 Gž od 24. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zerina Začinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatura „Ćupina & Co“ d.o.o. Mostar, podnijela je 16. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 024228 08 Gž od 24. decembra 2008. godine.
2. Apelantica je Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijela tužbu protiv JP „Elektroprivreda BiH“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena) i JP „Elektroprivreda HZ HB“ Mostar (u daljnjem tekstu: drugotužena) u kojoj je navela da je isključivom odgovornošću tuženih došlo do plavnog vala u slivu rijeke Neretve uslijed čega su oštećeni kuća i pokretne stvari prednika apelantice Nusreta Brkovića, te je tražila da joj se naknadi šteta u iznosu od 12.565,00 KM koju će prvotužena isplatiti u omjeru od 85%, a drugotužena u omjeru od 15%. Apelantica je tražila i da joj se isplati zakonska zatezna kamata počevši od 16. decembra 1999. godine pa do isplate, te da joj se naknade troškovi postupka. 3. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 024228 00 P od 10. oktobra 2008. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev i obavezana prvotužena apelantici isplatiti iznos od 10.680,25 KM, a drugotužena iznos od 1.884,75 sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. decembra 1999. godine pa do isplate. Tužene su obavezane apelantici naknaditi i troškove parničnog postupka.
4. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je presudom Kantonalnog suda broj Gž-17/04 od 22. februara 2005. godine koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-660/05 od 12. septembra 2006. godine utvrđeno da su tužene odgovorne za štetu koja je nastala kao posljedica protoka vode većeg od 1947 m³/sec, sa udjelom prvotužene od 85%, a drugotužene sa udjelom od 15%.
5. Dalje je navedeno da je tokom postupka utvrđeno da je 16. decembra 1999. godine došlo do plavnog vala u slivu rijeke Neretve, da je poplavljena kuća apelanticinog prednika uslijed čega je oštećen stambeni objekat, namještaj i uskladišteni građevinski materijal. Općinski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Slavice Aničić i vještaka građevinske struke Nenada Krčuma utvrdio da je apelantica pretrpila štete u iznosu od 12.565,00 KM pa je uzimajući u obzir nesporne procente o stepenu odgovornosti tuženih na osnovu člana 185. st.3. i 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao prvotuženog da apelantici isplati 85% a drugotuženog 15/% navedenog iznosa.
6. Općinski sud je ukazao da nisu prihvatljivi navodi tuženih da je dio štete namiren u iznosu od 3.000,00 KM jer je iz kopije uplatnice i spiska koji je prvotužena priložila kao dokaz utvrđeno da je ta isplata izvršena na ime „jednokratne novčane pomoći od velikih voda“, pa da je se kao takvu treba i posmatrati.
7. Vezano za prigovore tuženih o zakonskoj zateznoj kamati, Općinski sud je ukazao da su tužene obavezane platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od 16. decembra 1999. godine kao dana nastanka štete u smislu odredbe člana 186. u vezi sa članom 277. stav 1. ZOO. Općinski sud je naveo da je uporište za ovakvu odluku našao u sudskoj praksi, konkretno odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP-1358/06.
8. Kantonalni sud je, postupajući po žalbama protiv prvostepene presude, presudom broj 58 0 P 024228 08 Gž od 24. decembra 2008. godine djelimično uvažio žalbe i prvostepenu presudu preinačio tako da je apelantici dosuđen iznos od 7.680,25 KM umjesto iznosa od 10.680,25 KM (koji je obavezan isplatiti prvotuženi). Prvostepena presuda je preinačena i u odnosu na početak toka zakonskih zateznih kamata, tako da kamate teku od 24. maja 2000. godine kao dana podnošenja tužbe umjesto 16. decembra 1999. godine kao dana nastanka štete, te u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je osnovan prigovor prvotužene iz žalbe u kojem je naveo da iznos od 3.000,00 KM koji je apelantici isplaćen na ime jednokratne novčane pomoći od velikih voda treba uračunati u ukupan iznos štete. Kantonalni sud je ukazao da je navedeni novčani iznos isplaćen povodom konkretnog štetnog događaja i da ga je stoga i potrebno uračunati u ukupan iznos štete, bez obzira na to što je označen kao „jednokratna novčana pomoć“. Kantonalni sud je ukazao da isplata navedenog iznosa ukazuje da je namjera prvotužene bila da se oštećenima urgentno isplati određeni novčani iznos na ime pokrića štete iz štetnog događaja. Navedeno je da kada se navedeni iznos ne bi uračunao u puni iznos štete, apelantica bi primila veći iznos od stvarne štete što bi dovelo do neosnovanog bogaćenja.
10. Vezano za prigovore tuženih na dio presude kojim je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama u kojima tvrde da je zakonska zatezna kamata trebala biti dosuđena od dana davanja nalaza vještaka, odnosno dana presuđenja, Navedeno je da je odredbom člana 186. ZOO propisamo da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete a da je odredbom člana 277. stav
1. ZOO propisana da dužnik koji zakani sa ispunjenjem obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stpoi utvrđenoj zakonom. Sud je dalje naveo da se citiranim odredbama nije propisano od kada se kamata dosuđuje a da su se tuženi pozvali na pravne stavove iz različitih odluaka. Navedeno je da je u situaciji postojanja različitih pravnih stavova Kantonalni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju opravdano zakonske zatezne kamate dosuditi od dana podnošenja tužbe, posebno ako se ima u vidu svrha isplate zateznih kamata. Kantonalni sud je ukazao da je potrebno utvrditi kada je dužnik pao u docnju. S obzirom da u konkretnom slučaju rok plaćanja nije bio određen, Kantonalni sud je zaključio da je docnja nastupila kada je postavljen zahtjev za isplatu, odnosno onog dana kada je podnesena tužba.
11. Kantonalni sud je u pogledu odluke o troškovima obrazložio da je apelantica djelimično uspjela sa tužbenim zahtjevom, odnosno da je usvojena žalba prvotužene, pa je odluka o troškovima donesena u skladu s takvim činjeničnim stanjem a prema postignutom uspjehu u žalbenom postupku.
12. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica je istakla da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da iznos od 3.000,00 KM koje je prednik apelantice primio na ime „jednokratne novčane pomoći od velikih voda po odluci broj 537/00 od 28. januara 2000. godine“ treba uračunati u štetu koja je nastala povodom „plavnog vala“. Apelantica smatra da je u konkretnom slučaju trebao biti primijenjen član 211. Zakona o obligacionim odnosima kojom je propisano da ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahtjeva vraćanje izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu. Apelantica je istakla da u slučaju isplate sa saznanjem da se plaća nešto što se ne duguje nema zablude, te takva isplata ne predstavlja slučaj neosnovanog bogaćenja i ne daje pravo na povrat, pa smatra da joj je nanesena šteta i predložila je da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporenu odluku i predmet vrati na ponovni postupak. Apelantica je dalje ukazala da je pogrešna i odluka Kantonalnog suda o troškovima postupka, te predlaže da joj se dosude troškovi postupka u skladu s advokatskom tarifom uvećano za troškove sastava apelacije.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja navedenih prava, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović